Kordon policije pred ulazom u zgradu Hrvatskog narodnog kazališta u
Splitu; nabrijana rulja koja sa zastavama, krunicama, psovkama,
proklinjanjima i povišenom količinom krvi u tikvama traži zabranu i
linč; publika koja se, kao da prolazi kroz korov, jedva probija do ulaza
u teatar; govornica na ulazu u crkvu s druge strane trga, s razglasom
iz kojeg trešte nabožne pjesme i protusotonistički krici; lažna dojava o
postavljenoj bombi; petnaestak ustaša pukovnika Skeje u zadnjem redu
kazališne dvorane koji iz petnih žila pjevaju „Zovi, samo zovi“
pokušavajući onemogućiti izvođenje predstave; glumci koji, uoči nastupa,
ne mogu da ne misle o svojoj fizičkoj sigurnosti… Eto još jednog
kulturnog happeninga u Fašističkoj Republici Hrvatskoj.
Nekoliko dana prije izvedbe predstave Olivera Frljića „Naše nasilje i
vaše nasilje“, u sklopu festivala „Marulićevi dani“, tenzije je počela
dizati Splitsko-makarska nadbiskupija, zahtijevajući da komad bude
uklonjen s repertoara, jer se njime „vrijeđaju osjećaji građana i
vjernika“, a uz to se „iz najnižih pobuda vrijeđa Boga, čovjeka i
naciju“.
Odmah se pridružila cijela ergela desničarskih dušebrižnika:
organizacije ratnih vetarana, veterani ratnih organizacija, Hrast, Most,
Podlost, HSP, HČSP, HPČK, MTRN, nadbiskup vrhbosanski, prvaci
molitvenih zajednica, ogorčeni HDZ-ov kandidat za gradonačelnika obećava
da će kada osvoji vlast zavesti red u kulturni život grada, njegov
politički suparnik znamenit po feti pršuta na čelu veli da je predstava
„gnjusna“ iako je nije gledao, katolička udruga Benedikt preko lokalne
radio stanice poziva građane na protestno okupljanje, mediji predano
rade na mobilizaciji bijesa, „Ja bih tog Frljića probio nogom u guzicu i
zauvijek protjerao iz Splita“, poručuje općinstvu narodni tribun
kockaste glave, „Neka ide u tu svoju Jugoslaviju koju toliko zaziva“…
A poslije svih stiže koncilijantni stav ministrice kulture Nine
Obuljen, koja putem službenoga saopćenja iznosi mišljenje da je
„potrebno pri stvaranju i izvedbama umjetničkih djela imati na umu
vjerske i nacionalne osjećaje“.
Lakonski gledajući, ministrica je, inzistirajući na umjetnosti koja
će „imati na umu vjerske i nacionalne osjećaje“, zamijenila teatar sa
sanitarnim čvorom – ili s prostorom za liturgijske obrede, ako svetoj
vodici oduzmemo higijensku namjenu – mada to, istini za volju, uglavnom
čine i nacionalne kazališne kuće.
I zaista su „vjerski i nacionalni osjećaji“ eruptirali sirovom snagom
u ponedjeljak navečer pred splitskim kazalištem, kroz urlike, kroz
kletve, kroz iskolačene oči, kroz mutne slapove mržnje, kroz kaotične
pozive na progon i likvidaciju, pa je izostao samo glas koji bi ih
dostojno sažeo i objedinio. Glas koji bi, otprilike, zvučao ovako:
„Došao je kraj razdoblju egzaltiranog židovskog intelektualizma, a
provala njemačke revolucije otvorila je put njemačkom biću… Dobro činite
što u ovim ponoćnim satima predajete plamenu zloduh prošlosti. To je
snažan, velik i simboličan čin, čin koji treba čitavom svijetu pokazati:
ovdje u zemlju propada duhovna osnova Oktobarske republike. Iz ovih će
se ruševina pobjedonosno uzdići Feniks jednog novog duha… Staro je u
plamenu. Novo će se ponovo uzdići iz plamena našeg vlastitog srca…
Osvijetljena tim plamenom treba biti naša zakletva: Reich i nacija i naš
Führer Adolf Hitler! Heil! Heil! Heil!“
Te riječi Josepha Goebbelsa, ministra propagande u nacističkoj
Njemačkoj, što ih je izgovarao 10. svibnja 1933. na berlinskome trgu
Groβen Platz, između nove aule Sveučilišta i Državne opere u ulici Unter
den Linden, stojeći pred golemom buktinjom u kojoj su gorjele tisuće
nepoželjnih knjiga, samo su krajnja konzekvenca polaznih osnova koje
iznosi današnja hrvatska ministrica kulture: da je „potrebno pri
stvaranju i izvedbama umjetničkih djela imati na umu vjerske i
nacionalne osjećaje“.
