Međunarodni dan bijelih traka koji se obilježava 31. maja svake godine iznova otvara pitanje suočavanja s prošlošću u Bosni i Hercegovini. Međutim, ključni problem našeg javnog prostora nije nedostatak govora o prošlosti, već način na koji se ta tema koristi.
O tome koliko je važno ispravno artikulisati kulturu sjećanja, o situaciji u Prijedoru, politizaciji žrtava i borbi za spomenik ubijenoj djeci, razgovarali smo za portal BUKA sa Edinom Ramulićem, aktivistom Inicjative jer me se tiče.
Kako govoriti o ratnim zločinima: Fokus na činjenicama, a ne na političkim ambicijama
“Mislim da je važnije KAKO se govori o zločinima nego koliko često i koliko ćemo biti prisutni u javnom prostoru. Naš osnovni problem je način na koji se govori o zločinima i ko o njima govori. U praksi imamo situaciju gdje ne bismo smjeli dopustiti da o ratu i o zločinima govore ljudi koji u tome imaju političke ambicije, posebno u predizbornim godinama. Oni zapravo nanose direktnu štetu, bez obzira na motive, kako samim žrtvama rata, tako i budućim odnosima među ljudima”, rekao je Ramulić.
Dodaje da je zbog toga važno na ispravan način govoriti o ratnim zločinima.
“To je daleko važnije nego samo puko govoreno o zločinima, koje se nerijetko koristi za širenje neprijateljstava među ljudima i za pogrešna tumačenja onoga što se desilo. U javnom prostoru su prisutne i tendencije iskrivljavanja istorijskih činjenica, preuveličavanja broja žrtava i okolnosti stradanja, kao i dramatizacije i predimenzioniranja strašnih scena. Sve to dodatno opterećuje javnost i dovodi nas u problem: ono što bi trebalo da doprinese ozdravljenju društva, zapravo dodatno produbljuje podjele”, kaže Ramulić.
Obilježavanje Dana bijelih traka u Prijedoru: Šta kažu djela na terenu?
“Kada je riječ o Prijedoru i obilježavanju Dana bijelih traka, vjerujem da se kroz godine pristup građana i lokalne zajednice mijenjao. Mi ne možemo znati šta pojedinci privatno misle, ali možemo i moramo suditi po djelima”. Do sada nismo imali nijedan pokušaj da se bilo šta negativno usmjeri prema samom obilježavanju Dana bijelih traka. Tokom samog događaja nije bilo dobacivanja niti prijetnji prema učesnicima. Kada su bile postavljene instalacije i cvijeće u krugu spomenika, sve je ostajalo netaknuto. Niko u lokalnoj zajednici nije imao problem s tim”, kaže Ramulić.
Dodaje da je zabilježeno da se utišavala muzika u lokalnim kafićima, a Skupština grada Prijedora je prekidala sjednice kako bi ljudi mogli doći na obilježavanje Dana bijelih traka.
“Sve ovo jasno pokazuje da u Prijedoru ne postoje značajne skupine građana koje pružaju otpor samom obilježavanju. Postoje, doduše, manje grupe koje pokušavaju izazvati reakcije, ali one su potpuno marginalizovane”, ističe Ramulić.
Administrativna blokada: Spomenik ubijenoj djeci Prijedora kojeg “ima” iako ne postoji
S druge strane dodaje Ramulić, suočavaju se sa problemom sa lokalnim vlastima koja odbija izdati odobrenje za izgradnju spomenika ubijenoj djeci Prijedora.
“To se u javnosti često opravdano prikazuje kao negativno, iako se zvanično niko nikada nije izjasnio da je protiv tog spomenika.Nikada niko iz struktura vlasti nije eksplicitno rekao da u Prijedoru neće biti takvog spomenika. Međutim, kroz komplikovane administrativne procedure, birokratiju i konstantna odgađanja, izgradnja se godinama onemogućava. Tako godinama nemamo ništa konkretno na terenu. Istovremeno, taj spomenik koji fizički ne postoji postao je možda i jedan od najpoznatijih memorijala u regionu jer se stalno spominje u javnosti. Iako ga nema, o njemu se priča više nego o mnogim stvarnim, podignutim spomenicima”, smatra Ramulić.
Fokus na napredak
Na pitanje koliko je emocionalno teško svake godine iznova prolaziti kroz sve ove procese Ramulić kaže da iz svega ovog crpi samo pozitivne impulse.
“Fokusiram se isključivo na provjerene informacije i na ono što realno pokazuje napredak. Iako su oko nas uvijek prisutni negativni komentari i očigledni pokušaji politizacije, meni je važnije ono što dokazuje da se stvari ipak mijenjaju na bolje. Uvijek ima dovoljno pokazatelja da smo uradili nešto značajno i da vrijedi istrajati u ovoj borbi. Nemam emocionalni problem te vrste, iako potpuno razumijem da to kod drugih ljudi može izazvati teške i mučne osjećaje. Za mene su ovi događaji, uprkos svemu, potvrda da zajednički rad i uvažavanje različitosti mogu funkcionisati na terenu. Oni su dokaz da, uprkos svim preprekama, postoji stvaran prostor za suživot što mi i pokazujemo na Danu bijeloh traka”, rekao je naš sagovornik.