U Federaciji Bosne i Hercegovine za očuvanje postojećih radnih procesa nedostaje oko 40.000 radnika, dok za očuvanje sistema penzionog osiguranja stručnjaci napominju da nedostaje oko 200.000 radnika, a pitanje reindustrijalizacije i očuvanja domaće radne snage danas je pitanje dugoročne stabilnosti ekonomskog i socijalnog sistema, poručio je inicijator ideje o reindustrijalizaciji FBiH i član Ekonomsko-socijalnog vijeća FBiH Adnan Smailbegović.
Ukazao je da problem nedostatka radne snage više nije isključivo pitanje privrede, nego pitanje funkcionisanja kompletnog društvenog sistema, uključujući penzioni i zdravstveni sektor.
„Ako nemamo dovoljno zaposlenih ljudi, dugoročno neće imati ko puniti penzione fondove, finansirati zdravstveni sistem i nositi ekonomski razvoj zemlje. O ovome moramo govoriti otvoreno i bez uljepšavanja stvarnosti“, poručio je Smailbegović.
Nepovoljan odnos zaposlenih i penzionera
Posebno je naglašeno da Federacija BiH danas ima jedan od najnepovoljnijih odnosa između broja zaposlenih i penzionera u Evropi.
Prema dostupnim podacima, na jednog penzionera dolazi svega oko 1,15 zaposlenih radnika, dok evropski prosjek iznosi oko 1,7, a pojedine evropske ekonomije imaju i više od tri radnika na jednog penzionera.
Prema izjavama nadležnih rukovodilaca, iz godine u godinu odnos broja zaposlenih i penzionera u FBiH slabi tako da je 2023. godine broj penzionera iznosio 444.666, broj zaposlenih 541.261, a broj nezaposlenih na evidenciji Zavoda za zapošljavanje 273.229, odnosno 1,22 zaposlena na jednog penzionera i 1,98 zaposlenih na jednog nezaposlenog.
U 2025. godini broj penzionera značajno raste i iznosio je 465.392, broj zaposlenih 547.390, a nezaposlenih 255.482, što govori o omjeru zaposleni/penzioneri – 1,17, te zaposleni/nezaposleni – 2,14.
Čak i kada bi se svi nezaposleni sa evidencije Zavoda za zapošljavanje odmah zaposlili, što je naravno nemoguće, i u tom slučaju omjer bi bio 1,72 zaposlena po penzioneru.
„To nije statistički problem, nego pitanje održivosti sistema. Ako želimo dostići evropski prosjek i dugoročno stabilizovati penzioni i ekonomski sistem, trebamo oko 200.000 radnika više nego što ih imamo danas“, izjavio je Smailbegović.
Odlazak mladih i potreba za reindustrijalizacijom
Upozorio je i na kontinuirani odlazak radno sposobnog stanovništva, posebno mladih ljudi, koji zbog nedostatka perspektive napuštaju Bosnu i Hercegovinu.
„Ljudi ne odlaze samo zbog plaća. Odlaze jer ne vide sigurnost, stabilnost i mogućnost da ovdje planiraju svoju budućnost. I upravo zato više nemamo luksuz čekanja i odgađanja ozbiljnih ekonomskih odluka. Kao ključni odgovor na postojeće izazove potrebno je dugoročno ulaganje u industrijsku osnovu ove zemlje, odnosno potreba za sistemskom reindustrijalizacijom i snažnijim razvojem proizvodnih kapaciteta“, istakao je Smailbegović.
Naglasio je da industrija ima centralnu ulogu u razvoju ekonomije, jer direktno generiše najveći broj radnih mjesta i pokreće čitav lanac drugih djelatnosti, od transporta i logistike do energetike i usluga.
„Reindustrijalizacija nije pitanje jedne industrije ili jednog sektora. Jedna fabrika ne otvara samo radna mjesta unutar svojih pogona, nego pokreće kompletnu lokalnu ekonomiju“, rekao je Smailbegović.
Potrebne investicije, reforme i modernizacija
Kao prioritetne mjere navedeni su privlačenje stranih investicija, stimulisanje domaćih kompanija da investiraju i šire proizvodnju, smanjenje opterećenja na rad te povećanje produktivnosti i ulaganja u tehnologiju, kao i ozbiljne reforme u sistemu školstva.
„Prespori smo kao sistem i izuzetno nekonkurentni na regionalnom i širem tržištu, posebno evropskom. Ne pratimo u dovoljnoj mjeri zelene reforme i evropske politike vezane za zelenu energiju, propustili smo i propuštamo priliku da konkurentnost povećavamo grantovima iz Plana rasta, nedovoljno pratimo pravila tržišta u EU i brojne druge mjere ukazuju na potrebu ozbiljnih sistemskih zahvata kako bi se stanje popravilo“, naveo je Smailbegović.
