Odrasla sam u gradiću u Viktoriji. Imala sam veoma normalno, skromno obazovanje, Išla sam u školu, družila se sa prijateljima. Tukla sam se sa mlađim sestrama. Sve je bilo veoma normalno. Kada sam imala 15 godina, član moje lokalne zajednice je prišao mojim roditeljima i želeo je da me nominuje za nagradu najvećeg postignuća zajednice. Moji roditelji su rekli: “Hm, to je veoma lepo, ali tu postoji jedan očigledan problem. Ona zapravo nije ništa postigla.” (Smeh)
I bili su u pravu, znate. Išla sam u školu, imala sam dobre ocene, imala sam jednostavan posao posle škole u frizerskom salonu moje mame, i provela sam dosta vremena gledajući “Bafi ubicu vampira” i “Dosonov svet”. Da, znam. Kakva kontradikcija. Ali su bili u pravu, znate. Nisam radila baš ništa što je bilo neuobičajeno. Nisam radila ništa što bi se moglo smatrati postignućem ako izuzmete invaliditet iz jednačine. Godinama kasnije bila sam na svojoj drugoj seriji predavanja u srednjoj školi u Melburnu i bila sam oko 20 minuta na času treće godine pravnih studija kada je jedan dečko podigao ruku i rekao: “Hej gospođice, kada ćete početi sa svojim govorom?” Pitala sam: “Kakvim govorom?” Znate, pričala sam im o zakonu o klevetama dobrih 20 minuta. A on je rekao: “Znate, nešto kao, vaš motivacioni govor. Znate, kada ljudi dođu u kolicima u školu, uglavnom pričaju inspirativne stvari?” (Smeh) “Uglavnom u velikoj dvorani.”
I tada mi je sinulo: ovaj klinac je imao iskustva sa ljudima sa invaliditetom samo kao sa objektima inspiracije. Mi nismo, za ovog klinca – a to nije njegova krivica, mislim, to je istina za mnoge od nas. Za većinu nas, ljudi sa invaliditetom nisu naši učitelji ili naši doktori ili manikiri. Mi nismo realni ljudi. Mi smo tu da inspirišemo. Zapravo, sedim na ovoj pozornici izgledajući kako izgledam u ovim kolicima, i vi verovatno očekujete od mene da vas inspirišem. Zar ne? (Smeh) Da.
Pa, dame i gospodo, bojim se da ću vas znatno razočarati. Nisam ovde da vas inspirišem. Ovde sam da vam kažem da su nas lagali u vezi sa invaliditetom. Da, prodata nam je laž da je invaliditet Loša Stvar, sa velikim L i velikim S. To je loša stvar, i živeti sa invaliditetom vas čini izuzetnim. To nije loša stvar, i ne čini vas izuzetnim.
U poslednjih nekoliko godina, bili smo u mogućnosti da dodatno propagiramo ovu laž kroz društvene medije. Možda ste viđali slike kao što je ova: “Jedini invaliditet u životu je loš stav.” Ili ovu: “Tvoj izgovor je invalidan.” Zaista. Ili ovu: “Pre nego što odustaneš, probaj!” Ovo su samo neki od primera, ali ima mnogo takvih slika. Znate, možda ste videli onu, malu devojčicu bez ruku koja crta sliku olovkom koju drži u ustima. Možda ste videli dete koje trči na protetičkim nogama od ugljeničnih vlakana. I ove slike, ima ih dosta unaokolo, one su ono što zovemo inspiracionom pornografijom. (Smeh) A namerno koristim termin pornografija, jer pretvaraju u objekat grupu ljudi u korist druge grupe ljudi. Dakle, u ovom slučaju, ljude sa invaliditetom činimo objektima radi dobiti ljudi bez invaliditeta. Svrha ovih slika je da vas inspirišu, da vas motivišu, tako da možemo da ih pogledamo i pomislimo: “Pa, koliko god da je moj život loš, moglo bi biti gore. Mogao bih da budem ta osoba.”
