Njegovo izbijanje na ulicu iz spavaćih soba, društvenih mreža i pijanih šapata. Ljudi su počeli opet da se smiju, da zbijaju šalu, da se usude misliti smijehom tamo gdje je najpotrebnije misliti i šaliti se. Humor kada je na ulici, to nikada nije mala stvar.
Ozbiljna riječ protiv vlasti može biti ubojita, ali humor je uvijek ubijao otmjenije i efikasnije najveće gadove potkazujući gadosti u bezobrazno neozbiljnom stilu, kakve i jesu, a svaka neozbiljna vlast se pak plaši šarada, tj. vlastitog lica izvrnutog protiv sebe. Tako je i naš predsjednik poznat po raznim pošalicama, doskočicama i veselicama neobično osjetljiv na slobodnu šalu. Svaki put kada bi se ista pojavila u zabrinjavajućoj rasprostranjenosti vlast je zbijala redove proglasima i zvaničnim saopštenjima što nisu ništa drugo no otvorene prijetnje. Uostalom, svaki ulični protest, koliko god benigan bio, otvoreno se brani zaozbiljenim i antihumornim zakonskim objašnjenjima jer protest je sam po sebi opasan kao potencijalno izvorište duhovitih opaski, satiričnih parola i kreativnog nezadovoljstva sa nesagledivim domašajima.
Ono što Dodikova vlast bilježi pored rastuće nezaposlenosti, dugova i kredita jeste i upadljivo odsustvo humora praćeno nesnošljivom uobraziljom hinjene ozbiljnosti. Iako je sam simbol vlasti vješto koristio prizemni humor odnosno prostačku logiku uvreda i bahatosti kao način da osvježi i razuzda svoj populizam, kao i da obezvrijedi i poništi političke protivnike, njegovoj publici nikada nije bio dopušten, tačnije preporučen taj gram slobode.
A što tonemo dublje u depresiju, Dodikovi poslušnici i medijski prezenteri su sve više nesnosno poslovično ozbiljni, zabrinuti i svečani dok nam saopštavaju sivu realnost koju je sve teže farbati šarenim bojama. Vjeruju valjda da ćemo obmane lakše podnijeti ako ih saopšte tmurno ozbiljno izbjegavajući transparentnu laž koja je sve manje popularna u svom neuvijenom poštenom obliku. Sve se tako pretvara u predvidljivu svečarsku manifestaciju sa uigranim protokolima da na površinu procesije ne bi zalutata istina iako bi obični mučenik ove vlasti sigurno lakše podnio i beskrupuloznu i nečuvenu, ali manje pretvornu laž umjesto zabrinutosti i ozbiljnosti režimskih medija dok analiziraju svjetsku krizu i njene efekte na domaću privredu.
Laž se izbjegava da se istina ne bi osjećala pozvanom da se pojavi i da bi se stvorila atmosfera glumljene zabrinutosti zbog krize, a u takvoj atmosferi još je nepozvaniji zabavni gost kao što je humor. Humor je denunciran kao opasan. Nepoželjan. Suvišan. Uvredljiv. Nekonstruktivan. Poželjan jedino kao kontrolisan, zauzdan, neuticajan. Nerasprostranjen. Intiman. Humor je dopušten kao naš mali izduvni ventil nezadovoljstva. Naša privatna stvar. Daleko od trgova i ulica. I režimskih medija što više nisu u stanju ni vic da prenesu, a da nije prošao kroz cenzorske kontrole. Druge opscenosti su uredno podobne i čovjek ovdje nema čemu da se smije, onako zdravo i provokativno, osim ako ne odluči da si sveukupni ambijent predstavlja vlastitim satiričnim naporima iz dana u dan što na kraju izmoždi svaki duh.
Banja Luka je jedino obučena u mrziteljske grafite opskurnih navijačkih grupa adoloscentskog nacionalizma čiji prizemi humor u rijetkim trenucima pokušaja da se bude duhovit sjajno korespondira sa vođinom logikom sočnih uvreda, nikada ne izlazeći iz sigurnih okvira infantilnosti i apologetizma. Ako smo se nekada i smijali Dodiku i njegovoj politici, to nikada očigledno nismo činili oštro, iskreno i politički angažovano, odnosno dovoljno duboko jer nije dovoljno nasmijati se samo na geg i gaf onoga što si jedino dopušta da se slobodno smije, tako da taj smijeh gotovo bude odobravanje u vidu stidnog i neodgovornog kikota. Jer činjenica je da ova vlast ne bilježi zabrinjavajuće iskaze javnog nezadovoljstva u vidu masovnih protesta i štrajkova. Stvari su se vremenom pogoršale utoliko što je javnost opasno rezignirana do te mjere da više nikome nije ni do suspregnutog smijeha na uobičajene budalaštine. Sve se posmatra iz ladovine zajedničkog sivila i depresije.
Ruski aktivisti su se radovali izlivima uličnog nezadovoljstva, humorističkih opaski i zanimljivih asocijacija jer je to napokon ukazivalo na to da su se ljudi trgli, da je rezignacija savladana i da se najbolje oruđe koje im je na raspologanju uzima u vlastite ruke. Humor se počeo koristiti kao kritika, kao sredstvo politčke borbe. Kao zajedničko mjesto prepoznavanja i artikulacije nezadovoljstva.
Humor protiv ili unatoč Dodiku nikada nije dobio zamah kritike koja oslobađa i osvaja većinu da napokon izrazi nakupljeno nezadovoljstvo podstaknuto istinitom žaokom što otkriva nezbiljnu vlast u svojoj njenoj neozbijnost. A nije da nije bilo odličnih uradaka što su se nudili kao podloga za zajednički politički humor kao značajno, efikasno i legitimno sredstvo političke borbe. Sjetimo se samo humorističkog video klipa koji je kao podlogu iskoristio poznate scene iz filma „Hitler: konačni pad“ da bi se nasmijao vlasti saopštavajući jedan beskompromisno drugačiji politički stav što je u režimskim medijima i javnim saopštenjima orkestrirano dočekano kao moralno neprihvatljiv napad sa nedopustivim korišćenjem Hitlerovog lika i svite iako su iste scene iz tog filma opšte popularna humoristička podloga za razne šale. Pitanje je samo zašto se neko uopšte boji doslovnog čitanja napravljene montaže na iskorištenom liku Hitlera.
Dodikova vlast ne ubija nas samo ekonomski. Depresija je potpuna. Svaki pokret, poduži komentar i kritika se iz dana u dan čine suvišnijim i uzaludnijim. Upravo je to ono što lošim vlastima omogući dugovječnost. Pristanak na njihov humor, odnosno na to da humora nema, ali da postoje uvrede, psovke i zastrašivanja. Pristanak na to da je svaki glas protiv zaludan jer sva je realnost oblikovana istim pravilima gluposti. Pristanak na njihovu ozbiljnost kao na nešto neminovno poput prirodne nepogode. Pristanak na predvidivost koju je moguće otkloniti jednom dobrom šalom. Jer kada se smijemo oni nikada ne znaju zašto se baš toliko smijemo i koliko će se nas nasmijati.
Sigurno nije lako živjeti sa mišlju da ne smiješ vjerovati čovjeku koji se smije i bar tu kaznu humorom treba dosljedno sprovoditi protiv svake loše vlasti kao što je aktuelna i koja se boji moralnom panikom ako joj neko pod ogledalo podmetne Hitlera.