Uglješa Vuković: Šta nama znači Nikolićevo izvinjenje?

Sada kada se predsednik Nikolić izvinio za zločine koji su počinjeni u ime Srbije i srpkog naroda, i koji su počinjeni kao posljedica ideologije čiji je nekoć bio vatreni zagovornik, postavlja se pitanje šta za nas u Bosni i Hercegovini znači to izvinjenje.

Ono što daje poseban značaj zvaničnom izvinjenju jeste da je u njemu sadržano priznanje zločina, što je u srpskoj javnosti donedavno nerijetko bilo problematizivano, pa je postojalo „faktografsko opravdanje“ pretežnog dijela javnosti koji je svoje neinteresovanje i nevjericu, iskrenu ili lažnu, objašnjavao nepouzdanošću fakata. Fakti su očigledno nesumnjivi. Toliko nesumnjivi da poslije bezmalo dvije decenije nekadašnji radikal i četnički vojvoda traži pomilovanje za zločine i izgovara „da ne može da opiše koliko užasa oseti kada se pomene Srebrenica“.  

Politička karijera protagoniste izvinjenja prije njegovog ideološkog obrta ili ublaženja i pacifizacije ipak je odviše osebujna i upečatljiva, pa je njegovo izvinjenje sa potpunim pravom pod dvostrukom lupom. Koliko god je izrečeno izvinjenje, bez obzira na sve manjkavosti i nedorečenosti,  doprinos istini i radikalnoj promjeni društvene klime i mnjenja, kao što je i potencijalna simbolička i stvarna potpora „odozgo“  ambijentu istine i otvaranja pravednih sudskih procesa i priznanja njihovih rezultata, posebice jer dolazi iz usta onoga koji je pledirao za ciljeve zbog kojih se sada izvinjava, iluzorno je očekivati da se ovo izvinjenje neće mjeriti i ocjenjivati sa sumnjičavošću u Bosni i Hercegovini, koja je dvije decenije od prestanka sukoba u polju interesovanja srpske politike kao teritorijalni supstitut za izgubljeno Kosovo ili kao adut kojim se pokazuje snaga vlastite regionalne bitnosti, posredstvom uticaja na Republiku Srpsku.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Otuda je moguće da će Nikolićevo izvinjenje i među najdobronamjernijima biti smatrano kao dio srpskog evrointegracijskog puta i kao nerado i neiskreno izrečeno izvinjenje, te će se potom nabrojati svi nedostaci izvinjenja, koji postoje, kao npr. činjenica da se Nikolić nije usudio da upotrebi riječ genocid, a kada je genocid spomenut u riječima novinarke, Nikolić je u dobrom starom stilu nikad savladanih repova prošlosti počeo širiti kontekst do patnji srpskoga naroda i zločina nad „svojima“, te je izrekao vrlo oštru i, naravno, paušalnu i instrumentalizovanu ocjenu da sve što se dešavalo u ratu na prostoru bivše Jugoslavije ima karakter genocida (sic!). Nikoliću se u jednom trenu omakla riječ genocid uz ime Srebrenica, ali je svoj glas prekinuo negdje u sredini, taman toliko da riječ ne izgovori do kraja, ali dovoljno da svi čujemo izbijanje zatomljenog  podsvjesnoga ili onoga što se nikad ne priznaje do kraja, ali što se veoma dobro zna.

Srpski premijer Dačić svojevremeno je otišao još jedan korak dalje kada je u svom nonšalantnom stilu estradnog političara u jednoj popularnoj zabavnoj emisiji rekao da je bolje da pjevamo o Sarajevu, nego da radimo ono što smo radili kada smo ratovali, otvoreno priznajući učešće Srbije u ratu, vjerujući valjda da ima pravo da se opusti u zabavnom dijelu javnosti dozom istine i potpune opuštenosti. Naravno, ovi estradni i iskazi iz podsvijesti nikada nisu dobili privilegiju zvaničnog ruha.

No, čini se da je Nikolić unatoč svemu opet otišao dalje od svog prethodnika Borisa Tadića, koji nema biografiju uprljanu ratnohuškačkom propagandom, jer od predsjednika Tadića ne samo što se nije očekivao pijetet prema ideolozima rata i izvršiteljima zločina, već se nije očekivalo da će bivši predsjednik Srbije baš sve pretvoriti u protivrječnu sapunicu (kahva u Sarajevu i otvaranje škole „Srbija“ na Palama) i jeftinu reklamu u kojoj je sve moguće i u kojoj ga svi hvale i vole što je anuliralo domete svog mršavog izvinjenja sa još pažljivijim, prepredenijim i obazrivijim zaobilaženjem krivičnog djela genocid u iskazu.

