Da li ste ikada pomislili koji talenti leže u vama, a da u
životu nisu nikada došli do izražaja. Imate li bilo kakvu predstavu o
tome kakvi talenti spavaju u vašoj deci? Za šta su ona stvarno sposobna,
a za šta nisu?
Pišu: Gerald Hiter, Uli Hauzer
Kako to izgleda kad jednostavno samo postojimo? Kad činimo samo ono
što hoćemo? Kad ujutru ustanemo, otvorimo prozor i radosno udahnemo
vazduh? Radosni što smo živi. Radosni zato što smo na svetu. Radosni što
imamo roditelje, porodicu.
Kako bi to bilo, kada bismo bar na trenutak mogli da se setimo šta se
desilo kada smo prvi put ugledali svet? Kada smo videli oči majke i
oca. Kad bismo mogli da se setimo kako nam je bilo prijatno da se u
njiho-vom naručju smejemo, gučemo, plačemo; onda kada nam sopstvena
nesavršenost nije nimalo smetala. Šta bismo dali da još jednom doživimo
trenutak u kome smo iznenada iz tame došli na svetlost, u uzbudljivu
pustolovinu koja se zove život? Sve je bilo tako veliko, tako novo,
činilo se da nema ni prostora ni vremena; bilo je fantastično
jednostavno postojati. Postojati bez velikih zahteva, samo disati,
jesti, piti spavati. Kad smo umorni, mi zaspimo. Ako smo tužni, plačemo.
I veseli smo kada nas neko radosno pogleda.
„Sada smo odrasli, detinjstvo i prvobitna začuđenost odavno
su ostali iza nas. Dužnost, odgovornost, navika, uništili su ono što je
nekada bilo.“
Šta bismo dali da možemo još jednom da budemo dete i da dečjim očima
posmatramo svet? Da se opažaji smenjuju velikom brzinom, da se stalno
čudimo i divimo, da smo suviše uzbuđeni da bismo mogli zaspati, umorni
od svih utisaka? Tada bismo bili očarani šumovima i mirisima, i svime
što možemo da vidimo. Maštali bismo, otkrivali bismo svet, igrali se u
životu. Bili bismo kraljevi, nikad sluge. Zamišljali bismo da smo na
Mesecu i da putujemo kroz vreme. I da ostali samo čekaju da vide naše
titanske podvige i da kažu: odlično, bato, svaka ti čast.
Kako je to bilo jednostavno! I kako je od tada, od našeg detinjstva,
život postao težak. Prvobitna lakoća je nestala i sve je postalo tako
mučno i teško. Šta se izrodilo iz tadašnjeg oduševljenja životom? Iz
osećanja da svaka sekunda donosi nešto novo, da svaki minut donosi
uzbudljiv doživljaj, da svaki sat donosi drukčije viđenje stvari?
Sada smo odrasli, detinjstvo i prvobitna začuđenost odavno su ostali
iza nas. Dužnost, odgovornost, navika, uništili su ono što je nekada
bilo. Jednostavno je postalo složeno. Sporo je postalo brzo. Veliko –
malo. Mi više ne trošimo vreme, sad vreme troši nas. Okrećemo se ukrug.
Umorni smo i iscrpljeni, osećamo se istrošeno i pretovareno. Ritam sveta
rada određuje svakodnevni život, određuje naše veze i način našeg
mišljenja. Tehnički napredak, društvene promene i tempo života – stvari
koje svakog dana doživljavamo – sve više izmiču ne samo kontroli već i
razumevanju. Život se pretvorio u sposobnost podnošenja stresa; on mora
da bude efikasan, savršen, optimalan. Sve mora da ima smisao i cilj; naš
život je postao analiza.
Mi procenjujemo i nas procenjuju, životna
utakmica obuzela je sve strane našeg bića; prodrla je u izbor partnera, u
rođenje deteta, u posao i u slobodno vreme. Uhvaćeni smo u mašinu i
glava nam je puna predstava i pojmova. Jedva stižemo da u tu zbrku
unesemo neki red. Za sve što nam se dešava nemamo reč, ali nemamo ni
vremena da o tome razmislimo. Nemamo vremena da mislimo šta se dešava i
šta je bilo. Jurimo kroz život zaboravljajući da živimo; postali smo
mašina koja radi, ne postavljajući pitanja. Izručeni smo na milost i
nemilost sistemu u kome vladaju samo tri reči: Ja; Sve; Odmah. To je
užurbano trojstvo naših dana.