Prema uvlas istim kriterijima, naime, u Hitlerovoj Njemačkoj je
obavljena selekcija „izopačene umjetnosti“, da bi ova potom bila
zabranjena i sistematski uništavana; prema istim su kriterijima,
uostalom, devedesetih godina hrvatske biblioteke bile temeljito očišćene
od nepodobne literarne građe; prema istim kriterijima, naposljetku,
svetogrdni Oliver Frljić ima biti protjeran iz močvare koja sebe zove
hrvatskom kulturom.
Na nekim prostorima vrijeme teče neobičnim smjerom, pa se događa da
službenica Trećeg Reicha osvane na stalnoj dužnosti u današnjoj
hrvatskoj vladi.
Ističući važnost „vjerskih i nacionalnih osjećaja“ koji umjetničkim
postupcima ne smiju biti povrijeđeni i dovedeni u pitanje, ministrica
kulture afirmira projekt kulturnog zatiranja. Ona drži da joj je to
obaveza, da je njena dužnost iznad svega egzekutivne naravi.
K tome joj je savršeno dobro poznato na koji se način u njenoj
domovini servisira kolektvna osjećajnost, to jest da su državni i
crkveni aparati ovlašteni moderatori razmjene čuvstava na relaciji
između Boga i Hrvata.
Čim su u igri patvorine poput masovnih osjećanja, možemo biti sigurni da se tim umjetnim gnojivom hrani diktatura.
Možemo se također s nostalgičnim žalom sjećati poštenja kojim je
zračio socijalistički režim u svojoj zreloj fazi, kada je državni aparat
odrađivao kompletan autoritarni posao, ne trpajući građanima batine u
ruke i ne regrutirajući svjetinu koja će hrliti u javni linč.
Demokratska tiranija, međutim, ima veće ambicije: uz stvaralački,
želi ugroziti i fizički integritet umjetnika. A ako je umjetnik već
izgnan iz zemlje – kao što je to slučaj s Oliverom Frljićem – potrebno
je zbrisati i njegova djela.
Tako funkcionira tekući hrvatski fašizam, čiji demokratski ornamenti
služe isključivo snaženju njegove biti. To što Frljićeva predstava nije i
službeno zabranjena, ne mijenja odviše na stvari, jer ideološko
siledžijstvo – crkveno i državno, jedno te isto – proizvodi poželjan ambijent, a količina straha ubrizgana u javni prostor vodi zajednicu ka discipliniranoj samoregulaciji.
Ideal je preobrazba cjelokupnog društva u katoličku falangu, gdje će
pokorna pastva moliti pred Kristovim statuama i klečati pred političkim
vladarima, a na znak komande pojuriti da bez milosti zatuče nekrste i
bezbožnike.
Ta cinična dupla igra sistema vidljiva je na svakom koraku.
(Intermezzo za kratku ilustraciju: iako je pravo na abortus u
Hrvatskoj zakonom zajamčeno, u splitskoj se bolnici godišnje obavi manje od deset
legalnih pobačaja, makar je riječ o gradu od blizu četvrt milijuna
stanovnika. Efikasnost je, dakle, šampionska. Pravo žena da slobodno
raspolažu vlastitim tijelima je i formalno osigurano i realno
onemogućeno; sustav je i formalno liberalan i realno ubitačan.)
Isti model važi i u polju kulture, na planu takozvane slobode
umjetničkog stvaralaštva, s djelima onih koji odbijaju „imati na umu
vjerske i nacionalne osjećaje“ dok se kritički očituju o stvarnosti u
kojoj žive, a bit će još učinkovitiji nakon što je ministrica kulture,
izloživši u jeku harange naputak vlasti, biranim riječima otvorila svoju
gebelsovsku dušu.
Ostaje nam jedino da ne klonemo duhom.
Da odlazimo gledati „gnjusne“ predstave.
Da aplaudiramo neposlušnim umjetnicima.
Da ne ustajemo na himnu.
Da ne pristajemo na društveni koncept koji podrazumijeva vjeronauk u školi, Hrvatsku u srcu i slobodu na đubrištu.
Ako je već hir vremena takav da gospođu ministricu, gospodu biskupe i
pridružene domoljube ne možemo poslati natrag u Berlin iz ranih
tridesetih, ili u Zagreb iz ranih četrdesetih, možemo ih parem punim
plućima poslati u… (zahvaljujem čitatelju na maštovitoj pomoći).