- TEKST NASTAVLJA ISPOD OGLASA -

Od Tadićevih demokrata očekivalo se uspostavljanje diskontinuiteta sa svim ideološkim stremljenjima prošlosti, a umjesto toga, njegov narativ je vremenom bujao od ćosićevskih interpretacija. Od Nikolićevih naprednjaka se pak zaziralo kao od osvjedočenih nacionalista, a oni su učinili ono što uvijek čine (polu)konvertiti ubivši ili bar umrtvivši čudovište koje su nekoć sami stvorili, činivši to iz uvjerenja (malo vjerovatno), pod pritiskom neumoljivih integracijskih procesa (moguće) ili zato što se više nije imalo kuda sa populističkim etničkim nacionalizmom, koji je izgubio svaku privlačnost i popularnost na kojima je opstajao (najvjerovatnije), što je vrlo dobro predočila sociologinja Vesna Pešić i na čemu je insistirala kada je predviđala budući ishod u kosovskim pregovorima, najavljujući svojevrsni kraj nacionalizma, što joj je malo ko vjerovao.

Zanimljivo je da se poglavlje nacionalizma u obliku etničkih  snoviđenja na svom konačnom kraju ili uoči svog kraja, sa opaskom da se ovaj mrtvac nikad ne smije proglasiti mrtvim, okončava zatvaranjem kosovskog poglavlja, poslije koga sljeduje Izvini Bosni i Hercegovini, što stvara nadu da će se priznanjem Kosova zapravo priznati suverenitet i teritorijalni integritet BiH, bez daljnih zakulisnih i podzemnih planova po diktatu crkve ili po romanesknom ili poetskom prizoru nekog SANU pisca ili pjesnika.

Ali isto kao što Nikolićevo priznanje nije potpuno i dorečeno, odnosno nije u skladu sa etičkim imperativom i postulatima jasnih i potpunih državnih priznanja zločina činjenih u ime te države, nego izaziva etičke dileme i opravdanu sumnju u dobrovoljnost, tako će i srpski nacionalizam, koliko god su ga izmijenile evropske integracije i nova realnost, ostati prisutan u drugačijim i novim manifestacijama još opskurnijeg eksremizma Dveri i sličnih klerofašističkih organizacija, koje će uvijek opasno mjerkati mainstream ili će mainstream mjerkati njih. Bosna se ovim izvinjenjem i mogućim promjenama u odnosu prema njoj morala ukazati na kraju kosovskog ciklusa Srbije, jer sve u vezi sa politikom od koje se odustaje bilo je u vezi sa Kosovom i Bosnom.

Nedvosmisleni odustanak zvanične politike Srbije od Bosne značio bi i uklanjanje Milorada Dodika iz političkog života Srbije, ali ne samo zbog surevnjivosti i stranačkog revanšizma jer ga je u dnevni politčki život Srbije uveo protivnik Boris Tadić, popevši ga na pozornicu svoje izborne kampanje, već iz principijelnih razloga. Odnosno, zbog istih onih razloga zbog kojih su svi hrvatski premijeri  i predsjednici poslije Tuđmana nedvosmisleno poručili političkim liderima bh. Hrvata da svoju politiku vode u Mostaru i Sarajevu, a ne u Zagrebu ili preko Zagreba.

Ako je Nikolićevo nazivanje bh. Srba Bosancima njegov način da nam objavi ovu odluku koju je zvanični Zagreb donio takođe na početku svog evrointegracijskog puta, onda se možemo nadati stvarnim promjenama u regionu i Bosni i Hercegovini koja bi konačno mogla promijeniti svoj Ustav i državno uređenje što je opterećeno balastom rata, Dejtona i očuvanja mira, a da se nikad nismo pitali od koga se sve vrijeme taj mir čuva, ko je prijetnja miru i kako je moguće da se pod takvim izgovorom ne dopušta slobodna i otvorena rasprava o državnom uređenju i ustavnim principima zasnovanim na etničkim kriterijima, zbog kojih je zakočen evropski put.

Zbog toga vjerujem da su mnogo važnije  stvarne političke posljedice koje će uslijediti  i promjena svijesti u Srbiji prema BiH, odnosno konačno oslobođenje i puštanje Bosne, od milosti koju je Nikolić zatražio i priznanja koje je izgovorio, a u čiju ljudsku i etičku dosljednost i iskrenost malo ko vjeruje. I tako bi naslov posljednjeg poglavlja neslavne mitomanske priče nacionalizma koja je pričana godinama mogao glasiti: Bosna na kraju kosovskog ciklusa. A Bosanci iz Nikolićeve priče možda i stvarno postanu Bosanci. Ne samo u Beogradu, nego i u Banjaluci.   

 

Tomislav Nikolić: Ja klečim i tražim pomilovanje za Srbiju

Hronologija izvinjenja za zločine na prostoru bivše SFRJ

 

 

 

NAJNOVIJE

Ostalo iz kategorije

Najčitanije