Bavimo se svim i svačim. Ali šta je sa našim sopstvenim životom? Ko
smo mi i čemu težimo? Koliko ste puta sebi postavili pitanje zašto, zbog
čega ste postali takvi kakvi jeste? Ko je na vas najviše uticao; kakva
iskustva su vas oblikovala? Da li ste postali ono što ste hteli da
budete? Ili ono što je trebalo da postanete? Sećate li se da li ste vi
birali pravac u kome ste krenuli i koji vas je doveo ovde gde ste sada?
Da li su napori koje ste uložili zaista urodili plodom i doneli vam ono
čemu ste težili? Ili biste radije izabrali put koji ne vodi samo u
jednom pravcu, put koji pruža mogućnost primanja novih utisaka i
sticanja novih iskustava? Onda biste u sebi možda razvili druge
sposobnosti. Pod drugim okolnostima do izražaja bi došle vaše druge
sposobnosti i vaši drugi talenti.
„Na osnovu čega znamo da u nekom detetu leže darovi kojih u
drugoj deci nema? I šta se dešava sa takvim darovima ako ih niko ne
otkrije, ako nikom nije stalo da se oni pokažu i ostvare do kraja?“
Danas je teško reći šta se onda, u doba kada ste bili mali, skrivalo u
vama. O čemu ste maštali, čime se oduševljavali. Šta vas je pokretalo. I
za šta ste sve imali dara. Da li ste ikada pomislili koji talenti leže u
vama, a da u životu nisu nikada došli do izražaja. Imate li bilo kakvu
predstavu o tome kakvi talenti spavaju u vašoj deci? Za šta su ona
stvarno sposobna, a za šta nisu?
Pitanje glasi: Šta je zapravo talenat, posebna nadarenost? Kako
nastaje? Da li su talenti urođeni? Na osnovu čega znamo da u nekom
detetu leže darovi kojih u drugoj deci nema? I šta se dešava sa takvim
darovima ako ih niko ne otkrije, ako nikom nije stalo da se oni pokažu i
ostvare do kraja? Kad dete niko ne ohrabruje da ispoljava svoje
talente, kada mu niko ne pruža podršku, taj će talenat potpuno
zakržljati.
To je šteta. Koliko bi svet bio siromašniji da na njemu nisu živeli
daroviti ljudi. Kako smo zahvalni tim heroji-ma istorije čiji talenat
nije ostao skriven i zakopan. Armstrongu i Čaplinu, Daliju i Dizniju,
Mocartu i Vagneru. Njihova dela žive u svim vremenima. Oni su sledili
svoj unutrašnji zov, i niko ne zna da kaže kada su ga prvi put čuli. Šta
se tačno desilo kada su taj zov prepoznali kao sopstvenu sudbinu? I šta
bi se desilo da Ajnštajnovi roditelji nisu svom stidljivom i povučenom
potomku dozvolili da živi u svetu mašte i satima pravi kule od karata?
Da mu nastavnici nisu dozvolili da satima lupa glavu oko samo jednog
pitanja? Da se nisu pomirili sa činjenicom da to dete nije u stanju da
uči napamet i bez razumevanja? Kako je začuđujuće vedra ispovest ovog
mislioca svetskog glasa o tajni sopstvenog uspeha. Svi oko njega bili su
ubeđeni da nema neki poseban dar, da je samo „strastveno radoznao“.
Kako je to čudno. Ali na osnovu čega se može utvrditi koji se posebni
darovi i talenti kriju u nekom detetu? Dar ne prati odmah i neko
posebno htenje, neka posebna moć ili sposobnost. Nadarenost ili talenat
najpre je samo mogućnost; tek kasnije postaje sposobnost da se donose
plodovi i proizvode određene stvari i dela koji se jasno razlikuju od
onoga što su drugi u stanju da u toj oblasti naprave i stvore.
