Postojanje sive ekonomije ima dobre i loše strane. Loše strane su: ometa
fer konkurenciju, smanjuje prava radnika, djeluje van poreznog okvira i stoga
ne doprinosi proizvodnji javnih dobara, škodi vođenju politike jer sivi
dohodak, siva zaposlenost i siva plaćanja nisu uključena u formalne račune i
potiče nepovjerenje u sistem. Dobre strane su: stvara dodatni dohodak (koji se
s minimalno dvije trećine uliva u formalnu potrošnju, a djelimično i u formalnu
štednju), stvara dopunsku zaposlenost (ljudi bi bili na zavodu za
zapošljavanje, a ovako su zaposleni), poboljšava raspodjelu dohotka jer se
ljudi javljaju sa strane proizvodnje i dohotka, a ne sa strane raspodjele (kao
osobe na zavodu za zapošljavanje). Ukratko, siva ekonomija predstavlja važan
socijalni amortizer društva i služi kao sredstvo za umirenje vladajuće
budžetske klase.
Kad je siva ekonomija vezana za ekonomiju opstanka (služi preživljavanju
marginaliziranih dijelova društva), ona se tolerira. No, kad je povezana s
nelegalnim stvaranjem većih dohodaka i njegovim prikrivanjem radi neplaćanja
poreza, ne može se tolerirati. Naprotiv, treba se energično suzbijati.
Pod lupom od 2002
Ekonomska struka općenito, a u BiH napose, mora priznati da malo zna o
sivoj ekonomiji. Pioniri istraživanja Feige i Tanzi su još početkom 1980-tih
upozorili da ovu pojavu, koja je dotle bila potpuno zanemarena u zemljama s
visokim dohotkom. Trebalo je proći još 20-tak godina da jedna skupina
institucija (MMF; ILO itd.), predvođena OECD-om, pripremi Priručnik neopažene
ekonomije 2002. god. S tim u vezi jedno
važna napomena: postoje aktivnosti koje mogu biti neformalne (koje narodski
nazivamo siva ekonomija), mogu biti neopažene i koje mogu biti i neopažene i
neformalne istodobno. Primjerice, u uvjetima BiH, rad individualnog poljoprivrednika
je neformalan i opažen – nije ni obvezan da se registrira. Neopažene aktivnosti mogu biti podzemne i pri
tome bavljenje njima zakonom dozvoljeno ili zakonom zabranjeno. Primjerice, ako
se osoba ili više osoba (udružen zločinački poduhvat) bavi aktivnošću koja je
zakonom zabranjena, to može biti (ne)opažena aktivnost, ali ne i neformalna tj.
ne spada u sivu ekonomiju, nego u crnu ekonomiju. Usput, od septembra 2014, moguće je i takve
aktivnosti, prema pravilima EU u Eurostata, uključivati u veličinu dohotka
ekonomije. U sivu ekonomiju spada ono što je zakonom dozvoljeno da se obavlja,
ali se osoba (više osoba, firma i sl.) nije formalno-pravno registrirala ili,
ako se registrirala, ne prikazuje dohodak u cijelosti (vodu „duple knjige), to
spada u sivu ekonomiju. Nema precizne definicije sive ekonomije, no u grubo se
može kazati da je to legalna aktivnost, skrivena od vlasti s namjerom da se ne
plati porez.
Razvile su se razne metode mjerenja sive ekonomije, no nijedna nije bez
mana. Nema univerzalno prihvaćene metode. Razni su pristupi mjerenju, počevši
od anketa u kojima se jednostavno pita ljude šta rade, preko kopanja
dokumentacije po poreznim uredima, preko ekonometrijskih izračuna baziranih na
nacionalnim računima, do modela utemeljenih na korištenju gotovine, pa sve do
tako bizarnih metoda kao što su potrošnja električne energije ili satelitsko
osmatranje proizvodnih pogona.
Jedno od novijih istraživanja je ono koje je proveo EY (bivši Ernst &
Young) na primjeru osam malih zemalja Srednje i Jugoistočne Europe. Najveća
siva ekonomija (mjerena kao procent
bruto domaćeg proizvoda, tj. % BDP) je – ne treba to posebno isticati – u BiH.
Iznosi 25.5% BDP, potom u Srbiji (20.7%), Bugarskoj (17.1%), Hrvatskoj (16.9%),
Sloveniji (12.5%),Poljskoj (12.4%), Slovačkoj (11.4%) i Češkoj (11.3%).
Pokretači sive ekonomije
Udruženje poslodavaca FBiH je prošle godine objavilo Sivu knjigu, u kojoj se na temelju primarnog istraživanja nastojalo
ustanoviti šta je to što pokreće sivu ekonomiju u FBiH. Prema ocjeni poslodavaca, glavni
pokretač su nameti. Time se potvrđuje gledište neoliberalne teorije da su baš
nameti glavni pokretač. Oni pokreću 26.8% sive ekonomije, slijede ih porezni moral
(23.2%), regulacija (tržišta rada i druga regulacija) (16.5%), kvalitet
državnih institucija (14.2%), socijalne potpore (6.1%), politička zaštita
(7.9%).
