Mnogi roditelji se u jednom trenutku požale da im djeca nisu samostalna, da ne znaju sama da donose odluke, da su smotana ili da ne umiju da urade ni ono što bi, prema njihovom uzrastu, već odavno trebalo da mogu.
Međutim, problem često nije u djeci, već u odraslima.
Koliko god roditeljima bilo teško da to priznaju, upravo oni vrlo rano počinju da rade stvari umjesto djece – najčešće iz najbolje namjere, ali i zato što je tako brže, jednostavnije i komfornije.
A onda se nekoliko godina kasnije pitamo kako desetogodišnjak ne zna sam da se obuče, zakopča košulju, zaveže pertle, spremi sebi jednostavan obrok ili donese neku malu odluku bez pomoći odraslih.
Sve počinje od sitnica
Već oko druge godine djeca pokazuju snažnu potrebu da stvari rade sama.
Sjećate li se kada malo dijete pokušava da navuče čarapu, iako mu to ne uspijeva iz prvog, drugog ili desetog pokušaja?
Ono će pokušavati ponovo i ponovo. Upravo kroz te pokušaje uči.
A onda roditelj, jer se žuri, priđe i obuče dijete.
Isto se dešava sa jelom, spremanjem igračaka, oblačenjem, pranjem ruku, donošenjem malih odluka i brojnim drugim svakodnevnim stvarima.
Roditelj možda misli da samo pomaže, ali dijete iz toga može da nauči nešto sasvim drugo: nema potrebe da se trudim, neko će to uraditi umjesto mene.
Tako se, malo po malo, razvija zavisnost od odraslih.
„Nespretno je“ nije razlog da uradimo umjesto djeteta
Djeca neće stvari raditi savršeno.
Neće odmah pravilno zavezati pertle. Prosipaće vodu. Isprljaće majicu dok pokušavaju da jedu sama. Pogriješiće dok spremaju svoje stvari.
Ali upravo tako uče.
Ako roditelj svaki put interveniše čim dijete nešto radi sporije ili nespretno, ono nema priliku da razvije osjećaj kompetentnosti.
Zato je ponekad potrebno jednostavno – sačekati.
Možda će djetetu trebati pet pokušaja da zakopča dugme. Možda će mu trebati deset minuta da samo obuče jaknu.
Ali tih deset minuta ulaganje je u nešto mnogo važnije od brzine – u njegovu samostalnost.
Nekada se od djece očekivalo mnogo više
Naši roditelji i bake i djedovi često su odrastali u okolnostima u kojima jednostavno nije bilo mogućnosti da neko stalno radi stvari umjesto njih.
Djeca su se sama oblačila, pomagala u kući, spremala svoje stvari i preuzimala obaveze primjerene uzrastu.
Danas roditelji imaju više mogućnosti da djeci olakšaju život.
Paradoks je u tome što im ponekad upravo zbog toga život previše olakšamo.
Problem koji je mali dok je dijete malo može postati veliki kada ono poraste.
Jer pitanje više nije samo može li samo da zaveže pertle.
Kasnije dolaze mnogo ozbiljnije odluke.
Koji sport da trenira? Koji instrument da svira? S kim da se druži? Koju školu da upiše? Koji fakultet da izabere?
Ako dijete od najranijih dana nije imalo priliku da bira i odlučuje, teško je očekivati da će sa 18 godina odjednom postati potpuno samostalna osoba.
Samostalnost se vježba od najranijeg uzrasta
Zato roditelji ne bi trebalo da čekaju da dijete „poraste“ kako bi od njega očekivali samostalnost.
Ona se gradi svakog dana.
Prvo kroz male stvari – oblačenje, pospremanje igračaka, sipanje vode, pripremanje jednostavne užine, izbor odjeće, pomoć u kući.
Nije najvažnije da dijete sve uradi brzo niti savršeno.
Važno je da osjeti da može.
Da je korisno.
Da mu se vjeruje.
Da njegova odluka ima vrijednost.
Sljedeći put kada uhvatite sebe da nešto radite umjesto djeteta samo zato što će tako biti brže, zastanite i zapitajte se: da li mu zaista treba pomoć ili mu samo ne dajem dovoljno vremena da pokuša samo?
Možda ćete danas izgubiti nekoliko minuta čekajući da samo obuče čarape.
Ali za nekoliko godina mogli biste biti zahvalni što ste tih nekoliko minuta uložili u njegovo osamostaljivanje.
Počnite od malih stvari – jer upravo od njih nastaje dijete koje će jednog dana znati da se brine o sebi i donosi vlastite odluke.