Postoje eksperti, takozvani tragači za talentima, koji misle kako su u
stanju da utvrde da li neko dete nosi u sebi određene potencijale. U
oblasti sporta srećemo puno takvih tragača za talentima. Oni posmatraju
decu od njihovih malih nogu, usredsređuju se na njihove pokrete,
procenjuju njihovu volju za pobedom i izriču svoj sud. Ovi su ljudi
možda u stanju da na osnovu tele-sne građe procene da li neko dete ima
dobre pretpostavke za postizanje vrhunskih rezultata. Ali kad pomislimo
da su, na primer, istinski veliki sportisti poput Lionela Mesija,
fudbalera svetskog glasa, u detinjstvu bili sitni i nerazvijeni, onda
nam postaje jasno da takve prognoze nisu pouzdane.
Naslutiti talenat u njegovoj početnoj fazi nije nimalo jednostavno; a
još je teže kada se ne radi o sportu već o ranom otkrivanju muzičkog,
likovnog, književnog ili saznajnog dara. Tu moramo biti mnogo
pronicljiviji. Tomas Alfa Edison, na primer, jedan od najvećih
pronalazača u ljudskoj istoriji, bio je najgori đak u svom odeljenju.
Učitelji su smatrali da Marsel Prust nema veze sa pisanjem. Pablo Pikaso
nikad nije bio u stanju da zapamti redosled slova u abecedi. Đakomo
Pučini je stalno padao na ispitima, a Pola Sezana nisu primili na
akademiju.
„Naslutiti talenat u njegovoj početnoj fazi nije nimalo
jednostavno; a još je teže kada se ne radi o sportu već o ranom
otkrivanju muzičkog, likovnog, književnog ili saznajnog dara. Tu moramo
biti mnogo pronicljiviji.“
Isto tako nije lako prepoznati ni one talente koji će kasnije od dece
stvoriti vodeće ljude u politici i privredi; ili ih pretvoriti u
ličnosti koje će uspostaviti merila ponašanja za čovečanstvo i u svima
izazvati duboko poštovanje. Ko je mogao da pomisli kako će od malog
školarca Nelsona Mendele jednog dana postati velika figura svetske
istorije, uporediva sa samim Mahatmom Gandijem? Onim istim Gandijem koji
o godinama pro-vedenim u školi govori kao o najnesrećnijem dobu svog
života. Da li je iko mogao da nasluti da se u siromašnoj albanskoj
seljančici krije Majka Tereza, koja će ceo svoj život posvetiti
poniženima i unesrećenima ovoga sveta?
Ili da će od debelog Vilsona postati veliki Čerčil? Ove ličnosti
svedoče o tome šta sve može da se desi, a svi su oni neprevaziđeni
geniji, kao što je Betoven bio u oblasti muzike, ili Henri Ford u svetu
automobilizma. Ako je verovati pričama, mali Henri je već u sedmoj
godini umeo da rasklopi sat i da ga ponovo sastavi. A on nije ništa
drugo radio do istraživao, pravio i rasturao, sve dok se jednog dana u
njegovoj garaži nije pojavila motorizovana naprava na četiri točka –
automobil.
„Ono zbog čega se danas divimo izuzetnim sposobnostima tih
ljudi na videlo je izašlo tek onda kada su činili ne ono što se od njih
očekuje, već ono što im je važno.“
Ako pokušamo da utvrdimo kada je neko dobio priznanje za svoja
izuzetna dela i zauzeo položaj u društvu koji mu zbog tih dela pripada,
doći ćemo do obeshrabrujućeg zaključka: upravo se ovi ljudi nisu posebno
isticali ne samo u vrtiću ili osnovnoj školi, već nisu bili prvi ni na
univerzitetu, ukoliko su ga uopšte pohađali. Naprotiv, većina njih je
kasnije tvrdila kako se nisu snalazili u školi i na univerzitetu.
Norveški kompozitor Edvard Grig rekao je da je škola u njemu „razvila
samo loše strane, a one dobre ostavila netaknute“. U velikom broju
slučajeva, geniji su bili loši đaci, neuspešni studenti, čudaci
nesposobni da prihvate uobičajen način razmišljanja i ponašanja. Nisu
postizali neki poseban školski uspeh, niti su se naročito isticali na
fakultetu i dobijali visoke ocene na ispitima. Mnogi od onih koji su
obogatili naš život u detinjstvu su bili neuspešni. Džon Lenon je
izbačen iz vrtića, a najveći problem Vudija Alena u školi bio je u tome
što ga je zanimalo sve samo ne ono što učitelji govore.
