Jedna od nacjenjenijih antropologa današnjice, predavala je na univerzitetima širom svijeta. Od Sarajeva i Ljubljane, preko čuvenih pariških i londonskih koledža, do Harvarda i Jejla.
Biografija dr Slapšak ide od disidentkinje do dekanice, od književnice do naučnice…
Objavila je više od 40 knjiga i zbornika, 300 studija iz oblasti lingvistike, antičkih studija, balkanologije i studija roda, više od 700 eseja, prevode sa grčkog, latinskog, francuskog, engleskog, slovenačkog…
Uz to je urednica časopisa, borac za ljudska prava, kolumnista i još mnogo toga što ne staje u klasične preglede biografija.
U intervju za portal Antena M, dr Slapšak komentariše dešavanja u Evropi i svijetu, upozorava na ozbiljnost problema s kojima se suočava evropska zajednica i navodi na preispitivanje stereotipa.
Evropi stižu prijetnje na političkom, bezbjednosnom, finansijskom, kulturološkom planu… Šta se Vama čini kao najveći problem, previđamo li neku opasnost?
– Smatram da u ovom trenutku samo jedna nit povezuje Evropu – ukinuta smrtna kazna. Onog trenutka kada neka od zemalja u novonastaloj histeriji dozvoli odlučivanje o tome, to će značiti kraj Evropske zajednice.
Obnavljanje smrtne kazne je, paradoksalno, veoma nalik referendumu koji je doveo do Brexit-a: to je farsa umjesto demokratije. Najvažnija pitanja se ne smiju podvrgnuti većinskom nasilju, upravo zato da bi se spriječila mogućna prevlada gluposti građana u budućnosti.
Demokratija treba da brine o pravima manjina i pojedinaca, ne većine. To je rezervisano samo za izbore, koji su tehnički element usklađivanja vladavine za određeni period. Referendumi se smiju organizovati o manje važnim problemima koji se tiču svih – boja autobusa, recimo, a nikako o stvarima koje mogu ugroziti manju polovinu građana, manjine i pojedince. Velika Britanija je, osim Ujedinjenog Kraljevstva, u velikoj mjeri uništila Evropu, dajući model za suluda odlučivanja.
Ako od minimuma krenemo naviše (i na gore), EU ima najozbiljnije probleme sa kombinacijom pretjerane birokratije i improvizovanih tijela sa ogromnom moći i bez jasnih, koliko-toliko demokratskih pravila formiranja. Posljedica ovakvog odlučivanja, zbog očitog neznanja i neprofesionalnosti među premijerima i ministrima, jeste kršenje nekih od osnovnih obaveza dogovorenih i potpisanih u obliku neponištivih ugovora među državama.
Na primjer, Povelje UN iz 1948, Ženevske konvencije, naročito one o izbjeglicama iz 1951, povelje UNHCR, organizacije koja se bavi izbjeglištvom. Nijedan od ovih dokumenata ne pravi striktnu razliku između „ekonomskih“ izbjeglica i drugih, za to ne postoji nikakva pravna osnova.
Dalje iživljavanje sa „zakonitim“ izbjeglicama je u potpunoj suprotnosti sa realnošću, koju stari dokumenti priznaju: nije mogućno imati tražene dokumente kada se bježi, naročito ne ako su na evropskim i para-evropskim granicama mijenjali pravila o tim dokumentima zavisno od dana, sata i volje pojedinca…
Na taj način, izbjeglice su brzo, jasno i efikasno pokazale gdje su slabosti samog sistema odlučivanja u Evropskoj uniji. Tim otkrićem su se pokazale opasnosti za EU unutar EU, pa su još ubrzano povećane.
Evropska unija je povećala razlike između članica do nepodnošljivosti, izvukla iz naftalina svu kolonijalističku nadutost, rasizam i antikomunističko sljepilo, podredila se američkom militarizmu i time istovremeno pala u opasnost od ruskog. Umjsto da ponovo izmisli nesvrstanost na boljim ekonomskim i političkim osnovama, podlegla je primitivnom neoliberalizmu i zaboravila državnu kontrolu i socijalnu zaštitu… bojim se da sve to ne može proći nekažnjeno.
Da li je ovaj poredak popravljiv kao što vjerujete da je bio onaj nekadašnji? Vidite li negdje svijetlu tačku?
– Ne. Neoliberalni kapitalizam je ubistven i samoubistven, i konačni cilj, koji nije definisan u nekom tekstu (tu nema ni tekstova, ni ideologije), može zaista biti samo uređivanje života (prostora, zaštite i infrastrukture) za najbogatije, kada iscrpu resurse i odvoje se sa svojim slugama od većine, osuđene na glad i haos.
EU je mogla biti centar nekog koliko-toliko podnošljivog alternativnog pokušaja, u kojem bi država, u osnovi socijalistička („društvo blagostanja“, uspješno uništeno 80’ tačerizmom odnosno neoliberalnim zaokretom), održavala i popravljala greške tzv. parlamentarne demokratije: takav miješani model mogao je trajati duže vremena, i osigurao bi mir.
Naravno, podrazumijevao bi mnogo otvoreniju, nesebičniju i pošteniju politiku prema Africi i Aziji, i osigurao slobodnu pokretljivost između kontinenata Starog svijeta. Ništa od toga više nije mogućno. Brutalizacija je prevladala, puzeći naci-fašizam lokalnog dometa preuzima Evropu.