Kod drugih zemalja, redoslijed pokretača je skoro identičan: nameti
(35-38%), porezni moral (23.2%), regulacija (7-9%), kvalitet državnih
institucija (10-12%), socijalne potpore (5-7%) te politička zaštita (0%,
odnosno u istraživanjima za druge zemlje ovaj pokretač nije prepoznat kao
postojeći, dok u FBiH ima izvjestan značaj.
Kad je riječ o porezima treba imati u vidu, da se u slučaju FBiH radi o
veličini doprinosa na rad te o procedurama plaćanja poreza. Velik je broj
procedura i broj plaćanja koji iziskuju silno vrijeme i administrativan rad.
Porezni moral je pokretač koji se tek odskora uključuje u istraživanje sive
ekonomije. Primijećeno je u slučaju nekih zemalja npr. Švicarske da kazne za
neplaćanje poreza nisu visoke a da porezni obveznici uredno izmiruju svoje
porezne obveze. Ljudi su spoznali ono što piše na centralnoj zgradi Porezne
uprave SAD: „Porezi su ono što se plaća da bi se živjelo u civiliziranom
društvu“ (Oliver Wendell Holmes, Jr.). Ljudi su svjesni da tržište može
proizvesti privatna dobra, ali ne i javna. I javna dobra mogu biti privatno
pružena tj. može ih proizvoditi i privatni sektor, no država njihovu
proizvodnju mora organizirati i financirati. Mora se organizirati proizvodnja
dobara kao što su javni red i mir, odbrana od spolja, fizička infrastruktura,
ponegdje obrazovanje, zdravstvo i sl. a za to treba prikupiti novac.
Država porezne obveznike može promatrati „s visine“ i mahati batinom. No,
bolje je poreznog obveznika tretirati kao stranu u ugovoru. S jedne strane je
država, a s druge porezni obveznik. Ako država postupa korektno s poreznim
obveznikom, ako on vidi da država efikasno proizvodi javna dobra i pravično ih
distribuira (a ne spiskava javni novac!), on(a) će uredno plaćati porez. I to
je porezi mora koji i poslodavci FBiH razumiju i uvažavaju kao pokretača sive
ekonomije. Naime, izračuni pokazuju da u nekim zemljama porezni moral može
objasniti i do 30% sive ekonomije. Smanjivanje poreznog morala za 1%, povećava
sivu ekonomiju za 0.20%. Jednostavno kazano, ako porezni obveznik ne uvažava
državu, on će se „snalaziti“ na razne načine da ne plati porez. I pri tom neće imati
grižnje savjesti. Naprotiv.
Kako protiv sive ekonomije
Ako siva ekonomija čini četvrtinu dohotka zemlje i četvrtinu radne snage,
kao u (F)BiH, jasno je da se ne može iskorijeniti preko noći. Konačno, i ne
postoji zemlja bez sive ekonomije. U SAD i Švicarskoj čini, kako se procjenjuje
6-8% BDP. Stoga bi BiH napravila veliki rezultat ako bi u jednom srednjoročnom
razdoblju uspjela smanjiti sivu ekonomiju za jednu petinu tj. stjerati je s
četvrtine na petinu BDP.
Pri tome mora biti jasan redoslijed poteza, počevši od onoga što bi
izazvalo najmanje socijalnih i političkih potresa. Prvo treba krenuti na
smanjivanje sivih plaćanja, pa na smanjivanje sivog dohotka i na koncu na
smanjivanje sive zaposlenosti. Malo ljudi razumije da u BiH i država stvara sivu
ekonomiju. Svima je poznato je postoje brojne javne institucije i kompanije
(rudnici, željeznice, bolnice itd.) koje ne plaćaju doprinose radnicima. Ako se
ne plaća porez i doprinos na plaću, jedinica i njeni radnici se automatski
smatraju sivom zaposlenošću, sivim sektorom i sivom ekonomijom. Nadalje, unutar
niza organizacija, i javnih i privatnih, dio plaće se isplaćuje kao minimalna
plaća, pa se u toj mjeri radi o formalnom sektoru. No, dio plaće se isplaćuje u
gotovini i u toj mjeri se radi o sivoj ekonomiji.
Oko 3.3 milijarde KM gotovine je izvan Centralne Banke i banaka BiH. Nema
nikakve dileme da makar djelimično taj keš služi plaćanju u sivoj ekonomiji. I
te tokove treba što je moguće više presijecati. Treba uvesti elektronsko
plaćanje socijalnih davanja, odrediti maksimalan iznos koji se može platiti
gotovinom (što već postoji u Bugarskoj, Češkoj, Hrvatskoj, Sloveniji, Slovačkoj
itd.), obavezno korištenje POS terminala za određene vrste sektora i vrste
firmi (što postoji u Južnoj Koreji), lutriju za one koji su pokupili račune za
koje je plaćen PDV, porezne poticaje za kupce i trgovce koji koriste
elektronsko plaćanje (npr. da im se vrati 0.02% PDV-a; ovo će vjerojatno teško
pasti Upravi za indirektno oporezivanje koja je okamenila bh. sistem PDV i ne
pada joj na pamet da radi ono što već rade npr. u Južnoj Koreji i Urugvaju.
Prema ocjeni EY, ukoliko bi BiH krenula ovim putem mogla bi, prema procjeni EY,
dodatno uvećati porezne prihode u veličini 4.2 BDP-a. To iznosi 1.2 milijarde
KM, čak i više nego što iznosi najnoviji aranžman s MMF-om.