Ono zbog čega se danas divimo izuzetnim sposobnostima tih ljudi na
videlo je izašlo tek onda kada su činili ne ono što se od njih očekuje,
već ono što im je važno. Salvador Dali je po ceo bogovetni dan crtao, a
Pablo Pikaso nije hteo da uči aritmetiku. Oni su slikali, istraživali,
maštali. I to su radili tako dosledno, kompetentno i uspešno, kako
njihovi roditelji, vaspitači i učitelji, nastavnici i profesori nikada
ne bi očekivali od njih. Pokazivali su karakter, bili istrajni i
svojeglavi. Uporno su postavljali pitanja sve dok nisu našli odgovore
koji su ih zadovoljili. Jednostavno rečeno, uvek su bili to što jesu i
pokoravali su se samo sopstvenim zahtevima i normama.
Ali u školi svojeglavost i nesavitljiv karakter nisu na velikoj ceni.
Učitelji od đaka zahtevaju da rade zadatke i onda upoređuju njihova
dostignuća. Za urađene zadatke dobijaju ocene, iz kojih na kraju godine
učitelj izvodi prosek. Onaj ko želi da popravi ocenu, mora se baviti
onim oblastima u kojima je postigao slab uspeh i koje ga po pravilu ne
zanimaju. Da bi se iz francuskog popravila „slaba“ i dobila „dovoljna“
ocena, potrebna je velika pomoć i veliki rad. Naprotiv, iz engleskog
isti đak od „dobrog“ sa velikom lakoćom postaje „vrlo dobar“. Apsurdno
je gubiti suviše vremena na ono što nekome ne ide od ruke, a ne
posvetiti vreme onome što đak dobro radi i u čemu postiže uspeh. U
sadašnjem školskom sistemu važi samo jedno pravilo: postići dobru
prosečnu ocenu. Onom ko misli da u životu treba težiti uzvišenim
stvarima, u školi se brzo pokazuje da on pre svega treba da se
prilagođava proseku. Možda je tačno ono što je bogomdani satiričar Georg
Kristof Lihtenberg („Svaka greška je neverovatno glupa kada je neko
drugi napravi.“) rekao o školi: „Bojim se da naše suviše brižno
vaspitanje rađa samo duhovne patuljke“.
„Onom ko misli da u životu treba težiti uzvišenim stvarima, u
školi se brzo pokazuje da on pre svega treba da se prilagođava
proseku.“
U proteklim vekovima ovakav sistem obrazovanja donosio je više štete
nego koristi. U njemu se prvo utvrđuje šta đaci treba da znaju, a onda
se za pravilan odgovor daje dobra ocena. Onaj ko kući ne donosi dobre
ocene, postaje auto-mehaničar ili limar; a ko hoće da bude lekar, taj
mora da buba. Malo vremena se posvećuje podsticanju razvoja samostalnih
ličnosti, pa zato mnogi potencijali ostaju skriveni. Imamo primer dece
koja su do pre nekoliko godina zbog genetskog nedostatka (trizomija 21),
smatrana nesposobnom za učenje. Budući da takva deca crtama lica
podsećaju na mongole, ona su označavana izrazom „mongoloidi“. Ili su
pogrdno nazivani „idiotima“; kao „idiota“ lekari i psiholozi odavno
označavaju čoveka sa teškim duševnim oštećenjima. Ali danas neka od te
dece polažu maturu i upisuju se na fakultete. Svoj genetski defekt ona i
dalje nose sa sobom, ali su imala sreće da naiđu na učitelje koji se
nisu slagali s tim da su ona beznadežni slučajevi, učitelje koji su im
pristupali bez predrasuda i s punim poštovanjem, i koji nisu zazirali od
kontakta s njima. Oni su shvatali da su ova deca osetljiva i bodrili ih
da pokažu šta znaju u prividno bezizglednim situacijama. I sa radošću i
odobravanjem prihvatali su ih onakve kakvi jesu. Tako je iznenada
postalo moguće ono što je ranije bilo nezamislivo.