Možda će izlaz biti prikrivene i usamljene grupe sklonjene sa puteva uništenja, neki samostani za misleće i radeće, ukoliko neki ne krenu da pritiskaju dugmad za bombe: blajhani ludaci na vodećim položajima u svijetu ne obećavaju nešto bolje…
Svetlana Slapšak rođena je u Beogradu 1948, gdje je završila osnovne, magistarske i doktorske studije na Odjeljenju za antičke studije Filozofskog fakulteta.
Još na studijama bio je izražen njen buntovnički duh. Uređivala je satirični studentski časopis Filozofskog fakulteta, koji je brzo zabranjen.
Policija i tajne službe pratile su Slapšak, saslušavale, čak i tukle. Oduzimali su joj pasoš u nekoliko navrata.
Kao predsjednica Odbora za slobodu izražavanja organizovala je na desetine akcija i peticija, od kojih se izdvaja peticija protiv smrtne kazne 1983 i mirovna akcija 1986.
Profesorica Slapšak bila je nominovana za Nobelovu nagradu za mir 2005, a dobitnica je brojnih stipendija i nagrada širom svijeta, inicijator evropskih projekata…
Mogu li građani vratiti Evropi kvalitete kao što su multikulturalnost, kritičko promišljanje, gostoljubivost?
– Ne izgleda moguće, premda ih je dosta prionulo da upravo te kvalitete pokazuje prema izbjeglicama.
Te kvalitete su morale da preuzmu države, pa nijesu. Problem je upravo u tome: država ne smije da delegira svoje djelovanje u domenu ljudskih prava i socijalne zaštite na nevladine organizacije, jer ne postoji paradržavni sistem finansiranja – njega bi trebalo da vodi poreski oslobođen dio pasivnog kapitala, područje filantropije.
To ne uspijeva ni u SAD, jer naprosto više nije reč o klasičnom kapitalizmu. Države neodgovorno delegiraju brigu za siromahe – na institucionalizovane siromahe, s tim da ih ne finansiraju. Društvo blagostanja, socijalna država, garantovana zdravstvena zaštita, osigurano bivanje i preživljavanje… sve su to tehnike i fasade koje pokrivaju ili zamagljuju očitu potrebu za nekim novim socijalizmom.
Neka se zove kako god ko hoće, ali savremeno društvo ne može da živi ni na samodovoljnosti ni na konkurentnosti, već na raspodjeli i solidarnosti.
I ponovo, izbjeglice, veliki evropski ispit: bez buke i proglašavanja „izbegličke krize“ EU je mogla tiho ugušiti kalifat, primiti privremeno ili stalno bar deset puta više izbjeglica, prisiliti Amerikance i Ruse na drugačiju politiku, proširiti svoju sferu interesovanja, ne za resurse nego za ljudska prava, jer po tome redu resursi onda sami dolaze…
Očajanje onog dijela evropskih građana koji gledaju kako glupost uništava budućnost porediva je samo sa evropskim intelektualcima i njihovim psihičkim stanjem tridesetih godina prošlog vijeka… Građani više ne mogu vratiti gorepomenute kvalitete, ali ih možda mogu evakuisati.
Ko mora biti glasniji: studenti, žene, naučnici, umjetnici…? (Ili je naprosto dovoljno dati prostora zdravom razumu?)
– Svi, prije svega žene, a onda i ostali misleći i skloni otporu i bez obzira na pismenost i kultivisanost, moraju da se oslone na radoznalost, razum preko stereotipa, maštu, lukavost, mišljenje izvan utečenog i predvidljivog.
Svi, dakle, moraju biti usklađeno i usmjereno glasni. To je možda jedini način da se izbjegnu spontane i po pravilu krvave pobune. Nikako ne treba dati prostora zdravom razumu: nema gore globalne zavjere, nego što je zavjera zdravog razuma.
Zdrav razum je uvijek nečije oruđe, manipulacija nečijim frustracijama, skrivanje neke gadne laži. Zahtjev za obnavljanje smtne kazne je tipičan izliv zdravog razuma, znak da država nije odmah sprovela diskretnu zaštitu i liječenje neposrednih rođaka žrtve, da nije sposobna za velike, umirene, korisne pedagoške akcije protiv nasilja, da je spremna da manipuliše bijesom i očajem ljudi.
Čini li Vam se da Balkan, nakon što je dugo nezasluženo patio od liminalne pozicije, ulazi u ne više tako atraktivnu Evropu?
– Evropska unija se, poslije katastrofalne politike prema Turskoj, sasvim zatvorila i više nije u stanju da formuliše politiku širenja. Turska nije pravovremeno primljena bez ikakvih drugih razloga sem tinjajućeg rasizma.
Posljedica ovog odbijanja bilo je pretvaranje Turske u nasilnu, vjerski ekstremističku diktaturu kakva je danas. Razlozi i kriterijumi prihvatanja post-socijalističkih zemalja nikad nijesu bili jedinstveni ni pouzdani.
Shodno tome, ni političari ni obični građani koji još žele u EU nemaju jasnih ideja zašto to hoće. Dok oni prvi hoće još da poberu neku mrvu sa bogatog stola, oni drugi još čuvaju neki utopijski projekt u svijetu u kojem nada brzo vene.
Premda, priznajem, ideja da se uđe u EU kada se ona raspada, može biti zgodno za formiranje neke nove zajednice ili bar da se osigura neki plijen…