Dvostruki život Riječanina: Danju naučnik, noću kralj žurki

Riječanin David Blažević po zanimanju je doktor mašinstva. Nedavno je osvojio istraživačku stipendiju Marie Sklodowska Curie i uskoro se seli u Finsku sa porodicom, kako bi eksperimentalno razradio originalnu ideju – mogu li domaće životinje svojim kretanjem proizvoditi električnu energiju.

Paralelno sa naučnim radom, David se na neobičan, ali jednako ozbiljan i posvećen način bavi muzikom. Posljednje tri godine profesionalno se bavi DJ-ingom, a nastupa od Ljubljane do Skoplja. Regionalno je poznat kao DJ specijalizovan za funk groove i jedan od najboljih istraživača ex-Yu funka. Njegovo umjetničko ime je dr Smeđi Šećer.

Da bi “puštao ploče”, David je dao otkaz na fakultetu, gdje je bio zaposlen, i posvetio se neumornoj potrazi za gramofonskim pločama na kojima se nalaze zaboravljeni ili nepravedno zanemareni komadi naše muzičke prošlosti. Nalazi ih na buvljacima, po tavanima i podrumima, briše prašinu sa njih i daje im novi život, spajajući naizgled nespojivo u svojim kompilacijama i miksevima i stvarajući žanrovske hibride. 

“Jugoslavija je proizvela milijarde ploča, one koje nisu u smeću, zakopane u šumama – nalaze se oko vas. Teško je reći gdje sam sve pronalazio bitne i egzotične ploče i po kakvim sam domaćim arhivama rovao. U nepoznatom gradu, na nepoznatoj pijaci, ispod nepoznate cerade, gdje sam od nepoznatog mi lika kupio bunt pohabanih plastika s rupom, koje su ležale pored dijelova za pipe i kuglične ležajeve”, priča David o mjestima gdje provodi sate preturajući po starim pločama, kako bi iz kulturološkog otpada spasio one rijetke dragulje.

Opsesivno traga za neobičnim pločama, onima koje se neuobičajenim žanrom, dizajnom omota ili nekim otkačenim detaljem izdvajaju od ostalih.

“Ploče u prvom pogledu biram na temelju goleme diskografske databaze godina, izvođača, autora, aranžera koju imam ukucanu u mozgu spojenu s vizualnom procjenom. Dakle diskografsko znanje na prvom mjestu, a ako to ne rezultira rezultatom onda se pali osobni senzibilitet prema određenom tipu dizajna omota, poze izvođača na fotografijama, kakva je tipografija, imaju li cigaretu u ruci… Sve to ponekad uz sugestivne naslove pjesama može rezultirati muzikološki bitnim otkrićem danas zaboravljenih izvođača.”

Među pronalascima bude i vrijednih primjeraka, ali poenta nije u finansijskoj koristi, kaže David, govoreći o vrijednosti svoje kolekcije u kojoj ima preko dvije hiljade ploča.

"Naravno, to je kolekcionarska priča i svaki fizički predmet ima frika koji ga ganja, što rijeđi to bolji. Ja svoju kolekciju jako habam učestalim DJ-iranjem i trošim tegljenjem u koferima i vrćenjem na nereprezentativnim klupskim opremama – tako da svaki danom vrijedi sve manje."

Lovci na ploče, na engleskom crate diggers, zapravo obavljaju važan posao –  oni su muzički arheolozi koji umjetničkim djelima daju drugu priliku, čuvaju umjetnost od zaborava i prenose kulturno nasljeđe.

“Najčešće su to braća mužjaci koji se liječe od života ovisnošću o fizičkim predmetima i fino distorziranom glazbom sa vinila na isti način kao što to ja radim. Ima velika diskofilska scena na području bivše države. Ljudi sa puno znanja i puno ploča. Lijepe su to igračke, zabavni su to ljudi”, opisuje David ovu subkulturnu zajednicu pomalo čudnih pojedinaca. 

Ex-Yu funky zvuk je za njega izvor inspiracije.

“Taj zvuk je bio izvor cijele priče. Od funka je krenula cijela ta sumanuta potraga i moj diggerski zanat. Zapravo nije bilo funk scene u Jugoslaviji, nije bilo striktno orijentiranih funk izvođača – tu više možemo govoriti možda o disko sceni. Imamo recimo progresivce, rokere, jazzere i disko likove koji su više naginjali funk zvuku, kao Tihomir Pop Asanović, Boban Petrović, Zdenka Kovačiček, Grupa Mi ili npr. Jazz orkestar Radio Televizije Beograd. S druge strane, puno se raznih izvođača i regionalnih estradnih zvijezdi okušalo u funk aritmetici jer je to bilo fora i in, kao npr. Dalibor Brun, Zdravko Čolić, Bisera Veletanlić, Ditka Haberl…"

Iako se nije bio ni rodio u vrijeme kada je nastajala ova muzika, David za sebe kaže da je "teški nostalgičar zvuka, koji je na kraju postao i trgovac tom nostalgijom”. “Malo sjete, malo sreće, puno plesa. Dobra je to droga”, kaže on, opisujući pop muziku bivše Jugoslavije.

Uskoro treba da izađe njegova prva ploča, u izdanju Croatia Records, a na kojoj je radio zajedno sa kolegom Višeslavom Labošom. “Kad izađe biti ću jako veseo i pokloniti ću prijateljima ploče”, kaže David.

Biti lovac na ploče za njega je više od hobija, više od posla, to je način života. David provodi sate preslušavajući desetine novih ploča koje je pronašao vikend prije, plašeći se da, ako ne čuje sve, nikada neće znati da li je nešto propustio.

“Imam osjećaj da mi je sve što radim u životu hobi. Ozbiljan hobi. Od svega pokušavam napraviti ozbiljnu zajebanciju. Nekome neupućenom bi se učinilo da džabalebarim i ne radim ništa. I to je istina. A tu nekad nastaje magija.”

Na pitanje može li se živjeti od bavljenja muzikom na njegov način, David kaže: “Živi se i kraljevski i skromno u valovima – a to je rokenrol.” 

David Blažević aka dr Smeđi Šećer jedan je od izvođača na ovogodišnjem muzičkom festivalu "Balkan Music Conference" koji se održava u Sarajevu od 25. do 27. aprila.
 

Razgovarala Milica Plavšić