Zapadni Balkan nakon Brexita: Rusija dobija, Evropa gubi

Dvadesetsedam preostalih članica rezolutno se zalažu za brzu
reakciju, traže od Britanije da aktvira član 50 Lisabonskog sporazuma,
koji će pokrenuti proces napuštanja EU. Ipak, britanska vlada je
nevoljna da pokrene ovaj “čist” put za izlazak. To Uniju dovodi u stanje nesigurnosti.

Sada izgleda da je izvjesnije
da će formalan zahtjev Britanije za izlazak iz EU biti pokrenut tek na
jesen, ako ga uopšte i bude. Uticaj ove neizvjesnosti mnogo je više od
samog pitanja britanskog članstva u EU i prostire se na zamlje koje već
godinama teže da se priključe Evropskoj uniji.

Florijan Biber

Zapadni Balkan se tako sada našao u poziciji da traži da se priključi
jednom sve nepopularnijem klubu. Ne samo u Britaniji, već i u značajnim
dijelovima biračkog tijela mnogih EU država nijesu uvjereni u
vrijednosti bloka i traže glasanje o tome.

I dok su mnoge zemlje nevoljne da im omoguće glasanje o njihovoj
budućnosti u Evropskoj uniji, kriza EU je očigledna i širi se mnogo
dalje od njenih granica. Glasanje Holandije protiv sporazuma o slobodnoj
trgovini sa Ukrajinom u aprilu bio je samo naznaka sve većeg osjećaja
neugodnosti sa statusom quo.

Za Zapadni Balkan pristupanje EU je bila pokretačka snaga u protekloj
deceniji. Ta motivacija je u opadanju posljednjih godina, kako zbog
grčke ekonomske krize, tako i generalnog opadanja entuzijazma prema
proširenju u mnogim EU članicama. Sad je taj proces dodatno stavljen na
čekanje.

EU će biti fokusirana na oblikovanje svojih odnosa sa UK u godinama
koje dolaze. Bez obzira na to što će biti konačna odluka britanske
vlade, odnosi će biti u potpunosti revidirani i tome će biti posvećen
najveći dio pažnje EU, kao i vlada ključnih članica kao što su Njemačka i
Francuska. Proširenje će stoga biti jedna sporedna misao ili, u
najboljem ili najgorem slučaju, posmatrano u funkciji toga što može da
ponudi (ili ne) u odnosima EU sa Velikom Britanijom.

Sa EU okrenutom ka definisanju odnosa prema Zapadu Balkan će biti mnogo ranjiviji i podložniji drugim uticajima.

Nema alternativnog modela za različiti nivo ekonomija u EU, u
kombinaciji sa predstavnicima tih demokratija. Ipak, Turska i Rusija
nude drugačiji način vladanja. Mnogo autoritarniji sistem vladanja je
ponuda iz ove dvije zemlje i znatno privlačniji za lidere na Zapadnom
Balkanu.

Glavna pokretačaka snaga EU u regionu bila je njena privlačnost za
građane tih zemlja i želja njihovih elita da budu popularni u svojim
sopstvenim državama, a priznati od strane EU. Obije ove stvari sada su
rizične i mogu se promijeniti nakon ishoda Brexita.

Rusija malo šta može ponuditi većini zemlja Zapadnog Balkana osim
modela ponašanja za njihove lidere i jedan iracionalni osjećaj
solidarnosti za neke od njihovih građana. Danas je Zapadni Balkan
okružen članicama EU i NATO-a, i to uključujući i Albaniju, a uskoro i
Crnu Goru. Tim projektima u smislu ekonomije i sigurnosti nema
alternative.

Ipak, slabljenje EU ostavlja ostvoren prostor za Rusiju.
U tom smislu, Rusija je jedan oportunistički akter na Zapadnom Balkanu,
bez dugotrajne strategije, ali vrlo sposoban da ometa reforme. Od
uvođenja sankcija Rusiji i krize izazvane padom cijena nafte, sposobnost
Moskve da ponudi fundamentalnu alternativu Evropskoj uniji je smanjena.

Rusija nije željeni cilj građana Zapadnog Balkana, Zapad predstavlja
mnogo privlačniju budućnost. Ipak, krizom ophrvana EU koja okreće leđa
čini Rusiju ne mnogo više privlačnu, već Zapad manje poželjan. Stoga će
uticaj Rusije vjerovatno rasti, ali ne baziran na njihovoj snazi, već na
slabostima bloka.

Sporazum o saradnji koji je vladajuća “Jedinstvena Rusija” nedavno potpisala
sa nekim strankama na Zapadom Balkanu to ilustruje. “Jedinstvena
Rusija” naravno nije klasična stranka, već pogonsko vozilo za pružanje
podrške Vladmiru Putinu.

Kongres “Jedinstvene Rusije”, juni 2016.

Među njihovim partnerima na Zapadnom Balkanu su Savez nezavisnih socijaldemokrata, predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i Srpska demokratska partija Makedonije, manjinska stranka i partner vladjuće koalicije VRMRO DPMNE.

U Srbiji su saradnju potpisom ozvaničile
vladajuća Srpska napredna stranka, opozicione Dveri i Demokratska
stranka Srbije (DSS), i neke srpske opozicione stranke u Crnoj Gori.
Iako je vladajuća stranka u Makedoniji VMRO DPMNE flertovala sa Rusijom i
svojom pozicijom, ona nije potpisala sporazum o saradnji. Stoga ruski
uticaj u smislu otvorene partijske saradnje ostaje marginalan. Na
Evropskoj uniji je da oslabi tu podršku.

No, stranke u EU bile su nevoljne da u ključnom trenuku stanu uz
svoje partnere na Zapadnom Balkanu i ukažu na autoritarne tendencije
naročito u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori. Najveći rizik za Zapadni
Balkan predstavljaju autoritarni lideri koji će potčiniti državu
partijskom i ličnom uticaju. Rusija u toj igri može biti oboje, i model i
partner. Primjer Crne Gore podcrtava, pak, da se ove dvije stvari se ne
moraju podudarati.

Sa EU koja gleda na drugu stranu u godinama koje dolaze, rizik da će
Rusija postajati snažnija – ili kao partner ili makar kao model vladanja
u regionu – će rasti. To se može pokazati kao novi klin u točkovima
zemljama podijeljenim poput Makedonije i Bosne i Hercegovine ili može
ozbiljno uzdrmati slabe državne strukture u Srbiji i Crnoj Gori. Za EU
to, pak, znači gubitak njihovih partnera na Zapadnom Balkanu.