Otpisani. Mnogi misle da smo otpisani. Pregorjeli, bez nade. Kao bakarna licna na starinskom osiguraču.
Današnja Srbija se već deceniju bori sa teškim kancerom korupcije i čvrste, centralne vlasti. Neki kažu autoritarne.
Dan nakon strašne tragedije u Novom Sadu, šetajući hladnom i mirnom Adom Ciganlijom primjećujem ogromnu srpsku zastavu, spuštenu na pola koplja. Dan je žalosti, ali ta slika u stvari metaforički reprezentuje stanje čitave nacije. Na pola smo koplja, grogirani, ošamućeni, sluđeni. To veliki vezir i priželjkuje. Tako dobija prostor da radi šta hoće.
Međutim, srpski narod ima jednu čudnu osobinu. Kada ga otpišu, kada je prežaljen, izbrisan, zaboravljen, on uzvrati udarac. Jače nego što iko može da zamisli. Tako je bilo u istoriji i čini mi se da i ovoga puta sa svakim odlaganjem smjene postojećeg režima, stepen frustracije i bijesa u narodu raste, te će lom koji će u jednom trenutku neminovno nastati, biti samo veći, a prasak zaglušujući. Zna to i vladar. Pametan je čovjek. Zato se plaši i pojačava represiju.
Zamisli, četrnaest ljudi pogine, teško budu povrijeđena još tri ljudska bića, a ti ne uhapsiš nikoga ko je za to odgovoran, nego deset dana smišljaš strategiju kako najbolje sve da spinuješ i ne ugroziš EXPO i ostanak na vlasti (i slobodi). Zato hapsiš studente i djecu iz Novog Sada i Beograda koji se sa pravom bune i protestvuju. To pokazuje da je tvoj kraj blizu jer si se odrodio od naroda na čijem si čelu. Tačnije, to pokazuje da si na silu tu, na njegovom čelu jer da nisi, sišao bi među sopstveni narod i podijelio nemjerljivu bol i tugu zbog ponovo i ponovo tragičnog događaja.
Ti nisi više taj. Odlazi.
***
Kao što su decenije propadanja porodice i obrazovanja najmlađih kuliminirale tragičnim majskim djeco-ubistvom (od kog se srpsko društvo još nije oporavilo), kao i ludačkim pirom vojnog djeteta u Mladenovcu, tako je pad nadstrešnice u Novom Sadu i nestvarno ubistvo četrnaest nedužnih ljudi kuliminacija korupcionog načina vladanja i ubrzane, ali površne izgradnje zemlje. Možda predsjednikove namjere i nisu toliko loše, ali sistem koji je napravio je katastrofalan. Direktno proizvodi nesreću kroz sopstveni nemar, nestručnost, brzinu, nehat, bahatost, korupciju, nemogućnost da sve zamaže i iskontroliše ..
Kao u školskom zadatku iz fizike, skup svih tih sila na jednom mjestu može ishoditi jedino sa propašću, manjom ili većom. Svakoj glavi u Srbiji koja iole razmišlja, to je jasno. Ostaje jedino nejasno kako se kurtalisati takvog nakaradnog sistema koji je počeo otvoreno da ubija. Kroz poštene izbore, to je nemoguća misija. Mudri narod ima izreku koja savršeno opisuje ovo stanje – Ne možeš dati kozi da čuva kupus.
Ako pričamo o mirnim građanskim protestima, oni su uvijek opcija, ali već nekoliko puta u posljednjoj deceniji ova predivna, spontana i iskrena energija naroda je proćerdana političkom jalovošću onih koji treba da artikulišu i sprovedu volju naroda, kao i političkom mudrošću i marifetlucima sadašnjeg vladara (puštanje da protesti traju do beskonačnosti, svađanjem predvodnika, „bušenjem“ protesta kroz socijalne mreže i frakcije i razvodnjavanjem, povremenom radikalizacijom kroz ubačene elemente). Dakle, vladar igra školski na ovom polju, priprema se, proučava stanje i podatke, te donosi pravovremene odluke. Bolji je političar od onih koji bi (ili ne bi) da ga smijene. I tu dolazimo do pat pozicije. Ako se na to doda činjenica da (licemjerni) politički zapad nema namjeru da ruši postojeći režim, onda stvari za srpski narod postaju još teže jer promjene za kojima vapijemo moraju doći samo i isključivo iznutra, a to je vraški teško.
