Mnogi ljudi misle da će ih usrećiti dobivanje onoga što žele. Filozof Slavoj Žižek tvrdi da ponekad samo želimo stvari. Slijepo slijediti ono što mislite da želite vjerojatno nije dobar način da živite sretan i zanimljiv život.
Ako većinu ljudi pitate žele li sreću, vjerovatno će reći da. Rijetki su ljudi koji dvaput promisle o svom odgovoru. Zašto bi?
Filozofu Slavoju Žižeku odgovor je da “sreća” nije uvijek ono što se čini, a dobiti ono što želite može biti jedan od najgorih načina da pokušate doći do sreće.
Kad ne želiš ono što želiš
Čak i ako to ne priznaju, mnogi ljudi se ponašaju kao da je sreća nešto što će postići i u čemu će nastaviti uživati nakon što postignu određene stvari. Koliko često ste pomislili: “Bit ću sretan nakon što dobijem to unapređenje” ili “Sve što trebam da se osjećam potpunim je još jedna stvar.”
Čak i ako vam baš ta ideja nije pala na pamet, to nije neuobičajena ideja. Ali Žižeka vjeruje mi zapravo ne želimo ono što mislimo da želimo.
Između ostalih svojih filozofskih opredjeljenja, Žižek podupire Lakanovu psihoanalizu. Doista, njegov drugi doktorat je iz psihoanalize, a velik dio njegova rada počiva na određenim psihološkim pretpostavkama. Kada govori o ” želji “, pristupa joj na lakanovski način.
Lacan, a time i Žižek, tvrde da “želja” ne želi dobiti ono što želi, već želi nastaviti željeti. Dobivanje onoga što želite ne zadovoljava “želju” na način na koji jedenje zadovoljava glad. “Želja” samo želi željeti. Ako svoju ideju sreće temeljite na ispunjavanju određenih želja, nikada se nećete uspjeti osjećati zadovoljno.
Iako lakanovsku misao mnogi smatraju kontroverznom, slične ideje ćete pronaći i drugdje. Brojne škole mišljenja tvrde da je postizanje sreće proces bez kraja. S nekim aspektima ovoga čak se slažu i oni koji sreću tretiraju kao stanje – čak i ako dosegnete “sreću”, morate raditi da biste ostali sretni.
Dakle, za Žižeka je jurnjava za srećom putem zadovoljavanja vlastitih želja ili nastojanjem da imate ugodna osjećanja sve vrijeme, ne samo nemoguća, nego i neetična.
Ali ako ne možemo “dobiti” sreću, zašto je tu?
Žižek ističe da tradicionalni pogled na “sreću”, koji je za mnoge ljude hedonistički, ne uzima u obzir naš pogled na mnoge situacije. Na primjer, kada kreativni ljudi dobiju inspiraciju tokom rada na nekom projektu, često su spremni podnijeti patnju radi svoje umjetnosti – pitanje hoće li imati ugodna osjećanja dok rade rijetko postavljaju sebi.
Ova ideja – da smo spremni odreći se dobrog osjećaja sve dok imamo nešto za čim tragamo ili imamo osjećaj smisla – je stara. Nietzsche je tvrdio: “Onaj ko ima zašto živjeti, može podnijeti gotovo sve.” Logoterapija austrijskog psihijatra Viktora Frankla usredotočena je na ideju da je potraga za smislom glavni pokretač života.
Žižek se na određeni način slaže s njima: on odbacuje hedonizam i promoviše ideju da su druge stvari, poput smisla, važnije za naše zadovoljstvo od pukog dobivanja onoga što želimo.
Drevniji pogled, ali onaj koji je imao neuporediv uticaj na predstavu o dobrom životu, jest aristotelovski pojam eudaimonije. Iako se često prevodi kao “sreća”, bolje je zamisliti ga kao “procvat” ili “dobro živjeti”. Osoba koja postigne eudaimoniju vjerojatno će se osjećati sretnom, ali ne nužno. Ono što je važno, subjektivni osjećaj sreće samo je mali dio dobrog života.
Mnogi savremeni pristupi sreći tretiraju je kao višeslojnu stvar, čiji je samo jedan dio zapravo dobar osjećaj. Da biste dostigli sreću, još uvijek morate imati osjećaj smisla i redovno se baviti ispunjavajućim aktivnostima osim puke ugode.
Dakle, treba li odustati od potrage za srećom? Možda ne. Ali slijepo ići za onim što želite je pogrešan način. Umjesto toga, zapamtite da postoji više od hedonizma – da je ponekad željeti nešto sve što zapravo želimo činiti, a da je smisao često vredniji od zadovoljstva. Takođe je i zanimljiviji.