Dodao je da reindustrijalizacija podrazumijeva i pitanja modernizacije, digitalizacije, primjene vještačke inteligencije, bržeg i efikasnijeg finansijskog poslovanja te opće modernizacije privrede.
Radnička stanogradnja kao razvojna politika
Jedan od ključnih fokusa je i sistematska radnička stanogradnja s ciljem zadržavanja domaće radne snage.
„Stanovi za radnike nisu socijalna mjera, nego ozbiljna razvojna i industrijska politika. Danas mnogi mladi, i kada rade, nemaju realnu mogućnost da kupe stan. To direktno utiče na odluku da napuste zemlju. Moramo im stvoriti uslove da ovdje vide budućnost i da žele privređivati u svojoj zemlji.
Kada čovjek zna da kroz svoj rad može riješiti stambeno pitanje, tada ostanak u Bosni i Hercegovini postaje realna i održiva odluka. Cilj radničke stanogradnje je da se omogući radniku da za najviše 100.000 KM može kupiti pristojan stan koji će otplaćivati narednih 15 do 20 godina uz ratu u prosjeku od 600 KM.
Najuspješnije države svijeta ozbiljno ulažu u stanovanje, infrastrukturu i kvalitet života radnika jer znaju da bez ljudi nema ni ekonomije. Konkurencija u okruženju je zaista očigledna i velika. Susjedne i druge zemlje rade ozbiljne strategije privlačenja radne snage kroz povećanja izdvajanja, preusmjeravanje troškova, bolju zdravstvenu i socijalnu zaštitu, stambena rješenja za mlade, promjene u radno-pravnom okruženju i drugo te ukoliko i mi u BiH ne budemo prilagođavali svoje propise ostat ćemo nekonkurentni i naprosto bez modela da motivišemo i zadržimo naše ljude da rade u svojoj zemlji.
Poslodavci ne mogu sami mijenjati ovo okruženje na način da podižu primanja svojih radnika jer tu se radi o pitanju tržišta, produktivnosti, konkurentnosti i drugo. Moramo biti razumni i partnerski razmišljati o budućnosti privrede i zemlje u cjelosti“, izjavio je Smailbegović.
Strani radnici nisu trajno rješenje
Istaknuto je i da će u određenom periodu biti potrebno angažovanje strane radne snage zbog nedostatka domaćih radnika na tržištu, ali da to ne može predstavljati trajnu zamjenu za domaću radnu snagu.
„Strani radnici nisu i ne mogu biti zamjena za domaću radnu snagu. Čak ni pokušaj da se nedostatak radne snage tamo gdje je najnužniji nadomjesti stranom radnom snagom, vidimo da ne daje odgovarajuće rezultate.
Usporedbe radi, dok u čitavoj BiH kvote za rad stranaca iznose oko sedam hiljada, u zemljama okruženja i šire sa sličnim ekonomijama broj stranih radnika dostiže i 120.000 do 200.000. Oni mogu pomoći da sistem funkcioniše danas, ali samo domaća radna snaga, koja ostaje i razvija se ovdje, može osigurati dugoročnu stabilnost ekonomije i društva. To su dvije različite stvari i ne smijemo ih miješati“, kazao je Smailbegović.
Vrijeme za ozbiljne reforme
Naglašeno je da Bosna i Hercegovina više nema prostora za odgađanje ozbiljnih ekonomskih reformi i strateških odluka.
„Svaka godina u kojoj ne djelujemo dodatno slabi sistem i produbljuje jaz između Bosne i Hercegovine i razvijenih evropskih ekonomija. Danas odlučujemo kakvu ćemo zemlju imati za dvadeset godina.
Mi ne govorimo samo o ekonomskim pokazateljima. Govorimo o tome da mladi ljudi ostaju ovdje, da porodice imaju sigurnost, da kompanije investiraju i da Bosna i Hercegovina postane zemlja u kojoj se može planirati budućnost.
Ako želimo stabilnu ekonomiju, veće plaće i manje odlazaka ljudi, onda moramo ozbiljno razgovarati o proizvodnji, produktivnosti i reindustrijalizaciji. Bez snažne ekonomije nema ni snažnog društva.
Trenutno su određene inicijative iz ovog paketa otišle prema nadležnim ministarstvima i očekujemo skori poziv na nastavak konsultacija i razvijanja inicijativa, a zbog važnosti ovih pitanja tražit ćemo da se razmotre i na jednoj od prvih narednih sjednica Ekonomsko-socijalnog vijeća FBiH.
Industrijalizacija, pa tako i reindustrijalizacija, zahtijeva jasne reforme, propise, prilagodbu na unutrašnjem i vanjskom tržištu, pokretanje malih biznisa kao podršku većim sistemima, dakle ozbiljne i šire zahvate kako bismo motivisali i poslodavce i radnike da na svaki način investiraju ovdje u zemlju i da tu traže svoja trajna rješenja“, zaključio je Smailbegović.