Ideja je došla slučajno, razvijala se nenadano do nivoa na kojem je, zapravo, postala projekat, a da nismo ni bili svjesni toga.
Prijatelj i kolega sa Hayat TV Fikret Hodžić nazvao me prije desetak
dana i pitao da li bi se na neki način moglo pomoći Fudbalskom klubu
Guber iz Srebrenice. Ispričao mi je da je klub jedna od rijetkih
pozitivnih priča u gradu, da u njemu igraju djeca Bošnjaci i Srbi, da se
bore i takmiče u Drugoj ligi bh. entiteta Republika Srpska, ali im
nedostaje “medijske pažnje”.
U tren sam pomislio da bi organizacija utakmice mogao biti pun
pogodak. Fikret se složio s tim, a ja sam, zajedno s prijateljem Sinanom
Sinanovićem, počeo planirati i slagati ekipu za ovaj, kasnije će se se
pokazati, “događaj godine”.
Imali smo “kostur” tima, koji čine naši standardni veterani Vedin
Musić, Muhamed Konjić, Nermin Šabić, Mirza Varešanović, iz Tuzle su s
oduševljenjem prihvatili poziv Rizah Mešković, Dževad Šećerbegović i
Fuad Lica Mulahasanović. Selektor Mehmed Baždarević i njegov saradnik
Adnan Gušo “iz prve” su prihvatili.
Nedostajao je još jedan igrač, koji će svojim primjerom pokazati da
ova priča nadilazi nacionalne okvire, da je sportska i zdrava. Nisam se
puno dvoumio – Savo Milošević je idealna osoba.
Fotografija koja je obišla regiju
Dogovorili smo se u minuti. Savo je prihvatio: “Meni je čast da si me pozvao u takvu ekipu i za jednu takvu akciju. Dolazim!”‘
U 15:30 sati u četvrtak, 27. aprila, na stadionu Gubera iskupili su
se Srebreničani, Vlaseničani, Bratunčani… Početak utakmice je kasnio,
jer su se mnogi željeli slikati i pozdraviti sa Savom, Mešom, Muhamedom,
Vedinom, Mirzom, Šećerom, Licom…
Kada je Savo ispred svlačionice ugledao Mešu, poletio mu je u
zagrljaj: “Selektore, dođi da te poljubiim”, rekao je jedan od najboljih
napadača Evrope.
“Đe si, ba, Savo, jarane moj…”
Tu je nastala fotografija koja je brzo obišla regiju: zagrljaj dvojice nogometnih velikana.
Još jedan susret izazvao je radost. Šabić i Milošević su prije 27
godina nosili dres istog tima, juniorske reprezentacije
Jugoslavije. Sreli su se nakon toliko vremena, sudbinom, u Srebrenici.
“Kakvu smo ekipu imali, da je ostala Jugoslavija, mi bismo bili
prvaci svijeta”, sjeća se Milošević, dok Šabić nabraja imena
potencijalnih nasljednika slavnih “Čileanaca”: Hibić, Rukavina,
Milošević, Nađ, Karić…
Da mi je neko rekao da ću u Srebrenici saznati ko je bio nogometni uzor Baždareviću, ne bih mu vjerovao.
Fuad – Lica Mulahasanović bio je paklen igrač. Razbijač, trkač,
tehničar, jedan iz atomske navale Slobode. Nekada je to bio igrač koji
je na terenu mogao sve, ali se s godinama fizički dosta promijenio.
Toliko da ga je Meša gledao, ali ga nije prepoznao, dok mu Dževad
Šećerbegović nije rekao o kome se radi.
“Lica moj dragi, ti si moj uzor, tebe sam najviše volio da gledam i
da skidam tvoje poteze”, ushićeno je pričao Meša dok je grlio ljudsku i
igračku gromadu Fuada Mulahasanovića.
Četvrtak koji ću pamtiti do kraja života
“Sjećate li se, gospodine Meškoviću, kada ste me željeli dovesti u
tuzlansku Slobodu?”, iznenadio je Savo Milošević na poluvremenu utakmice
ovim pitanjem golmansku legendu sa Tušnja, nekadašnjeg golmana Hajduka i
Az Alkmaara te učesnika dva Svjetska prvenstva s Jugoslavijom.
“Rizah me je sa 16 godina htio iz rodne Bijeljine dovesti u Slobodu.
Možda bih ja i došao, da nisam od malih nogu ‘partizanovac’ i da Rešad
Kunovac nije insistirao da dođem na Stadion JNA.”
A Rizah se oduševio Savom, toliko da mu je na poluvremenu dao
kapitensku traku, želeći mu se zahvaliti što je došao u Srebrenicu.
Legendarni Mešković, 70-godišnjak, stajao je na golu, pravio parade,
bacao se baš kao u najboljim danima.
Postoje potezi koje načiniš da bi pobijedio, a postoje i potezi koje
načiniš jer su ispravni. Savo je napravio potez kojim je
“kupio” normalne ljude s obje strane Drine.
Utakmica k'o utakmica, i nije toliko bitna koliko poruka koja je
otišla iz Srebrenice. Grad koji je preživio neviđene ratne strahote,
ljudi čije traume još godinama neće biti zaliječene, na jedan dan je bio
sportski centar. Pozitivna priča o Guberu otišla je daleko.
Taj četvrtak ću pamtiti do kraja života. U svojoj novinarskoj
karijeri, koja je prije nekoliko dana doživjela punoljetnost, 27. april
2017. godine za mene je jedan od najvažnijih dana. Novinarima, pa tako i
sportskim, zna se često prigovoriti da pametuju, preuveličavaju, da
nisu objektivni…
Kažu da nije zdrava pamet ona koja puno zna, a malo može.
Tješim se da smo u Srebrenici pokazali i da puno znamo, a još više možemo.
Izvor: Al Jazeera