Loše sjećanje
Tajna HIV-ove otpornosti leži u jednoj nezgodnoj osobini ćelija koje on napada. Naš imuni sistem je dizajniran da pohranjuje informacije o infekcijama koje smo imali u prošlosti; ova osobina se zove „imunološko sjećanje“. Zbog toga je mala verovatnoća da ćete dobiti male boginje drugi put ili da ćete dobiti bolest protiv koje ste već vakcinisani. Kada se infekcija širi tijelom, bijela krvna zrnca (koja su najsposobnija da se bore protiv nje) se umnožavaju, usavršavajući svoje protiv-infekcione sposobnosti sa svakom novom generacijom. Kada je infekcija uklonjena, većina ovih ćelija umire, jer više nisu potrebne. Međutim, kako bi se ubrzao protivnapad u slučaju povratka te iste infekcije, neka bjela krvna zrnca prelaze u stanje hibernacije. Dok su u tom stanju ne rade mnogo toga, ali mogu da žive veoma dugo, čuvajući pri tom „sjećanje“ na prethodne infekcije. Ako se infekcija vrati, uspavane ćelije se brzo bude.
Bjela krvna zrnca inficirana HIV-om će povremeno prelaziti u spavajuće stanje prije nego što ih virus ubije. Tokom tog procesa i virus privremeno postaje neaktivan. Do trenutka kad inficirana osoba počne sa uzimanjem lijekova, u organizmu već ima milione ovakvih latentnih virusa. Kokteli lijekova mogu spriječiti virus da se razmnožava, ali ne mogu ništa latentnim virusima. Svakog dana se neki od spavajućih leukocita probudi. Ako je terapija obustavljena, latentni virus može ponovo pokrenuti infekciju.
Ovaj ogromni bazen latentnih virusa naučnici nazivaju „preprekom do lijeka“. Svi traže načine da se ona ukloni. To je obeshrabrujući posao, jer iako milion inficiranih ćelija izgleda kao mnogo, u tjelu postoji milion puta toliko uspavanih leukocita. Nalaženje onih koji sadrže HIV je traženje igle u plastu sjena. Sve što preostaje od latentnog virusa je njegov DNK, koji je veoma mali u odnosu na cijeli ljudski genom koji se nalazi u svakoj ljudskoj ćeliji (otprilike 0,001% te veličine).
Definisanje lijeka
Prije oko deset godina, naučnici su počeli da razgovaraju o tome kako bi hipotetički lijek mogao da izgleda. Dogovorili su se oko dva pristupa. Prvi bi uključivao čišćenje organizma od latentnog virusa tako da ne bi moglo da dođe do reinfekcije u slučaju prestanka terapije. Ovo je često nazivano „sterilišući lijek“. To bi trebalo biti izvedeno na ciljaniji i manje otrovan način u odnosu na prethodne pokušaje iz kasnih devedesetih, koji su gurnuli imuni sistem u samouništenje zbog toga što su probali da probude sva uspavana bjela krvna zrnca. Drugi pristup bi umjesto toga trebalo da opremi organizam mogućnošću da kontroliše virus. U ovom slučaju, čak i kad bi se zaustavila terapija i virus se probudio, ne bi mogao da napravi održivu, raširenu infekciju. Ovaj pristup je nazivan „funkcionalnim lijekom“.
Pristup funkcionalnog lijeka je prihvatio da sama latentnost nije prepreka ka izliječenju. Postoje drugi česti virusi koji imaju dugoročno latentno stanje, kao što je Epstein-Barr virus koji uzrokuje infektivnu mononukleozu, ali oni rijetko uzrokuju potpuno raširenu infekciju kada se reaktiviraju. HIV je, naravno, drugačiji jer imuni sistem većine ljudi nije u stanju da kontroliše infekciju.
Prvi znak da bi lijek protiv side mogao biti više od sna je stigao 2008. u vidu slučajnog ljudskog eksperimenta koji je kasnije postao poznat kao „berlinski pacijent“. Berlinski pacijent je bio HIV pozitivan muškarac koji je dobio leukemiju, rak krvi kom su HIV pacijenti podložni. Njegov rak je već bio u odmakloj fazi, pa su ljekari u poslednjem pokušaju da ga spase, u potpunosti uklonili ćelije (i zdrave i bolesne) iz njegove koštane srži. Potom su mu transplantirali nove ćelije koštane srži od donora.