I doći će. To nije sporno, samo je pitanje kada i uz koju cijenu.
***
Teško je danas pisati. Teško jer su stvari u pedeset nijansi sive boje. Ponekad i crne. Kako napisati nešto novo o društvenoj i političkoj situaciji u zemlji, a da to ne bude ponavljanje izlizanih fraza?
Srbija je danas zemlja bremenita problemima.
Jedan od najvećih i akutnih je problem ogromnog zagađenja. Čim počne sezona grijanja, slično kao u BiH, u gradovima postaje jako teško boraviti napolju jer vazduh naprosto smrdi. I nije problem to, već je problem što vlast tu činjenicu relativizuje i osporava, te ne radi dovoljno na rješavanju ovog velikog problema. To je strašno. Ubijanje sopstvenog naroda i djece.
„Ubijanje“ obrazovanja je takođe visoko na listi izazova sa kojima se suočavamo. Nedavni i opravdani štrajk prosvetara je zbog tragičnih događaja u Novom Sadu pao u drugi plan, a važan je. Prevažan. Ukazuje na strašne sistemske probleme društva. Nagomilane.
Zdravstvo nam je zdravo samo na televiziji, pa je čak i optimistična bivša ministarka Grujičićka udarila u stijenu interesa i birokratije, te tiho nestala sa javne scene.
Potencijalno litijumsko rudarenje u lozničkom reonu i slivu rijeke Save kao izvoru pitke vode za Beograd i pola Srbije, predstavljalo bi ekser u kovčeg Srbije. Zakucavanje vijeka, da se nikad ne oporavimo.
Medijski mrak nad zemljom je gotovo gušći nego onaj od smoga, a prednjači osioni i bahati Željko Mitrović sa poslovno – ucjenjivačkom imperijom Pink. Vlasnik Informera mu tercira dok zajedno izvlače crte, a nisu granične.
Samo Srbi na Kosovu i Metohiji znaju kako im je, šta je obećano, a šta urađeno. Ubijen je Oliver Ivanović, jedan od rijetkih autohtonih Srba odozdo, koji se zalagao za suživot i razgovor. Očaj!
Ćutanje Srpske Pravoslavne Crkve na velike probleme društva, te verbalno i fizičko nasilje vlasti je sada već jako upadljivo. Kroz istoriju, Crkva je tiho ili javno bila na strani svog naroda, a ne na strani zastranjelog vladara. Pitajte braću Crnogorce i Mila, čuj mene Sir Olivera iz Alan Forda.
Licemjerje zapadnih političkih elita, te geopolitički interesi i koristi Kine i Rusije drže našu malu zemlju zarobljenu između velikih interesa, a opet prepuštenu rđavom vladaru koji te njihove interese, malo po malo, ispunjava. Mic po mic, kao partija mice.
Korišćenje državnih resursa u funkcionerskim kampanjama, bildanju kulta ličnosti, praćenju i progonu političkih protivnika, bogaćenju pojedinaca i kompanija bliskim vlastima su takođe odomaćen manir. Između ostalog, tu jasno vidimo kako kroz velike građevinske poduhvate i javne radove neselektivno prelivaju novac iz državne kase (novac građana Srbije) u privatne džepove. To se prostim jezikom naziva pljačka, otimanje, zloupotreba, trgovina uticajem, ..
Nastavite sami niz …
Zato i jeste teško pisati, djelovati, boriti se u takvim, crnim okolnostima.
Mada u Srbiji i Beogradu uvijek ima lijepih stvari, dobrih ljudi, komšija, predstava, studenata, filmova, pašnjaka, kajmaka, kraft pive, roštilja, djece, knjiga, žena, ..
Za njih se vrijedi boriti.
Srbija, to smo svi mi, a pogotovo ona studentarija iz Novog Sada koja hrabro pruža otpor. Svaka čast! Veliko bravo i za glumce SNP-a iz Novog Sada. Pravi građanski otpor i neposlušnost. Samo tako može i mora.
Neće kopati, a krivcima iz Novog Sada mora da se sudi.
To je jedini put da nam zastava ne padne.
Ne smije, iako je već dugo na pola koplja ..
Ne smije, jer nas onda neće biti i pali bi bez borbe, a to i nije baš serbski običaj, dragi moji ..
Neće pasti ..