Mačak Džoni je zapravo spasao nas, dok nam se do nosa diže smrdljiva voda predsedničke kampanje, krađe potpisa, opšte bahatosti, otpornosti na svaku laž, zadrtosti i cinizma.
Nema nikakve sumnje da će postojeći kanali usmeravanja pomoći funkcionisati, i da će dobra volja i marljivost delimično pomoći unesrećenima, svakako ne sasvim ni dovoljno. Kao i obično, najviše će pomoći oni čija je svakodnevica slična onoj mačka Džonija i njegovog vlasnika: minimalna. Kao i obično, državna pomoć će sačekati sledeću katastrofu. Pa da li budućnost potapanja celokupne državne teritorije dvaput ili triput godišnje ipak izaziva razmišljanje o sistemima pomoći i uzajamnosti koji uopšte nisu razvijeni? Mislim naime na uobičajene, i u mnogim kulturama razvijene institucije pomaganja, čiji teret nose pre svega bogati. Ne moramo ići u egzotične američke teorije o tome koliko je važno pomagati bogatima da bi i ostali živeli bolje: zadržimo se na starim filantropskim oblicima koji su ponegde funkcionalni.
Bogati pomažu siromašnima da bi sebi olakšali plaćanje poreza. Sistem je tako jednostavan, a tako efikasan! Paradoksalno, u Sloveniji nije mnogo bogataša najvišeg ranga – prava su sirotinja u poređenju sa novim bogatašima na Balkanu, počev sa Hrvatskom. Pa ipak, trude se, kao i bogataška internacionala po celome svetu, da svoje obaveze državi podmire što manje i što ređe. Patnje bogataša kad dođe do plaćanja poreza ponekad dopru i do medija, kao plačne priče ili opravdana pobuna. Glavna meta napada pravednog optuživanja su državne institucije, koje zatežu sa dozvolama, vade se na nerazumljive formalnosti (recimo poštenog arheološkog istraživanja), ne isplaćuju pravovremeno, i uopšte odlažu napredak do svetog Nikada. Život bogataša je težak. Moglo bi im se pomoći upravo pametnom – zašto da ne, preslikanom iz američkog modela – politikom oslobađanja od poreza na osnovu filantropije, socijalno korisnog rada i ulaganja, pomaganja zajednici u kojoj ostvaruju profit. Mi obični smrtnici, koji drhtavom rukom odvajamo 10 EUR za isplatu UNICEF-u, Crvenom krstu, Karitasu, misleći da li će ta institucija uistinu korisno usmeriti taj novac, ne dobijamo time ništa. Kada bi bogataši, recimo, odvajali godišnje 10.000-50.000 EUR za dobrotvorne svrhe, što bi im donelo vidljivo smanjenje poreza, stvari bi izvesno izgledale drugačije. Umesto slabe banke, mogli bismo zamisliti niz novih i korisnih banaka: banku za hranu, gde se dnevno dostavljaju zalihe, banku za besplatno osiguranje imetka onih koji to nikako ne mogu platiti (kao na primer vlasnik mačka Džonija), banku odeće i obuće, banku medicinskih zaliha, banku kućnih aparata i alata, banku za male kredite bez opterećenja, najbolje bespovratne. Umesto ponižavanja univerziteta, zamislimo da nekoliko bogataša naprosto popuni rupu koju je iskopalo tetra-ministarstvo; umesto glupavog cerenja u prvome redu na suludo skupom nastupu Netrebkove, neka bogataši “usvoje” po jedno pozorište, naravno bez ikakvog uplitanja u repertoar, neka finansiraju snimanje filma, neka plate dolazak umetnika, neka ustupe atelje, razdele sredstva za slikanje, plate pravljenje otisaka, restauratorske poslove. Nije sve ni žrtvovanje ni računica: mnoge zemlje poznaju praksu beleženja imena dobrotvora, možda jedinog vrednog spomenika koji će neki bogataš dobiti. Engleski i američki univerziteti su puni memorijalnih