Ali šta ako ste ta osoba? Prestala sam da brojim koliko puta su mi prilazili stranci koji su želeli da mi kažu da misle da sam hrabra ili inspirativna, a ovo je bilo davno pre nego što je moj posao imao bilo kakav javni profil. Oni su mi prosto čestitali jer sam uspela da ustanem ujutru i setim se sopstvenog imena. (Smeh) A to jeste objektivizacija. Ove slike, te slike objektivizuju ljude sa invaliditetom radi dobiti ljudi bez invaliditeta. One su tu da biste mogli da ih pogledate i pomislite da stvari nisu tako loše kod vas, da pogledate svoje brige iz druge perspektive.
Život osobe sa invaliditetom je zaista donekle težak. Tačno je da mi savlađujemo neke stvari. Ali stvari koje savlađujemo nisu stvari na koje vi mislite. Nisu u vezi sa našim telima. Koristim termin “ljudi sa invaliditetom” sasvim namerno, jer se slažem sa onim što se naziva socijalnim modelom invaliditeta, koji nam govori da nas više lišava društvo u kome živimo nego naša tela i naše dijagnoze.
Živim u ovom telu dugo vremena. Prilično ga volim. Radi stvari koje su mi potrebne da uradi, i naučila sam da ga koristim do njegovih najviših kapaciteta kao što ste i vi, a to je takođe slučaj i sa onom decom na onim slikama. Oni ne rade ništa neobično. Oni samo koriste svoja tela u njihovom najvišem kapacitetu. Dakle, da li je zaista fer objektivizovati ih onako kako to činimo, da razmenjujemo te slike? Ljudi, kada kažu: “Ti si inspiracija”, oni to misle kao kompliment. A znam zašto se to događa. To je zbog laži, zato što nam je prodata laž da nas invaliditet čini izuzetnim. A iskreno, on to ne čini.
Znam o čemu mislite. Ja ovde opanjkavam inspiraciju, a vi mislite: “Pobogu, Stela, zar tebe ponekad ne inspirišu neke stvari?” I da, inspirišu me. Stalno učim od drugih ljudi sa invaliditetom. Doduše, ne učim da sam srećnija od njih. Učim da je genijalna ideja koristiti klešta za roštilj za podizanje stvari koje ste ispustili. (Smeh) Učim dobar trik da možete napuniti bateriju vašeg mobilnog telefona iz baterije vaših kolica. Genijalno. Mi učimo iz međusobnih snaga i izdržljivosti, ne naspram naših tela i dijagnoza, već naspram sveta koji nas čini izuzetnim i pretvara u objekte.
Zaista mislim da je ova laž koja nam je prodata o invaliditetu najveća nepravda. Ona nam otežava život. A taj citat: “Jedini invaliditet u životu je loš stav”, razlog zbog kojeg je to sranje je zbog toga što to prosto nije tačno, zbog socijalnog modela invaliditeta. Bilo koliko smeškanja stepeništu ga nikada nije pretvorilo u rampu. Nikada. (Smeh) (Aplauz) Smeškanje televizijskom ekranu neće učiniti da se pojave titlovi za ljude koji su gluvi. Bilo koliko stajanja u sred knjižare i zračenja pozitivnim stavom neće pretvoriti sve te knjige u knjige na Brajevom pismu. To se jednostavno neće dogoditi.
Zaista želim da živim u svetu gde invaliditet nije odstupanje već norma. Želim da živim u svetu u kome se petnaestogodišnjoj devojčici koja sedi u svojoj sobi gledajući “Bafi ubicu vampira” ne pripisuje postizanje nečeg zato što to radi sedeći. Želim da živim u svetu u kome nemamo tako niska očekivanja od ljudi sa invaliditetom, da nam čestitaju na ustajanju iz kreveta i pamćenju sopstvenih imena ujutru. Želim da živim u svetu u kome cenimo istinska postignuća ljudi sa invaliditetom, i želim da živim u svetu u kome klinac na trećoj godini srednje škole u Melburnu nije nimalo iznenađen time što njegov profesor koristi invalidska kolica.
Invaliditet vas ne čini izuzetnim, ali vas čini prespitivanje onoga što mislite da znate o njemu.
Hvala vam.
(Aplauz)
Stella Young (24. 2. 1982 – 6. 12. 2014) australijska novinarka, komičarka, advokatica i aktiviskinja.
Izvor TED