Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović u reakciji na presudu rekao je kako je nemoguće da danas Hrvati i Srbi imaju jednake stavove u ocjenama ishoda nedavno završenog rata, ali se nada da će ova dva naroda kad tad imati slično viđenje političkog aspekta tog dijela zajedničke (h)istorije. Valjda vjeruje da će doći vrijeme kada će Hrvati svoga oca nacije, Tuđmana, optužiti da je zlotvor, a Srbi (koji već smatraju prvog predsjednika Hrvatske političkim i ratnim kriminalcem) istu vijest primiti sa zadovoljstvom i poći istomišljenicima u zagrljaj. Ili je možda isto percipiranje istorije to što bi recimo Srbi, baš kao i Hrvati, Antu Gotovinu i Mladena Markača prihvatiti kao pravednike. Da, to se može desiti, ali kada Jevreji prihvate Hitlera za sveca, i kada na grani jorgovana izraste rogač!
Po izjavama i emotivnim izlivima ljubavi koje hrvatsko građanstvo ispušta zarad Antinog i Markačevog otpuštanja, slabo da će se aspekti viđenja istorije i politike u Hrvata i Srba ikada poklopiti. Ali nije najveći problem haško pomilovanje; problem je što se Ante i Mladen obasipaju lovorikama i veličaju, dok se u isto vrijeme prognani srpski živalj unižava dajući mu se status pobunjenika. Možda hrvatski zvaničnici zaboravljaju da se baš na tim prostorima davno prije ‘’Oluje i gromova’’, podno Velebita, rodio jedan od najvećih ljudi prošloga milenijuma – Nikola Tesla, kojeg danas svojataju i Srbi i Hrvati. Ako već svojatamo velikane, zašto se na isti način ne ophodimo i prema onom najobičnijem čovjeku.
Pravdajući progon srpskog stanovništva neko će reći da je prije Oluje postojao Gelbrajtov plan Z4, koji je trebalo da omogući ‘’srpsku autonomiju’’ u Hrvatskoj, a koji je odbijen od strane srpskih političara, uzrokujući ‘’odmazdu’’ nazvanu Oluja. Ali budimo iskreni pa povjerujmo da je Tuđmanova politika htjela srpsku autonomiju koja bi dozvolila stvaranje tvorevine tzv. Srpska Krajina – države u državi. Naravno da nije i od samog početka joj je odgovarala ‘’pobuna’’ tog dijela stanovništva kako bi imali opravdanje za praktikovanje svojih krajnje nedemokratskih i antigrađanskih ideja. Srpskim političarima Z4 nije odgovarao jer bi se na taj način stvorila ‘’nepostojeća autonomija’’ slična onoj na Kosovu, gdje bi Tuđman vodio glavnu riječ isto kao što je na Kosovu i Metohiji svojevremeno vodio Milošević, gdje su kosovski Albanci bili građani drugog reda. Slobo je dobro znao na koji način se može obmanjivati većinski narod na jednoj teritoriji kao što je Kosovo, i da bi iste aršine drug Franjo primjenio u Srpskoj Krajini.
Bilo kako bilo, krajnje je bezobrazno opravdavati iseljenje stanovništva iz preko petine državne teritorije zbog nepotpisivanja bilo kakvog plana. U krajnjem slučaju uloga Amerike u operaciji Oluja, koja je imenom i krstila ovu ‘’ofanzivu’’ (ali i radila na planiranju iste) nije slučajna, i po efikasnosti se vidi da je namjenski projektovana da se u kratkom vremenu iseli što više stanovništva. Hrvatska junačka vojska je u međuvremenu od strane Amerike i nekih ‘’sestrinskih’’ evropskih zemalja naoružana do zuba i operacija je mogla da krene. Povod je napokon pronađen a cilj postao jasniji nego ikad, te je postao krajnje transparentan pri prvom topovskom plotunu u civilne mete, poslije kojeg su rijeke izbjeglica krenule putem bespovrata.