biblioteka, soba, kolekcija, čak i klupa, što su sebi mogli dozvoliti neki siromašniji bivši studenti, roditelji studenta, i slično. Otac prave Alise (iz zemlje čuda) je sa honorarom za još i danas najbolji rečnik starogrčkog jezika popravio stepenište u Oksfordu… Portreti dobrotvora pune svečane dvorane i sećanje, restaurisana dela obaveštavaju o tome ko je platio njihovo vraćanje u život. Volela bih da se šetam po savršeno uređenom romskom naselju oblepljenom plaketama i pločama na kojima je napisano ko je i kada (možda i koliko) platio uređenje vodovoda, uvođenje interneta i internet kafea, centralno grejanje, sunčane kolektore, osnovnu školu, zabavište, klub za starce, sportski centar, malu lokalnu proizvodnju, radionice, centar za kreativne delatnosti… Ne bih imala ništa protiv da novi kompjuteri u bibliotekama, školama i fakultetima nose, sem pločice sa inventarskim brojem, i pločicu sa obaveštenjem o darodavcu. Ništa lakše nego upisati imena darodavaca na police za knjige. Dokumentarni film Ja sam Janez Janša je završen zahvaljujući “množicanju”, duhovitoj domislici koja je u saglasnosti sa duhovitošću filma. Nažalost, nije se našao bogataš koji bi video korist – a realno je i nije mogao videti – u plaćanju odjednom: opet su pomogli oni koji inače spasavaju mačka Džonija.
Uopšte nije naivno verovati kako bi zakonski propisi omekšali bogataške duše – izvesno bi, jer bi im to donelo neuporedivo veću korist. Propustili smo doduše protestantsku etiku i način života, nekoliko vekova građanske svesti i odgovarajuće tolerancije, strah od sečenja glava plemićima i druge elemente koji opredeljuju bogataše da ulažu u smanjivanje poreza. Ostaje da je ključni potez ipak zakonodavni. Ko će to pokrenuti? Ili, da obrnem pitanje: kada bi spasavanje mačka Džonija zavisilo od skupštine, stranaka, vodećih političara i kruga korisnika njihove moći – ne smem ni da zamislim šta bi mu se desilo.
Spasavanje mačka Džonija ne pokreće samo pitanje ljudske solidarnosti: taj relativno plitki potencijal neka iskorišćavaju mediji. Mnogo važnije pitanje ostaje državna funkcionalnost, racionalizacija i minimalno uređivanje zastrašujućih socijalnih razlika. Treba delovati dok su naši bogataši još siromašni: kada istinski obogate, otkriće trik, pa će svesrdno darovati kulturnu, naučnu i socijalnu infrastrukturu nekog švajcarskog, kiparskog ili kajmanskog sela. Tamo su naime zakonski propisi o mogućnosti poreskih olakšica za darodavce jasni, profitabilni, obostrano zadovoljavajući. Druge olakšice su takve da bogataši naprosto ne moraju da misle o darovanju i filantropiji, sem ako takvi uistinu jesu. Pravi bogataši-filantropi su, sem retkih izuzetaka, umrli sa različitim utopijskim projektima doba industrijalizacije, kada se napredak još obazirao na sram i odgovornost. Šorošovi doživljaji u Centralnoj i Istočnoj Evropi, gde je ostavio neizbrisiv trag, sežu do besnog antisemitizma i raznih nacionalizama (što je u osnovi isto). No upravo zahvaljujući tom ogromnom ulaganju, danas može da se posveti još manje privilegovanim u Aziji, jer je dobrotvornim raspoređivanjem spasao svoje ogromno bogatstvo, čak i u doba krize. Umerenost i filantropija su mogle sprečiti krizu 2008, ali ih novi bogataši nisu uzimali u obzir.
A dok se zakonodavci i bogataši sete, dajte da vlasniku mačka Džonija kupimo novi frižider.
Tekst je preuzet sa prijateljskog Peščanika