Godinama osjećam strahopoštovanje prema Zrinki Cvitešić. Glumica, pjevačica, plesačica, žena koja je čitav svoj kratki život posvetila radu. Mnogima se trud ne isplati, u Hrvatskoj trune tko zna koliko mladih umjetnika koji neće bljesnuti zato jer su nikli u Hrvatskoj, zemlji koja za kulturu iz budžeta izdvajan 0,0000000000000001%.
Nitko u tome ne vidi problem. Hrvatski umjetnici izluđeni borbom za goli opstanak nemaju snage da krenu na cestu i urlanjem skrenu pozornost kriminalaca na vlasti na svoj bijedni položaj. Imaju pravo. Onima koji trenutno guraju Hrvatsku u propast kultura ne znači baš ništa. Opsjednuti su krkanlukom u zagrebačkim restoranima, vožnjom u audijima, pušenjem MMF-u i EU.
U MMF-u i EU misle kako bi građani Hrvatske trebali još žešće gladovati ako misle vratiti lihvarske kredite koje sami nisu digli. Kultura? Koga briga što je Zrinka Cvitešić osvojila “Laurence Olivier Award”. Hrvatskim medijima je, kad smo već kod kulture, mnogo zanimljivija vijest da je nekakav “Stožer za obranu Vukovara”, čini mi se da se ekipa neandertalaca tako zove, poručio Radi Šerbedžiji da je u Vukovaru nepoželjan jer je Rade…
Što je učinio Rade? Ubijao civile za vrijeme rata u jednom od hrvatskih gradova? Pucao u Gospiću ženi u glavu? Pojio jadne Osječane kiselinom? Omatao nevinima bodljikavu žicu oko ruku pa onda njihove leševe puštao niz rijeku? Nije. Da je to radio Rade bio bi hrvatski general. Rade je…Rade je samo glumac pa se zato baš svakom “stožeru” na njega može dignuti stožerski kurac. Njime “stožer” uporno Radetu brani da se slobodno kreće Lijepom Pitaj Boga Čijom.
Umjetnici su u ovoj “državi” uvijek bili nikome potrebna bića. Koga briga za kulturu dok nam jedan od “kockastih”, zaboravila sam mu ime, diže ruku u zrak “za dom ” a jedno sto tisuća bolesnika mu uzvraćaju da su za nešto “spremni”. Ne, ova zemlja nije i nikad neće biti spremna za Zrinku Cvitešić i njoj slične genijalce. Zato je žena brisnula u London i osvojila, za početak, Britaniju, uskoro će čitav svijet.
Koliko god to nevjerojatno zvučalo Zrinka je svoje vještine izbrusila u ovoj zemlji. U tome su joj pomogli profesori i profesorice koji danas sa suzama u očima, gladni, gledaju kako je njihov trud ipak imao smisla. Preko Zrinke svijet im je poručio da vrijede. Nije lako normalnim ljudima danas opstati i ostati u ovako trulom okruženju.
Mnogi od nas nemaju talenta, drugi su prestari, trećima nedostaje hrabrost da napuste leglo zlikovaca svih profila. Što nam preostaje? Naći sitnu radost u moru gadosti. Moje je srce veliko k’o kuća. Zrinka Cvitešić učinila je čudo. Danas sam
zaboravila gdje živim.
tekst preuzet sa bloga autorke