Kada djeca imaju vremena i slobodu da se kreću kroz svijet vlastitom brzinom – ne nužno bez nadzora, ali bez strukture – oni se prepuste mašti. Ovo je važna funkcija djetinjstva, jer se tada postavljaju temelji da dijete izraste u radoznale ljude otvorenog uma, sposobne da rješavaju probleme.
Istraživanja pokazuju da nas fizička aktivnost – bilo da se radi o timskim ili individualnim sportovima, ili čak samo o gluvarenju vani—čini kreativnijim i fokusiranijim kada se vratimo za radni sto. Može nam pomoći i da ono što smo naučili utisnemo u memoriju naših mišića, kao što se dešava kada ponavljamo sportske treninge. U 2014. godini, u studiji rađenoj na Univerzitetu u Sjevernom Teksasu, istraživači su otkrili da aerobne aktivnosti kod djece vode do boljih ocjena na testovim iz čitanja i matematike. Naučnici sa Univerziteta u Ilinoji, koristeći MRI podatke za mjerenje veličine mozga, otkrili su da fizički aktivni devetogodišnjaci i desetogodišnjaci imaju veći hipokampus od njihovih vršnjaka koji su sjedeći tipovi i imaju bolji uspjeh na testovima pamćenja. A u tekućoj studiji, profesor psihologije Charles Hillman sa Sjeveroistočnog univerziteta dokazao je da djeca koja trče i igraju se 70 minuta dnevno pokazuju bolje kognitivne vještine od one koja to ne rade.
Zašto je fizička aktivnost ključna za kogniciju? “Postoje različiti mehanizmi,” kaže Hillman. “Ne razumijemo ih sve, ali jedan od osnovnih je da je reakcija na kardiovaskularnu vježbu, povećan protok krvi. Krv prenosi oksigen, koji hrani moždano tkivo. Drugi je da se molekuli koji štite neurone povećavaju tokom vježbe, a oni su povezani, između ostalog, sa pamćenjem.” Zaključak je da kretanje—čak i jedan set umjerenih fizičkih vježbi poboljšava rad mozga. Hillman kaže: “Ako mene pitate da osmislim savršen dan u školi, to bi bili časovi od 45 minuta, praćeni odmorima od 10 do 15 minuta, tako da djeca mogu koristiti blagodeti vanjskih aktivnosti.”
Ljudski mozak je evoluirao tako da integriše i reaguje na signale koji prima od svih pet čula—ne samo od vida—čime se može objasniti zašto kinestetički i taktilni stimulansi podstiču učenje. Jedna od praksi je da se sa disleksičnom djecom vježba čitanje naglas dok skaču na trampolini. Repetitivne, ritmične, multisenzorne aktivnosti kao što je skakanje, preskakanje konopca, plesanje, skakanje na jednoj nozi, bacanje lopte, pokreću i um, ne samo tijelo, pomažući nam da bolje apsorbujemo informacije i duže ih pamtimo. Kretanje, naročito kada je sa užitkom, takođe skreće naše misli sa stvari koje bismo inače doživljavali kao dosadne zadatke.
Koliko kretanja je djeci potrebno? U izvještaju koji je u novembru izdao Savjetodavni odbor za fizičku aktivnost američkog Ministarstva zdravlja (U.S. Department of Health and Human Service’s Physical Activity Guidelines Advisory Committee), djeci od šest do 17 godina se savjetuje jedan sat umjerene do pojačane aktivnosti svaki dan. Ovo se nije promijenilo u odnosu na prošli izvještaj, ali je novina u izvještaju preporuka koja se odnosi na mlađu djeu: Djeca predškolskog uzrasta od tri do pet godina teba da budu “aktivna tokom cijelog dana”. Timski sportovi i organizovane aktivnosti su odličan fizički ventil, ali nestrukturisana ili samostalna slobodna igra je takođe važna. Kada ne reaguju na vanjske stimulanse i instrukcije od svojih trenera ili prijatelja, djeca su bolje u mogućnosti da koriste vlastitu maštu. A prema nedavnim istraživanjima, sanjarenje je odlika inteligencije i put ka većoj kreativnosti.
Izvor: Outsideonline.com, prevod Buka