Udruženje za promociju i popularizaciju književnosti „Imperativ“ organizuje 9. regionalni festival književnosti „Imperativ“ od 30.5. do 3.6. u Banskom dvoru – Kulturnom centru, u Banjaluci. Za portal BUKA razgovaramo sa Sanelom babić, direktoricom “Imperativa”.
Sanela, ovogodišnji slogan Imperativa je „Okreni list“. Šta konkretno, prema tvom mišljenju, treba danas „okrenuti“ kada govorimo o kulturi, književnosti, pisanju?
„Okreni list“ znači dati sebi priliku za novu priču, novi pogled i drugačije razumijevanje svijeta. To je poziv ljudima da čitaju, da zastanu i uđu u svijet književnosti, jer je zapravo sve oko nas priča. List okrećemo kada nas priča uzbuđuje i vodi dalje, ali i kada nas izaziva, provocira ili traži od nas strpljenje i promišljanje. U tome i jeste čar čitanja, svaki novi list može donijeti pitanje, odgovor, preokret ili susret sa samima sobom.
Istovremeno, moto “Okreni list” možemo primijeniti i u širem društvenom kontekstu. Svjedoci smo vremena u kojem su neznanje i površnost postali važniji od suštine, a javni prostor sve češće oblikuju spektakl i estrada, dok se glas razuma, znanja i kulture potiskuje. Zato “okrenuti list” znači vratiti dostojanstvo mišljenju, znanju i istinskim vrijednostima.
“Okreni list” je poziv da biramo sadržaj koji nas oplemenjuje i da vjerujemo kako književnost i kultura još uvijek imaju snagu da mijenjaju ljude i društvo.
Koliko je danas teško organizovati festival književnosti. Imperativ se profilisao kao jedan od najvažnijih književnih događaja u regiji, ali nije bilo lako doći do toga…
Organizovati bilo koji kulturni događaj danas nije nimalo lako, posebno u društvu u kojem kultura nije prioritet i u kojem se projekti iz oblasti kulture održavaju zahvaljujući entuzijazmu ljudi koji ih rade. Imperativ je rastao postepeno i iza svega što danas publika vidi stoji mnogo rada, neizvjesnosti i upornosti. Nije lako održati kontinuitet, posebno kada stalno funkcionišete između projekata, konkursa i ograničenih budžeta i to je suštinski problem nezavisne kulturne scene kod nas.
Mnogo energije odlazi na borbu za opstanak umjesto na razvoj programa i dugoročno planiranje. Uprkos tome Imperativ se vremenom profilisao kao jedan od važnijih književnih festivala u regionu jer ne pravimo kompromise kada je riječ o programu. U centru su uvijek bili književnost, pisci i razgovor o knjigama, a ne spektakl i površnost. Mislim da je publika to prepoznala i da je upravo to povjerenje omogućilo da trajemo. Naravno, mnogo je teških trenutaka, ali onda vidite pune sale, mlade ljude koji dolaze zbog književnosti, autore koji se rado vraćaju na festival i shvatite da morate pronaći snagu da nastavite dalje.
Koliko je teško održavati kontinuitet festivala u sredini u kojoj kultura često zavisi od entuzijazma nekoliko ljudi?
Teško je održavati kontinuitet festivala u sredini u kojoj kultura još uvijek u velikoj mjeri zavisi od entuzijazma nekoliko ljudi, a ne od jasne i dugoročne kulturne politike. Imperativ traje devet godina, ali ni nakon toliko vremena grad i ministarstvo nisu suštinski prepoznali značaj festivala na način koji bi omogućio stabilnost i razvoj. Mi svake godine iznova pišemo gotovo isti projekat i čekamo da komisija odluči koliko će novca biti izdvojeno za festival. U takvim okolnostima veoma je teško planirati program, razvijati nove segmente festivala ili praviti ozbiljne dugoročne strategije. Mnogo energije odlazi na borbu za osnovne uslove rada, umjesto na razvoj kulture. Godinama ukazujemo na to da bi bilo neophodno i logično da ljudi koji odlučuju o finansiranju dođu i pogledaju programe za koje izdvajaju javni novac, da procijene da li su oni u skladu sa strategijama razvoja kulture i kakav stvarni uticaj imaju na publiku i kulturnu scenu. Takođe, mislim da bi festivali koji su se tokom godina profilisali kao važni za domaću i regionalnu književnu scenu morali imati kontinuiranu institucionalnu podršku i jasnije definisane modele finansiranja. Za sve književne manifestacije u Republici Srpskoj Ministarstvo prosvjete i kulture izdvaja manje od 50.000 KM. Grad Banja Luka za Kalendar kulturnih manifestacija koji obuhvata 26 kulturnih manifestacija izdvaja oko 170.000 KM (kad izuzmemo ustupanje gradskih prostora i događaje koje organizuje grad).
Imperativ je opstao zahvaljujući podršci Kabineta predsjednika Republike Srpske, kao i većina festivala i kulturnih manifestacija i ljudima koji vjeruju da književnost i kultura moraju imati svoje mjesto u javnom prostoru.
Koliko su mladi danas, prema tvom mišljenju, ali i samom uvidu na festivalu, zainteresovani za književnost?
