Ima ona Lenjinova: “Postoje decenije kad se ništa ne desi, a ima nedelja u kojima se dese decenije.”
Tako je, makar, meni izgledala prošla nedelja koju sam proveozakovan za CNN na velikom ekranu iSputnjik na malom, prateći nestvarni masakr u Nici i dan kasnije pokušaj vojnog puča u Turskoj.
Rat je počeo. I to svetski, iako to nama nije jasno do kraja, baš kao što nije bilo ni našim dedama dok su u julu 1940. razglabalisvetsku politiku ispijajući tursku kafu u “Ruskom caru”.
Nica je bila evropski 11. septembar. Zauvek će mi ostati slika kamiona koji uleće u decu u ulici kojom sam hodao prošle godine. I moj mozak koji u tom trenutku vrti film šta bih uradio sa svojom ćerkom, gde bih je bacio, da li je dobro da se i dalje u gužvi hoda suprotnom stranom ulice.
Taj osećaj sam prvi put imao neposredno posle bombardovanja, kada sam otišao u Izrael. Radio sam za Večernje novosti, a spavao sam kod svog prijatelja Labuda,foto-reportera, kome se žena upravo vratila u Srbiju jer nije mogla više da istrpi to nasilje. Pričam o kraju 1999, neposredno posle bombardovanja.
Sećam se kao danas tih “pigua“, samoubilačkih napada, bilo ihje otprilike na svaka dva do tri meseca, nešto što bi zapadni svet danas mogao samo da poželi. Uz to, niko nije jurio decu kao ovi divljaci iz ISIS-a. Bilo je nečeg podrazumevajućeg čak i u tim terorističkim napadima.
Koliko god se tada junačio, 15 godina mlađi, i pod stalnom pratnjom Džek Denijelsa, znao sam da se ne ulazi u javni prevoz, na pijacu, autobusku stanicu, kafić, bez obezbeđenja.
Još jednu stvar sam zapamtio sa tog puta — čim vidišbosonogog muslimana, ili nekog ko lako može da se izuje, beži glavom bez obzira, pošto se u raj sa devicama ide bosonog.
Sećam se i susreta sa šefom Mosada, tako su tada doživljavali naše medije i zemlju, koji mi je objasnio da će samoubilačkinapadi da prestanu kada se sve samoubice ubiju. Ograničen je broj ljudi koji su spremni da poginu za svoje ideale.
Ali onda se desilo ovo. Lažni Džordž Buš, pa žena bivšeg predsednika koja je izvukla neki Kisindžerov plan za Bliski istok star 30 godina. Usledio je otvoreni rat Zapada i islama, u kojem su teroristi dobili neograničene resurse, odnosno ljude koji su spremni da poginu za svoju ideju. Da ubiju druge, još važnije.
Prošle nedelje u Turskoj propao je jalovi pokušaj sekularista da vrate vojno najjaču muslimansku zemlju. Očekivao sam ovo. Erdogan je aktivno pomagao ISIS, pretio Evropi izbeglicama, podržavao Hezbolah, Muslimansko bratstvo, okružio seposlušnicima, zatvorio medije… U Zaman, novine koje sam posmatrao kao svetsko čudo, poslao je policiju da smeni glavnog urednika. U privatnom listu? Kao da mene smeni policija u Nedeljniku.
I šta se na kraju desilo. Ne znam koliko je tačno, ali jeErdogana izgleda spasla njegova ljubavnica, koja ga je uključilausred programa CNN-a da pozove svoje pristalice na ulicu. Ima nešto i u tim ženama.
Zakrpiće se nekako i sve ovo. Ali definitivno živimo u novoj realnosti.
Nova verzija života. Život 2.0. Kao na iPhoneu.