Ali šta i gdje sa izbjeglicama. Ne zaboravimo da ljude iz izbjegličke povorke koji su tog kobnog avgusta 1995. bježali da bi spasili živu glavu nisu htjeli čak ni u Banja Luci. Tada se vidjelo koliko je zaista teško biti patriota kada treba da izdvojiš iz usta kako bi pomogao sunarodnjaku. I sam autor ovoga teksta bio je svjedok kada su prognanima prepriječili put u Zalužanima, a slabo da se ko udostojio ljudima da odnese vode da se okrijepe. Tih mjeseci prijetio je pad Banja Luke, pa su se ljudi zabavili o svojim mukama.
Kada su prognani stigli u Srbiju, ni tamo im se baš nisu obradovali. Milošević i njegova klika ne da nisu dali pomoć prognanima već su čak muškarce maltretirali, jer ovi tobože nisu znali odbraniti vijekovne srpske prostore. Kasnije smo saznali da su se Sloba i Njofra u Karađorđevu već sporazumjeli i rasparcelisali sporne oblasti, te se dogovorili o ‘’humanom preseljenju’’. Radi se o klasičnom zločinu ova dva moćnika, a plan etničkog čišćenja je tek u akciji Oluja dobio svoj konačan epilog. Neka se hrvatski zvaničnici zapitaju da li je Oluja samo hrvatska i da li bi se ostvarila da im u tome nije pripomogla ‘’otadžbinska’’ politika Slobe Miloševića. Jasno je kao dan da je srpski narod u Hrvatskoj žrtvovan zarad razriješenja ‘’srpskog pitanja u Hrvatskoj’’ s jedne strane i s druge strane stvaranja etnički čiste RS, gdje se većina ovog naroda ‘’humano’’ preselila. Ne zaboravimo da je bošnjački živalj kojeg je za vrijeme ratovanja koliko toliko i ostalo u RS, tek poslije 1995. i dolaska ogromnog broja izbjeglica iz Hrvatske riješio da ode iz tog dijela BiH. Ostalo ih je veoma malo, a tek ih se neznatan broj zaista i vratio, jer njihov povratak postoji samo na papiru. Većina njih u RS živi samo ‘’katastarski’’. Fakat je da je ‘’olujni vjetar’’ koji je stizao od strane Hrvatske pripomogao u stvaranju Republike Srpske. Neko bi rekao da je to apsurd, ipak, činjenično stanje je takvo. Srpski živalj iz Hrvatske, ali i iz Glamoča, Grahova, Drvara i ostalih bosanskih opština koje je pogodila ‘’hrvatska oluja’’ negdje je morao da se skrasi.
Ishod je takav da Srba danas u Hrvatskoj gotovo nema, te da je – sarkastično rečeno – to postalo i zvanično riješenje da se omogući trajni mir na ovim prostorima. Za takav ‘’nepopularan’’ tretman prema narodu koji je nekad u Hrvatskoj bio konstitutivan ne smije da bude razlog ni Milošević, ni Martić, ni Babić, ni Rašković, ni kapetan Dragan, ni Šešelj, ni Arkan niti bilo koja druga ljudska hulja koja je u vremenu previranja huškala narod zarad ličnih političkih i ratnoprofiterskih ciljeva.
Ako je Sud pustio Antu i Mladena, i izuzeo ih od odgovornosti za zločine, ko je kriv? Da li će iko odgovarati za progon i ubistva civila za vrijeme akcije Oluja? Da li hrvatski zvaničnici zaista vjeruju da su hrvatski generali heroji? Ako je tako zašto predsjednik Josipović stidljivo zbori kada treba da spomene Antino i Markačevo herojstvo i da li zaista vjeruje u njihovu nevinost i nevinost hrvatske ratne politike koju je vodio HDZ na čelu sa predsjednikom Tuđmanom. Na kraju krajeva zanima nas da li će se i kada sadašnji predsjednik Hrvatske Ivo Josipović izviniti onima koji su za vrijeme tzv. Domovinskog rata izgnani iz Hrvatske?
Bosanski BIG BRADERS – Lagumdžija i Dodik
Aleksandar Tijanić-Posljednji vapaj dinosaurusa