Mislim da ne treba idealizovati prošlost i govoriti kako su nekada svi čitali, a danas niko ne čita. Istina je da je uvijek postojao manji procenat ljudi koji aktivno čitaju samo što danas živimo u vremenu ogromne količine sadržaja i borbe za pažnju, pa je to možda vidljivije nego ranije.
Jedan od naših osnovnih ciljeva već deset godina je da pronađemo načine da književnost približimo mladima i da im pokažemo da ona nije nešto zatvoreno, dosadno ili udaljeno od njihovih života. Upravo zato Imperativ već godinama razvija programe namijenjene različitim generacijama i interesovanjima.
Kroz program „Bajkovnica“ nastojimo da najmlađima približimo knjigu od ranog djetinjstva organizujući interaktivne promocije, dok je „Lektira u podne“ zamišljena kao prostor u kojem srednjoškolci mogu drugačije razgovarati o književnosti, van školskih okvira i nametnutih interpretacija. Program „Note i slova“ povezuje književnost i muziku, jer mislimo da je važno pokazati da različite umjetnosti mogu međusobno komunicirati i otvarati nova čitanja. Kroz „Art bioskop“ književnost povezujemo sa filmom, a organizujemo i scenske prikaze poezije kako bismo književnost približili i publici kojoj je možda bliži neki drugi umjetnički izraz.
Veliku većinu naše publike čine mladi ljudi i na to smo posebno ponosni.
Svake godine na Imperativu imate zanimljiv program, koliko je zahtjevno izabrati imena, autore koji će biti na festivalu, a tu su i neka imena koja su redovna?
Nastojimo zadržati kvalitet i prepoznatljivost. Pri izboru autora najvažnije nam je književno djelo. Trudimo se da program bude raznovrstan, da okuplja različite generacije, ali i da prati ono najrelevantnije što se dešava na regionalnoj književnoj sceni. Nije uvijek jednostavno pronaći balans između afirmisanih autora koje publika želi da vidi i novih imena koja tek dolaze, ali u tome i jeste ljepota festivala jer istovremeno njeguje kontinuitet i otvara prostor za nove glasove.
Autori se rado vraćaju na Imperativ i mislim da je to lijepa potvrda atmosfere koju festival ima. Nastojimo da budemo dobri domaćini i da pokažemo poštovanje koje imamo prema autorima i njihovom radu. Imperativ nije samo program već prostor susreta, razgovora i zajedništva. Prošlogodišnji slogan festivala je na neki način naš stalni moto – Imperativ: kuća za sve naše ljude.
Može li AI promijeniti književnost i izdavaštvo ili će samo dodatno zatrpati prostor prosječnim sadržajem?
Književni prostor je odavno zatrpan prosječnim sadržajem. Danas gotovo svako može objaviti knjigu, ali nije svaka objavljena knjiga književnost, niti je svako ko napiše knjigu pisac. Upravo zbog toga neprestano ukazujemo na potrebu vraćanja ozbiljne književne kritike u javni prostor.
Vještačka inteligencija može promijeniti način na koji funkcionišu izdavaštvo i produkcija sadržaja, ali ne može zamijeniti suštinu književnosti. Književnost nije niz tehnički dobro složenih rečenica. Ona nastaje iz iskustva, emocije, sumnje, patnje, ljubavi….iz svega onoga što čovjek živi i nosi u sebi. Sa druge strane AI će ubrzati proizvodnju sadržaja i zatrpati prostor tekstovima. Zato i jeste važno razvijati kritičko čitanje kod mladih ljudi i sposobnost da razlikuju “sadržaj” od književnosti.
Imajući u vidu da pričamo o književnosti možeš li nam izdvojiti tri knjige koje su te oduševile u posljednje vrijeme.
Ovo mi je uvijek najteže pitanje i najnezahvalnije jer sve knjige koje predstavljamo tokom godine su knjige koje preporučujem za čitanje. Ali evo, prije nekoliko dana sam pročitala novi rukopis Drage Glamuzine, zbirku poezije „Crveni zec“ koja još nije objavljena i još uvijek razmišljam o nekim pjesmama. Radujem se knjizi jer ću joj se sigurno često vraćati. Novi roman Semezdina Mehmedinovića „Kuća za pisanje“ jer mi uvijek prija toplina Semove proze, njegova sposobnost da kroz naizgled male i svakodnevne stvari govori o suštinskim pitanjima i Jergovićeva „1983“ koja me vratila u osmdesete i otvorila pogled na vrijeme kojeg se sjećam više kroz fragmente i osjećaj nego kroz jasno razumijevanje društva i trenutka u kojem smo živjeli. Upravo zato mi je ta knjiga dragocjena – kroz muziku, kulturu i atmosferu jednog vremena dala mi je mogućnost da neke stvari sagledam iz drugačije perspektive i da bolje razumijem svijet koji je vrlo brzo nakon toga nestao. Ta knjiga je pokazatelj da književnost može sačuvati emociju jednog vremena mnogo bolje nego bilo kakva istorija. Naravno, podstakla me da započnemo festival razgovorom o osamdesetim godinama.