Ipak, po pravilu, naše škole nisu usmerene na razvijanje đačkih
potencijala. Odgovorne ljude našeg obrazovnog sistema nimalo ne brine
što još mnoga deca i adolescenti važe za gubitnike, lišene svakog dara.
Računaju se jedino dobre ocene. Obrazovni sistem svodi se na proizvodnju
rukovodećih kadrova. Svi obrazovni sistemi isključuju i odbacuju
određenu količinu gubitnika, jer smatraju da su postojeće škole i
fakulteti u stanju da proizvedu dovoljno dobrih kadrova za rad u
privredi, politici i nauci.
„Naše škole nisu usmerene na razvijanje đačkih potencijala.
Odgovorne ljude našeg obrazovnog sistema nimalo ne brine što još mnoga
deca i adolescenti važe za gubitnike, lišene svakog dara.“
U taj princip doskoro je verovala većina vaspitača i učitelja u našoj
zemlji. Zato naš obrazovni sistem ostaje onakav kakav je i bio. Tako se
i dalje darovitost uporno meša sa dobrim ocenama u školi. Sposobnost
saoseća-nja i veština da se čuju tuđe muke nisu kategorije koje imaju
ulogu u ocenjivanju studenata medicine. Onaj ko hoće u Nemačkoj da
postane doktor, mora biti bolji u matematici nego u sposobnosti
saosećanja.
Ali to je zastarelo razmišljanje. Sa njim ne možemo u budućnost. Naše
su škole zastarele. Naš antikvarni obra-zovni i vaspitni sistem, sa
svojim merilima uspešnosti, nije dorastao izazovima novog vremena.
I još nešto: takozvani vrhunski stručnjaci sve češće
pokazuju svoje slabe strane. Uzorni učenici zasenjuju okolinu odličnim
ocenama i završnim radovima. Oni svaki ispit briljantno prolaze i idu
pravim putem koji ih nepogrešivo vodi ka vrhu; i ubrzo dospevaju do
vodećih položaja u društvu i državi. A onda bedno stradaju, ne
uspevajući da odgovore na izazove koje im nameće njihova profesija. Ti
rukovodeći kadrovi, brižljivo pripremani i pažljivo birani, istaknuti
pojedinci, u stanju su da iznenada u potpunosti zakažu u nekoj teškoj
situaciji i da mnogo razočaraju one koji su u njih polagali velike nade.
Kako se desilo da se oni od kojih se očekivalo da odgovore na svaki
izazov svog poziva u sve većoj meri pokazuju kao nedorasli tim
izazovima? Razlog leži u činjenici što su oni doduše naučili da se
delotvorno i u najkraćem roku prilagode onom što se od njih traži u
školi i na fakultetu, ali nisu naučili da savladaju složene probleme
koji iznenada iskrsavaju. Oni koji su uvek bili uspešni i koji nikada
nisu u sebe posumnjali, ne znaju kako da se ponašaju u neodređenim i
opasnim situacijama. Nisu naučili da rade timski i nisu u stanju da
nadahnu svoje saradnike. Oni su savršeno prilagođeni sistemu u kome je
sve unapred jasno naznačeno i u kome postoje pravila šta treba činiti.
Ali oni nisu u stanju da improvizuju, da se unose u stvari. Njima
nedostaje istinska želja da razvijaju svoje talente, spremnost da idu
novim putevima i traže nova rešenja. Oni nisu u stanju da budu istinski
rukovodioci, mogu samo da izvršavaju propisane obaveze.
„U sve složenijem svetu, više se ne radi samo o dobrom
igranju društvenih uloga; radi se o tome da čovek bude ono što jeste. Da
bude svestan svojih sposobnosti i da bude u stanju da se povezuje sa
drugim ljudima.“
Međutim, takvi ljudi danas su sve manje potrebni. Takođe nisu
potrebni ni oni koji gledaju samo sebe i samo o sebi vode računa. Doba
sebičnjaka je prošlo.