Na pacijentovu sreću, doktori su uspjeli da nađu odgovarajućeg donora koji je nosio jedinstvenu HIV-rezistentnu mutaciju u genu poznatom kao CCR5. Završili su transplantaciju i čekali.
Berlinski pacijent je u poslednjih pet godina van terapije bez ikakvih znakova infekcije. Doktori i dalje ne mogu da detektuju HIV u njegovom organizmu. Iako bi berlinski pacijent mogao biti izliječen, ovaj pristup se ne može koristiti kod većine oboljelih od HIV-a. Transplanti koštane srži su izuzetno rizični i skupi, i nikada se ne bi izvodili u slučaju nekog ko nije smrtno obolio – naročito kad se uzme u obzir da su trenutni anti-HIV lijekovi toliko dobri u kontrolisanju infekcije.
Ipak, berlinski pacijent je bio važan dokaz da se izliječenje, u principu, može postići. Veći dio latentnih virusa je verovatno očišćen tokom transplantacije i čak da je određen broj virusa ostao, nije mogao efikasno da se razmnoži zbog novih ćelija sa CCR5 mutacijom. Slučaj berlinskog pacijenta pruža dokaze da je bar jedan od dva pristupa izliječenju (sterilizacija i funkcionalni), ili čak kombinacija oba – efektivan.
Naučnici su nastavili da traže praktičnije i bezbjednije načine za uklanjanje latentnih virusa iz tijela pacijenata. U proteklih pet godina, identifikovali su više potencijalnih anti-latentnih lijekova u laboratorijama. Mnogi su već počeli sa kliničkim probama. Ljudi svaki put postanu optimistični po pitanju nalaska lijeka. Ali, rezultati su do sad bili razočaravajući. Ni jedan od lijekova nije uspio da značajno smanji broj latentnih virusa.
U međuvremenu, doktori u Bostonu su pokušali da ustanove koji od dva pristupa je djelovao u slučaju berlinskog pacijenta. Izveli su transplantaciju koštane srži na dva inficirana muškarca sa rakom – ali ovog puta su koristili obične ćelije, pošto HIV-rezistentne nisu bile dostupne. Oba pacijenta su nastavila da uzimaju koktel lijekova za vrijeme i nakon transplantacije u nadi da će nove ćelijie ostati neinficirane. Posle transplantacije nije bilo moguće detektovati HIV, ali pravi test je došao kad su se ovi pacijenti dobrovoljno prijavili da prestanu sa terapijom. Nakon što su ostali bez znakova infekcije nekoliko mjeseci, rezultati su predstavljeni na sastanku Međunarodnog društva za sidu u julu 2013. Mediji širom svijeta su objavili vjest da su još dvije osobe izliječene od HIV-a.
Ubrzo je postalo jasno da su svi govorili prerano. Šest mjeseci kasnije, istraživači su javili da se virus iznenada i naglo vratio kod obe osobe. Latentni virus je vjerovatno izbjegao detekciju dostupnim metodama – koje nisu dovoljno osjetljive – i opstajao u manjem, ali značajnom broju. Svi su bili razočarani. Nalazi su pokazali da čak i mali broj latentnih virusa može ponovo pokrenuti infekciju. Takođe, pokazali su da bi anti-latentni lijekovi u razvoju morali biti ekstremno potentni da bi imali šanse za uspjeh.
Ali, postojala je još jedna nada – beba iz Misisipija. Bebu je rodila majka koja je inficirana HIV-om, a koja nije prošla rutinska prenatalna testiranja ili terapije. Testovi su pokazali visoke nivoe HIV-a u bebinoj krvi, pa su je doktori odmah stavili na terapiju koktelom lijekova koju je trebalo nastaviti do kraja života.
Majka i djete su ubrzo izgubile kontakt sa ljekarima. Kada su posle par godina ponovo pronađene, ljekari su saznali da je majka prestala da daje lijekove djetetu nekoliko mjeseci prije toga. Doktori su izveli sve moguće testove kako bi našli virus, latentni ili aktivni, ali nisu ništa otkrili. Odlučili su da ne daju lijek ponovo, i nakon jedne godine, kada i dalje nije bilo moguće pronaći virus, objavili su nalaze javnosti. Opet se u medijima govorilo o izliječenju.
Opet, tako nije bilo suđeno. Djetetovi doktori javili da se virus iznenada vratio. Izgledalo je da čak ni početak terapije odmah po otkrivanju infekcije kod novorođenčeta nije moglo spriječiti vraćanje infekcije nakon dvije godine.
Vezan tekst
