Prije neki dan Tijanićeva kolumna ili šta već koju je nečim izazvan pisao za magazin Vreme napravio je šuplju pompu. Direktor srbijanskog javnog servisa napisao je tekst inspirisan svojim nedavnim obraćanjem beogradskim studentima gdje ih je učio pameti nekim svojim kičevnim jezikom punim lijepih metafora. Postavljao im je filozofsko-antopološka pitanja i bavio se Kantovskim etičkim imperativima. ”Ko ste, bre, vi ljudi?”, zapitao se Aco Tijanić. ”Šta je nova generacija? Koju muziku sluša? Šta im piše na bedžu i gaćama? Protiv čega se bore, kome vjeruju i čemu se nadaju? Protiv čega su, šta su i ko su?”
Zvučalo je to kao da je hrpu ljudi priveo na informativni razgovor te ih stavio na optuženičku klupu, uperio u njih isljednički reflektor i krenuo driblati. Prozivao je klince iz studentskih klupa poput krivca koji se najbolje brani kada napada. To jeste način dijaloga njegovog vremena – koje je upravo i stvorilo sistem vrednosti te omladine – ali danas su neka druga vremena i studente zabole ona stvar za pitalice Aleksandra Tijanića. I dobro je što je tako.
Da im se obratio čovjek njihovog doba koji nema na sebi biljeg prljave jučerašnjice, ili barem da ne liči na oronulog boksera već uljuđenog spisatelja s pristojnim manirima, poput Borisa Dežulovića ili Vladimira Arsenijevića, možda bi ova pitanja i dobila na težini. Ali decenijama slušati zaludne dušebrižnike i brigobazitelje kakav je Aleksandar Tijanić zaista jednom mora dosaditi i proći.
Čovjek starog doba, Tijanić je olinjali starkelja na isteku klimaksa što je, radeći kao novinar u ”zlatnom dobu” Juge, stekao ime i karijeru, a potom tu svoju karijeru razvlači kao crkotinu već decenijama živjeći od stare slave. Neke svoje rane kolumne čak i dan danas prepravlja i objavljuje što kazuje da mu je inspiracija istekla i da odavno nema šta više da kaže. A i bilo je vrijeme. Nekada je bio omiljen u hrvatskom intelektualnom krugu i među njihovim pućanstvom, jer je tamo i započeo svoju karijeru kao i Momo Kapor i mnogi drugi srpski ”intelektualci” i potonji veliki nacionalisti.
Likovima poput Tijanića na ruku idu društvena previranja i trenja koja na ovim prostorima stalno tinjaju, pa je i nakon petooktobarske revolucije uspio guzici da nađe mjesta. Tako da je i danas profesionalno aktivan kao direktor tzv. javnog servisa republike Srbije. Umjesto što ga se sluša dok omladinu proziva ”Ko ste, bre, vi ljudi?”, dovoljno je uključiti njegov program da bi mu se uzvratilo: ”Ma ko si, bre, ti čovječe da se toliko kurčiš?! More, idi čiča u penziju, vrijeme ti je!”
U njegovo doba slavnu novinarsku karijeru si mogao imati samo ako si bio komunjarama (danas demokratama, socijalistima i socijademokratama) uz dupe, a Tijanićevo kvazidisidentstvo koje ne može nikome da naškodi sistemu je prijalo kao dokaz da postoji sloboda medija.
Koliko god se busao, drečao i junačio, Tijanić zbog svoga konformizma i sebičluka nije nikakav medijski Če Gevara, mada u njegovom obraćanju studentima ima primjesa nekakve revolucionarnosti. Čovjek je bio provjeren, podoban – uvijek vlastima uz dupe. Goropadan je, grlat, sujetan do bola, bezobrazan, bezobziran, sveznadar i seronja, i kao takav – savršen za direktora RTS-a.
Mada se upinje da im bude živa legenda, novoj generaciji nije do Tijanićevog isprđavanja. Njima Deep Purple i ”disidenti” poput Mome Kapora, Dobrice Ćosića, Brane Crnčevića i Matije Bećkovića ne znače više od dokumenta prošlosti. Uostalom, prednost generacije rođene između 70-tih i 90-tih jeste da ima i rokenrol i tehno, te da osim klasika poznaje i savremene autore, koje bajati ideolozi i promoteri više ne razumiju. Tijanićevo je vrijeme stalo onda kada je Milošević otišao sa političke scene, no na njemu i dalje profitira; bajke o tome kako je bio na meti te da je u slobinom sistemu umalo zijanio glavu, ribarske su priče. O tome svedoče ubijeni i progonjeni, poput Slavka Ćuruvije i mnogih drugih.
Konačno, naše doba nije zlatno upravo zbog takvih likova koje ni motkom ne možeš otjerati sa javne scene; ”njihovo vrijeme” neće proći dok ne iščeznu uslijed kakve prirodne katastrofe poput dinosaurusa. Ili dok studenti ne napuste amfiteatar.
Vezani tekst : Aleksandar Tijanić:Šta sam zaista rekao studentima