U sve složenijem svetu, više se ne radi samo o dobrom igranju
društvenih uloga; radi se o tome da čovek bude ono što jeste. Da bude
svestan svojih sposobnosti i da bude u stanju da se povezuje sa drugim
ljudima. Da ne bude učauren u sebe, da stupa u kontakte, da izgrađuje
veze sa drugima; danas se od ljudi traži da preskoče sopstvenu senku. Da
se naviknu da idu uspravni, a ne da se savijaju; da budu otvoreni za
saradnju, a ne da se zatvaraju za druge; da budu spremni da tragaju za
novim rešenjima i da ih prihvate kad dolaze od njihovih saradnika. Traži
se da stalno povezuju i kombinuju stečene informacije. Traži se
svojeglavost, kreativnost, originalno mišljenje i socijalna
kompetencija. To su osobine koje danas imaju mnogo veće značenje nego u
prošlom veku. Ali to se danas nigde ne uči; i ne može se takođe meriti
kroz ocenjivanje. Naše škole nisu pripremljene za stvaranje ovih
sposobnosti.
Direktori velikih i globalnih preduzeća odavno su zapazili da se
prilikom izbora najdarovitijih kandidata koji dolaze sa visokih škola i
fakulteta ne mogu osloniti samo na njihove ocene i diplome. Istina, oni i
danas, kao i ranije, traže najbolje diplomce sa Harvarda, Oksforda ili
Kembridža, ali pre nego što prime nekog kandidata oni ga prethodno
pošalju na jednogodišnji rad u državnu školu, po mogućstvu smeštenu u
sirotinjskoj četvrti. U takvoj školi diplomci elitnih fakulteta dobijaju
priliku da predaju u odeljenjima u koje se nastavnici jedva usuđuju da
uđu. U odeljenjima sa decom kojima je nastava najmanja briga na svetu,
decom koja nisu izašla na kraj ni sa sobom, ni sa svojim roditeljima.
Ipak, takva su deca u stanju da se zainteresuju kad primete da im neko
ozbiljno pristupa. Na taj način, oni koji sebe nazivaju mladim liderima
i koji su naučili samo na uspehe upoznaju se sa pravim životom u svim
njegovim vidovima, pa i onim neprijatnim. Njihov zadatak jeste da u decu
i adolescente koji su odavno izgubili volju za učenjem, ako su je ikada
imali, usade polet i nove perspektive. Da stvore timove. Da ih ohrabre
da uče. Da u njima probude želju za radom. I da se posle poraza ne
povuku sa bojnog polja. Taj program naziva se Teach first i zasniva se na iskustvu, a ne na ocenama.
„Univerzitetska fondacija nemačkog naroda“, institucija zadužena za
podršku talentovanim pojedincima, takođe je zapazila da dobre ocene nisu
garancija budućeg uspeha u nauci i tehnici. Zbog toga ona sve češće
stipendije dodeljuje kandidatima koji su na studijama imali prosečne
ocene, ali su, recimo, uspeli da se istaknu na nekom nagradnom
takmičenju. Ispostavlja se da se ovi mladi istraživači i amateri bolje
razvijaju i uspešnije napreduju od bubalica sa najvišim školskim
ocenama. Preduzetnici sve više obraćaju pažnju na socijalne kompetencije
kandidata.
„Stipendije se sve češće dodeljuju kandidatima koji su na
studijama imali prosečne ocene, ali su, recimo, uspeli da se istaknu na
nekom nagradnom takmičenju. Ispostavlja se da se ovi mladi istraživači i
amateri bolje razvijaju i uspešnije napreduju od bubalica sa najvišim
školskim ocenama.“
Nailazimo i na problem koji još nije postavljen na ovaj način. Naš
obrazovni sistem ne pokazuje sklonost samo prema „manje nadarenim“
učenicima. On sve više ometa razvoj takozvanih „nadarenih đaka“. On ne
samo da ne odgovara onima „dole“ već više ne odgovara ni onima „gore“.
Toga su svesni neki obrazovni eksperti, kao i određeni broj privrednih
rukovodilaca. Takođe, sve više političara ukazuje na ove teškoće. Ali
oni nemaju plan kako da reformišu postojeći sistem. Istorijski
ukorenjene strukture, poput našeg školskog i obrazovnog sistema, sa svim
njegovim pravilima, propisima i vladajućim odredbama, vrlo se teško
menjaju. Nema nikakve koristi ako besno nasrnemo na njih. Mnogo je bolje
da postavimo pitanja, i to prava pitanja, i da se pritom ne zadovoljimo
lakim odgovorima. Pre svega, treba dovesti u pitanje ono što je do sada
bilo samorazumljivo i što se kao predubeđenje čvrsto usadilo u našu
svest: uverenje da „nadarenu“ decu i adolescente treba obavezno odvojiti
od ostalih, da bi mogli da „optimalno“ odgovore na zahteve svog
talenta.
