U slučaj “Dragičević” umiješali su se
advokati, domaći i strani, na način koji javnosti nije baš sasvim
jasan. Grupa je predstavljena kao grupa “međunarodnih eksperata”,
angažovana od strane porodice, koja bi trebalo da pomogne u
rasvjetljavanju nerazjašnjene smrti Davida Dragičevića. Prema medijskim
izvještajima, domaćim advokatima Dušku Tomiću i Ifetu Feragetu, koji u
Sarajevu zastupa oštećene u slučaju “Memić”, pridružili su se Ante
Nobilo, advokat iz Zagreba, i Zora Dobričanin-Nikodinović, advokat iz
Beograda. Dakle, advokati su ovlašteni punomoćnici oštećenih.
Nastup advokatskog tima odigrao se po
zanimljivom scenariju. Obavljeni su razgovori sa ministrom policije
Draganom Lukačem, glavnim tužiocem Želimirom Lepirom, postupajućim
tužiocem, ali i sa članovima Anketnog odbora, koji je po odluci Narodne
skupštine RS razmatrao slučaj. Nakon toga su javnosti upućene
ohrabrujuće izjave: svi koji rade na slučaju “Dragičević” biće na
raspolaganju advokatskom timu, advokati dobijaju pristup svemu što će
tražiti, advokati ulaze u tužilački spis…!
Da li će sve ići tako glatko kao u protokolarnim susretima? Teško! Za
pojavljivanje advokata iz susjednih država u krivičnom postupku u
Republici Srpskoj potrebno je odobrenje Ministarstva pravde. Ne znam
kako se i na osnovu čega takvo odobrenje daje. Pretpostavljam da je
potreban reciprocitet u postupanju, kao jedan od uslova? Na toj polaznoj
pretpostavci moglo bi da zapne kada su u pitanju advokati Nobilo i
Dobričanin. Ako se odobrenje dobije, stvara se još jedan presedan koji
bi mogao ozbiljno komplikovati buduću praksu u vezi s nastupom advokata
iz susjednih zemalja!?
Daleko veći problem nastaje s uključivanjem u istragu. Prava
oštećenih su u novom krivičnom procesnom zakonu drastično redukovana i
svedena na gotovo simboličnu ulogu. Advokati u krivičnom postupku mogu
postupati samo kao punomoćnici oštećenih, sa gotovo nikakvim stvarnim
procesnim ovlaštenjima. Zakon ne poznaje učešće oštećenog u istrazi,
osim saslušanja u svojstvu svjedoka i davanja informacija o krivičnom
djelu i učiniocu. Dakle, članovi advokatskog tima neće moći izvoditi
dokaze, niti će moći preuzeti istragu ako je tužilac jednog dana
obustavi. U formalnom smislu domaći advokati bi mogli tužiocu predlagati
dokaze, ali tužilac po njihovim prijedlozima ne mora postupati, niti je
dužan o njima formalno odlučivati. Uloga neke vrste savjetnika,
pogotovo međunarodnih, nije poznata kao procesni institut ni u jednom
krivičnom zakonodavstvu, pa ni u našem. Otuda ne treba očekivati da će
advokati kao punomoćnici oštećenih imati bilo kakvu ozbiljnu ulogu u
istrazi. Ukoliko bi se i na tome napravio procesni presedan, to bi moglo
stvoriti niz problema u budućoj tužilačkoj i sudskoj praksi. Igranje sa
strogim procesnim procedurama je opasno, ma koliko to konkretan slučaj
opravdavao iz procesnih, političkih i moralnih razloga.
Na kraju treba imati u vidu da konačnu odluku o istrazi može donijeti
samo tužilac. U tom dijelu su njegova ovlaštenja apsolutna i bez
kontrole. Gotovo nerazumna, moglo bi se reći! Prema slovu zakona,
tužilac okončava istragu “kada nađe da je stanje stvari dovoljno
razjašnjeno da se može podići optužnica”! Dakle, tužilac ima potpunu
slobodu kada je u pitanju okončanje istrage. Svoju glupost zakonodavac
je prikrio dodatnom odredbom da će kolegij tužilaštva preduzeti mjere za
okončanje istrage ako ona ne bude okončana u roku od šest mjeseci. U
kojem roku i koje mjere može naložiti kolegij, zakon ne kaže! U ovom
dijelu Zakon o krivičnom postupku nije u saglasnosti sa Ustavom jer daje
diskreciono pravo tužiocu u vezi s podizanjem optužnice, što nije u
skladu sa načelom vladavine prava. O tome su ustavni sudovi Hrvatske i
BiH nedavno donijeli jasne odluke. Hoću reći, šta god da urade advokati,
ostaće bez značaja ako tužilac bude mislio drugačije. Po običaju,
tužioci i advokati se rijetko slažu u mišljenjima.
