Igrom sudbine, stjecajem okolnosti i po instiktu profesije kojom se
bavim dušom i srcem od kako kročih u ovaj zanatski bezdan bez povratka,
šesnaesti ovog mjeseca me dovede u Hrvatsku. I provede od hrvatskog
krajnjeg istoka, preko zagrebačkih avenija i Jelačićevog trga, pa sve do
Istarskog poluotoka.
Čudesan bijaše taj ponedjeljak! Neobično dug, dostojanstven, ponosit,
svečan i besprimjerno domoljubiv. Ni englesko kraljevsko vjenčanje, ni
izrežirane počasti predsjednicima država, ni proslave najvažnijih
nacionalnih svjetkovina – ništa nije bilo ni blizu ovom spontanom
događanju hrvatskog naroda. Erupcija oduševljenja je drmala cijelu
Hrvatsku i još preko stotinu drugih država u kojima su Hrvati
‘dijaspora’.
Nacionalni javni doček u čast nogometnim reprezentativcima, sa toliko
oduševljenja, jedinstvenosti, žara, emocija i sa tolikim izljevom
domoljublja – nikada nigdje do sada nisam vidio. Siguran sam da ni sama
Hrvatska nikada nije vidjela toliko ljubavi prema ovoj zemlji u jednom
danu i na jednom mjestu. Na svakom pedlju hrvatskog tla se moglo vidjeti
i osjetiti da je cijela nacija ovog ponedjeljka disala jednim plućima i
kucala jednim ujedinjenim srcem.
Bio bi to doživljaj za cijeli život za svakog građanina Hrvatske, za
njene reprezentativce, za sve pozitivne ljude i dobronamjernike, a
posebno za onih oko pola miliona najodanijih koji su se tog cijelog
sparljivog dana posvetili nacionalnim idolima, da se prvo u autobusu s
nogometašima, a zatim i na centralnoj pozornici, nije očekivano pojavio
on. Taj neizbježni hrvatski ‘domoljubac’. Marko Perković Thomson.
U erupciji emocija hrvatske mladeži, a uz podršku nekolicine
nacionalno ostrašćenijih hrvatskih reprezentativaca među kojima je,
neočekivano, i sam kapiten hrvatskih ‘vatrenih’ Luka Modrić, Thomson je,
kao i obično, izrežirao svoju osobnu, dobro poznatu bukačku
ideologhizaciju ovog fenomenalnog spontanog događanja hrvatskog naroda.
Tomsonovo domoljublje mi, kao što rekoh, i nije iznenađenje. Kao što
mi ni Lovrenova i Vidina nacionalna preostrašćenost nisu novina.
Iznenadio sam se povodljivošću kapitana hrvatske momčadi Luke Modrića, a
šokirala me je neočekivana labilnost inače stamenog izbornika Zlatka
Dalića. Tim više što ni jednom ni drugome, zbog izvrsnih karijera i
osobnog digniteta u hrvatskoj naciji, takve metamorfoze pred publikom
nisu bile potrebne.
Za razliku od Tomsona, hvatski vatreni heroji su homogenizirali
naciju igrom i srebrnom medaljom koja u ovoj zemlji, s razlogom, sjaji
zlatnije i od samnoga zlata. Tako je trebalo i ostati. Jer od prve
utakmice na svjetskom prvenstvu, hrvatski nogometaši su bili jedina
nogometna momčad svijeta koja se doimala kao da joj primarno na umu nije
medalja, nego domovina. Osim po uigranosti, poletnosti, požrtvovnosti i
igračkom znanju, ova generacija hrvatskih nogometnih reprezentativaca
će, dakle, biti upamćena i po domoljublju. „Dječki Zlatka Dalića su u
Rusiji manifestirali požrtvovnost za domovinu, jedinstvo, prijateljstvo i
nesalomljivu volju, trud, vrjednoću i umijeće – sve ono što hrvatskoj
treba danas“, sublimacija je poruka koje su se u zadnjih tridesetak dana
izgovarale, ispisivale i pronosile globalnim eterom.
Malo koja nacija u svijetu se, također, može pohvaliti da je ovakvo
emotivno stanje svojih nogometaša i naroda umjela pretvoti u globalni
marketing. Pozitivne sike Hrvatske su se posljednjih tjedana pronosile
diljem Planete u najutjecajnijim medijima svijeta. Više nego ikada u
njenoj povijesti.
Upravo zbog toga su mi se u jednom jedinom danu, ovog šesnaestog u
mjesecu, grudi i razdirale od ushišćenja, sreće, ponosa, žalovanja, nade
i propitivanja o kakvoći, smislu, porukama i dosegu ovakvog svenarodnog
mitinga u Zagrebu. Kojeg je, svjesno ili nečijom organizacijskom
pogreškom, potamnio samo jedan pogrešan čovjek.
Zašto ‘pogrešan’ pitate se! Zato što svi domoljupci nisu
dobronamjerni! U teorijama sociologije, politologije i psihologije
emotivnu privrženost svojoj zemlji, teoretici kvalificiraju ‘pozitivnim
domoljubljem’ ili ‘dobroćudnim nacionalizmom’. Takvoj ideologiji, čini
mi se, i sam pripadam. Moje domoljublje je čovjekoljublje! Zbog toga sam
posljednjih sedmica i ovog ponedjeljka, kao Nehrvat, vjerovatno i bio
toliko zadivljen spontanošću u ispoljavanju istinskog hrvatskog
patriotizma. Sve dok profesionalni domoljubac Tomson, gubitak
samokontrole kod nekih nogometaša i gajbe piva, nisu zatamnili medalju i
ispuhali moju iskrenu početnu ushićenost i oduševljenje.
Tješim se time što sam u jednom nedavnom tekstuljku nepogrješivo
naslutio ovakav ishod. Tada sam vas, ako se sjećate, ja kao Nehrvat,
podsjetio na vašeg, hrvatskog, umnika Antu Dukića koji je i vas i mene,
mnogo, mnogo prije zagrebačkog događanja domoljmublja, upozorio da se
treba „čuvati onih kojima je domoljublje zanat“. Jer su takvi, vidjelo
se i u Zagrebu, loši domoljubi.