Dakle, kako stvari stoje sa našim starim shvatanjem darovitosti? Koji
njegov deo i dalje ima smisla a koji služi samo tome da se održe stare
mere selekcije i strukture preživelog obrazovnog sistema?
Dokle ćemo se pridržavati ideologije darovitosti na kojoj počiva ovaj sistem? I možemo li to i dalje da podnosimo?
***
Život je više od lova na dobre ocene. Život je više od pripremanja
ispita. Deca mogu da postignu više od dobijanja dobrih ocena. Mi ih
potcenjujemo kad svu njihovu težnju i napore merimo samo dobrim ocenama u
školi. Roditelji svojoj deci sve više pristupaju kao treneri ili
menadžeri. U osnovi ovog postupanja nalazi se stav da su deca zapravo
nesposobna da odluče šta žele i čemu treba da teže. Budući da su tako
nesavršena i nepotpuna, roditelji moraju svojim savetima i nalozima
priteći u pomoć.
„Ali deca ne žele da stalno budu ispravljana i kritikovana;
ona to isto tako nisu ni zaslužila. Ona su sposobna i mogu da preuzmu
odgovornost za sebe, a u najboljem slučaju i za druge“
Ali deca ne žele da stalno budu ispravljana i kritikovana; ona to
isto tako nisu ni zaslužila. Ona su sposobna i mogu da preuzmu
odgovornost za sebe, a u najboljem slučaju i za druge. Ona su od malih
nogu razvijene ličnosti sa sopstvenim potrebama. Sposobna su da sabiraju
sopstvena sećanja i iskustva i da gospodare svojim sposobnostima i
talentima. Deca nikome ne pripadaju do samima sebi. Ona su orlovi; nisu
kokoši.
Da bi naša deca mogla da razvijaju talente i darove koji leže u
njima, moramo im pristupiti bez straha i brige i bez unapred stvorenih
predstava i namera. Zato moramo da im se prepustimo i da sa njima
uspostavimo pravilan odnos. Ali to ne sme biti odnos koji postoji između
nadređenog i podređenog ili između obrazovanog i onog ko tek treba da
se obrazuje. To mora biti odnos u kome se sreću dva ljudska bića koja
su, istina, različita, ali i spremna da uče jedno od drugog. I da
uživaju u tome da zajedno otkrivaju svet. Moramo, dakle, naučiti da sa
svojom decom razgovaramo na ravnoj nozi. Ništa nam neće škoditi ako
pritom budemo morali da čučnemo.
Sva su deca nadarena, Gerald Hiter, Uli Hauzer
Kako da podstaknete razvoj urođenih talenata svoje dece
Prepoznajte potencijale svog deteta i usmerite ga na pravi način!
Kako se odnosimo prema svojoj deci? Kako ih vaspitavamo? Kako
negujemo kvalitete koje poseduju još od rođenja? Umemo li da ih
prepoznamo ili puštamo da nam sopstvene ambicije odrede ono u šta „vredi
ulagati“?
Moguće je da ni sami nismo postali ono što smo zaista želeli, što ne
znači da treba sebi da dopustimo da zanemarimo talente koje poseduju
naša deca ili da ih pogrešno razumemo.
Neurobiolog Gerald Hiter, koji se godinama bavi istraživanjem mozga i
proučava načine na koje deca najbolje razvijaju inteligenciju i
talente, i Uli Hauzer, dugogodišnji urednik Šterna, pokazuju
kakvi se talenti kriju u svakom detetu. Oni nas pozivaju da prevaziđemo
zastarele pedagoške modele koji izjednačavaju predispozicije i talente
sa natprosečnim sposobnostima i visokim ocenama u đačkoj knjižici. Kako
pokazuju neurološka istraživanja, nije neophodno biti mali genije da bi
nečiji život bio ispunjen i ostvaren. Samo prepoznajući talente u njima,
možemo deci pružiti budućnost na kojoj će nam biti istinski zahvalna.
Preuzeto sa Detinjarije.com