Poseban, a možda i najteži problem, jeste to što će se advokati
sretati s ljudima koji su u cijelom slučaju pokazali svoje katastrofalno
pravno neznanje i procesnu nesposobnost koju će teško priznati. (Treba
pažljivo pročitati naredbu o sprovođenju istrage pa vidjeti razmjere
pravne i procesne neukosti.) Sa nekompetentnim nosiocima vlasti, bilo
kakve i bilo gdje, nema profesionalnog dijaloga. Sve što bi iskusni
advokati mogli predložiti tužiocima biće udar na njihovu sujetu, što će
neminovno produbljivati jaz nerazumijevanja i dalje ići na štetu pravde i
pravičnosti. Profesionalno neznanje se uvijek prikriva arogancijom i
neprimjerenim bezobrazlukom. Advokati bi o tome mogli napisati traktate
za istoriju procesne etike i sudija i tužilaca. Nažalost, važi i
obrnuto!
Pa zašto su se onda ugledni advokati prihvatili đavoljeg posla? Da li
iz plemenite namjere da pomognu, ili iz marketinških razloga? Ne bih da
nagađam. Znam da nekima od njih reklama nije potrebna. Vjerujem da su
iskusili da višak publiciteta donosi više problema nego koristi. Biće
dobro ako se iza svega ne krije političko-policijski projekat koji treba
da amortizuje procesnu i političku napetost koju slučaj nosi zbog
razmjera javno iskazanog revolta. Svima postaje jasno da nezadovoljstvo
javnosti radom policijskih i pravosudnih institucija raste i da konačan
ishod nije moguće predvidjeti. Davor Dragičević odavno unosi nervozu u
političku sferu i državni vrh.
Kako god, sve što prati slučaj “Dragičević” samo potvrđuje tezu da je
pravosudni sistem, sa garniturom koja njime upravlja, dodirnuo dno.
Ćutanje Visokog sudskog i tužilačkog savjeta (VSTS) o dva kontroverzna
pravosudna slučaja (“Memić” i “Dragičević”) je neshvatljivo. On je izraz
zabrinjavajuće profesionalne nemoći, ili posljedica potpune političke
ili mafijaške kontrole pravosuđa. Drugog objašnjenja nema. Ta činjenica
je problem koji državni vrh mora razmatrati, ili će mu biti pripisan dio
odgovornosti za dugoročne teške posljedice.
Ne mogu da budem protiv nastupa advokatskog tima, ma koliko rezervi
imao. Prvo, Davor Dragičević zaslužuje da mu se pomogne u profesionalnom
smislu. Drugo, nadležne pravosudne institucije uporno propuštaju da
reaguju, što diskredituje pravosuđe u svakom smislu. I ta činjenica je
indikativna!
Da je Visoki sudski i tužilački savjet (VSTS), kao nezavisno tijelo
koje upravlja pravosuđem, povodom dva navedena slučaja formirao
nezavisnu komisiju, sastavljenu od najuglednijih tužilaca, sudija i
advokata, sa zadatkom da sprovede istragu o procesnom postupanju
policijskih organa i tužilaca koji su učestvovali u istrazi, sačini
detaljan izvještaj i o tome izvijesti VSTS, parlament i javnost – sve bi
bilo mnogo jasnije. To rade tijela koja znaju da upravljaju sistemom.
Takav izvještaj bi pomogao u donošenju odluka kojima će se problemi u
institucijama pravosudne vlasti rješavati, a ne otvarati i umnožavati.
To bi zaustavilo i svaku vrstu manipulacije slučajem. Da je bilo
profesionalne pameti, to je trebalo učiniti prije nego što je Narodna
skupština preuzela slučaj u svoje ruke i formirala Anketni odbor, čiji
je izvještaj na kraju odbacila bez ozbiljne rasprave. Kod neobjašnjivog
ćutanja institucija, advokati su imali sve razloge da ušetaju u prazan
prostor i ostave profesionalan trag.
Grupa advokata ne treba gubiti vrijeme u beskorisnom sastančenju sa
policijom i tužiocima. Ono što može i treba da uradi jeste da odmah
krene s analiziranjem dostupnih dokaza i na osnovu njih sačini izvještaj
o procesnom postupanju, greškama u planu istrage (ako je plan uopšte
postojao!), policijskim operativnim i taktičkim propustima koji su
odveli istragu u pogrešnom pravcu i tužilačkim greškama koje su postale
svojevrstan policijski alibi. Takođe, mogla bi sačiniti neku vrstu
savjetodavnog pisma tužilaštvu iz koga bi se vidjelo koje su ključne
činjenice ostale neistražene i koje radnje bi policija i tužilac trebalo
da preduzmu. Ne vjerujem da bi to moglo dovesti do obrta u istrazi, ali
bi tužioci napokon shvatili da nisu profesionalno nedodirljivi.
Poslije donošenja naredbe o sprovođenju istrage, nema informacija o
statusu istrage. Teško je razumjeti da još nije utvrđen uzrok smrti!?
Ako je za utvrđivanje uzroka smrti tužiocima potrebno pola godine, za
otkrivanje počinilaca ubistva trebaće im pedeset godina. Ako je sve do
sada išlo u pogrešnom pravcu (a išlo je!), teško je očekivati preokret.
Kako je počelo, istraga bi se mogla voditi protiv nepoznatog učinioca
sve dok slučaj ne zastari. Politička i pravna istorija nas uče da su se
tako završavale istrage dobro organizovanih likvidacija.
Tekst preuzet iz Nezavisnih novina