“Ljudi su toliko jebeno slabi da bi pre bacili novčić u bunar nego platili večeru” /Rast Kol/
Kada se u ulozi izvršnih producenta serije “True Detective” (HBO)
između ostalih pojave i imena protagonista Vudija Harlesona i Metjua
Mekonahea, scenariste Nika Picolatija i reditelja Keri Džodži Fukunage
postaje jasno da je ljudima koji stoje iza projekta itekako stalo da
budu autonomni u donošenju odluka i u određenoj meri nezavisni od zakona
tržišta. Američke serije godinama unazad neguju autentičnost i
autorstvo otvarajući na taj način prostor za teme i ideje koje se retko
sreću u okvirima holivudskog mejnstrima.
Odavno na televiziji
nije viđen lik poput Rasta Kola. I odavno nije viđen tako zavodljiv
postmodernistički scenario koji vrvi od referenci preko kojih nam
Picolato opipava puls. Serija “True Detective” postala je
internet senzacija po broju spekulacija u onoj meri u kojoj se nekada
nagađalo o tome ko je ubio Loru Palmer i da li je Matriks naša realnost.
Pored toga što za idejnu građu uzimaju različite diskurse, ono što je
zajedničko ovim ostvarenjima jeste da računaju sa izmenjenim stanjima
ljudske svesti, percepcijom i podsvešću. Ako se uzme jedna takva zagonetka
kao što je čovek sam i postavi naspram ogledala, ono što se prepoznaje u
odrazu samo je puka refleksija, a kako pravila nalažu nešto uvek mora
da ostane iza emulzije.
Okultno, ritualno ubistvo mlade
prostitutke čiji je leš zatečen u molitvenoj pozi, sa jelenskim rogovima
na glavi kao krunom, vezanim rukama i oslikanom spriralom na leđima, u
čijem su telu nađeni tragovi kristal-meta i LSD-a, čini se dovoljno
volšebno i kontroverzno za okruženje u kome se zaplet odvija, a čije
degenerisano nasleđe, kako će se ispostaviti, stoji iza (serije)
ubist(a)va. Rast Kol, detektiv sa cenzurisanim dosijeom, dobija ovaj
slučaj na rođendan svoje preminule ćerke, a ta simbolika postaje njegov
bagaž koji će ga kao Senka progoniti od prve do poslednje epizode
terajući ga da ličnije i odlučnije putuje ka Srcu Tame.
Močvarni predeli Luizijane, koja se po svemu sudeći sve više prepoznaju
kao roršarhova mrlja severnoameričkog kontinenta iz koje se neretko
iščitavaju vrlo mračne asocijacije na račun američke istorije, postaju
scenografija, za reklo bi se ovaj klasičan murder mistery zaplet.
Uz promišljeni ritam, štimung i vizuru Fukunaga nas sa lakoćom
uvlači na mesto na kome se susreću gotik i bluz, a već u prvim minutima
uvodne špice u duplim ekspozicijama i sukcesivnoj smeni arhetipskih
slika, melanholičnih industrijskih predela i izolovanih pojedinaca koji
popunjavaju prostor američkog juga naslućuje se bizarno-autentična
distorzija realnosti koju ćemo gledati. Melodična numera ‘Far from any
road’ folk benda The Handsome Family čiji se stil opisuje kao
mešavina tradicionalnog kantrija, blugrasa (podžanra kantrija koji svoju
inspiraciju pronalazi u muzici Apalača) i tzv. balada o ubistvu svojom
rečitošću polako uvlači gledaoca u sive sfere ovog narativa. Ljubitelji
krimi-drame, trilera, horora, noara, roudmuvija pronaćiće svoje mesto u
poližanrovskoj strukturi palpa koja sjajno naleže na priču koja
pretenduje da bude subverzivna i kritička. Svaki od žanrova dolazi do
izražaja u dovoljno prepoznatljivoj meri i na tačnim mestima, a Picolato
sjajno koristi retrospekciju kao način pripovedanja, uključuje više
paralelnih tokova i otvara gledaocima mnogobrojne mogućnosti da sami
nagađaju i anticipiraju, uživaju u sopstvenoj kreaciji, tragaju.
Martin Hart je na prvi pogled paradigmatik, primer poslušnog i
odgovornog građanina koji se uklapa u društvene stereotipe zapadne, bele
kulture. Iako zvuči banalno, njegova mračna strana zapravo je kriza
srednjih godina, a greh neverstvo. Dok Marti upada u zamku sopstvenih
slabosti i uništava porodicu, fundamnent sopstvenog identiteta, Rast Kol
zna ko je po horizontali i po vertikali. On figurira kao Übermensch
koji u tom moralnom vakuumu kreira nove vrednosti, a lišenost i otuđenje
od (hrišćanske, istorijske) linearnosti mu omogućava pronicljivost i
prepoznavanje zakonitosti koje se kriju iza događaja. Rast ne
veruje u postojeće društveno ustrojstvo, evolucijski progres, blizak je
nihilizmu i skepticizmu, filozofijama koje je na prvom mestu teško
živeti do kraja u praksi. To je vrlo radikalna (o)pozicija koja direktno
gađa ahilovu petu postojećih društvenih konsezusa koji su kao i ostali
društveni konstrukti podložni anomalijama. Dva detektiva, dva tasa na
vagi, komplementarni likovi ovako suprotstavljeni još više naglašavaju i
zaoštravaju svoje pozicije postajući na taj način sjajan izvor sukoba,
humora i ambivalentne dinamike.
Fukunaga stvara rigidno, postapokaliptično okruženje u kome
vladaju muška pravila igre, krut moral i vešta kontrola kroz crkvu. Na
temeljima ovako ustrojene realnosti se gradi mitska dimenzija serije u
čijem središtu leže dva pojma, Karkosa i Kralj u Žutom, entiteti koje srećemo u literarnoj zaostavštini horor klasika počev od Čembera, preko Lavkrafta i Čendlera, a koji će Picolatiju poslužiti da u narativ utka višeznačni mekgafin.
Karkosa je misteriozno mesto zločina, Kralj u Žutom ubica.
Tu dolazimo do tvrdog jezgra oko kog gravitira ceo korpus ideja koji se
krije iza ove serije, koju su neretko napadali da propagira
antihrišćanske vrednosti. Vratimo se na početak članka, na metaforu o
ogledalu. Ono što se vidi u refleksiji govori samo o širini individualne
percepcije i sposobnosti razumevanja stvari. Veličina ogledala nije
bitna!