Da, teroristički napadi u Parizu od petka 13. trebali bi biti
bezuslovno osuđeni, ali… ne, nema olakšavajućih okolnosti, oni bi samo
trebali biti istinski osuđeni, za što je potrebno više od prostog
patetičnog spektakla solidarnosti svih nas (slobodnih, demokratskih,
civilizovanih ljudi) protiv ubilačkog Muslimanskog Čudovišta.
U prvoj polovini 2015, Evropa je bila zaokupljena radikalnim
emancipacijskim pokretima (Syriza u Grčkoj, Podemos u Španiji), dok je u
drugoj polovini pažnja bila okrenuta ka “humanitarnoj” temi izbjeglica –
klasna borba je doslovno potisnuta i zamijenjena
liberalno-kulturološkom temom tolerancije i solidarnosti.
S pariskim terorom u petak 13. novembra, čak i ova tema (koja se još
uvijek odnosi na velika socio-ekonomska pitanja) sada je zaokružena
prostim otporom svih demokratskih snaga uhvaćenih u nemilosrdnom ratu sa
silama terora – a lako je zamisliti šta će slijediti: paranoična
potraga za ISIS agentima među izbjeglicama, itd. (Mediji već radosno
izvještavaju da su dvojica terorista ušli u Evropu kroz Grčku kao
izbjeglice.)
Najveće žrtve terorističkih napada u Parizu će biti same izbjeglice, a
pravi pobjednici iza plitkoumnosti u stilu “Je suis Paris” biće ratnici
totalnog rata na obje strane.
Evo kako bi stvarno trebali osuditi ubijanje u Parizu: ne samo
uključivanjem u patetične predstave antiterorističke solidarnosti, već
insistiranjem na jednostavnom cui bono / u čiju korist pitanju.
Nema potrebe za “dubljim razumijevanjem” ISIS terorista (u smislu
“njihova žalosna djela su, bez obzira na sve, reakcija na evropske
brutalne intervencije”) – njih treba okarakterisati kao ono što jesu:
islamo-fašistička dopuna evropskom anti-imigracijskom rasizmu – dvije
strane istog novčića.
Ali tu je još jedan aspekt koji nas treba nagnati na razmišljanje –
sama forma napada: brutalni prekid normalnog svakodnevnog života.
Simbolično, objekti napada ne predstavljaju vojni ili politički
establišment već svakodnevnu popularnu kulturu – restorani, rock scena i
nogometni stadion. Takav oblik terorizma – trenutni prekid (normalnog
života) – uglavnom karakteriše napade u razvijenim zapadnim zemljama, i u
jasnom je kontrastu sa mnogim zemljama Trećeg svijeta u kojima je
nasilje sastavni dio života. Zamislite život u Kongu, Avganistanu,
Siriji, Iraku i Libanu. Gdje je vapaj za međunarodnom solidarnosti kada
tamo umiru na stotine ljudi?
Mi živimo pod “kupolom”, gdje je terorističko nasilje prijetnja koja
eksplodira samo s vremena na vrijeme, za razliku od zemalja u kojima se
(uz sudjelovanje ili saučesništvo zapada) svakodnevni život sastoji od
neprekinutog terora i brutalnosti.
U svojoj knjizi In the world interior of capital / Enterijer svijeta kapitala,
Peter Sloterdijk pokazuje kako je u današnjoj globalizaciji svjetski
sistem završio svoj razvoj, i kao kapitalistički sistem odredio
sveukupne uslove života. Prvi znak tog razvoja bila je Kristalna palata u
Londonu, mjesto prve svjetske izložbe iz 1851. godine: neizbježna
ekskluzivnost globalizacije kao izgradnje i širenja svjetskog enterijera
čije granice su nevidljive, a ipak virtuelno nepremostive izvana, i
unutar kojih živi jedna i po milijarda pobjednika globalizacije; tri
puta više ostavljeno je pred njenim vratima.
Prema tome, “enterijer svijeta kapitala” nije agora ili
vašar pod otvorenim nebom, nego “staklenik koji je uvukao unutra sve što
je nekad bilo vani”. Taj enterijer, izgrađen na kapitalističkim
viškovima, određuje sve: “Primarna činjenica savremenog doba nije da
Zemlja kruži oko Sunca, nego da novac kruži oko Zemlje”.
Nakon procesa koji je globalizovao svijet, “društveni život mogao se
odvijati samo u proširenom enterijeru, u lokalno i vještački
klimatizovanom unutrašnjem prostoru”. Dok je kulturni kapitalizam na
vlasti, svi prevrati koji preoblikuju svijet su zauzdani: “Nema više
istorijskih događaja koji bi se mogli dešavati pod takvim uslovima –
osim lokalnih nesrećnih slučajeva”.
Ono što je Sloterdijk ispravno istaknuo je da kapitalistička
globalizacija ne važi samo za otvorenost i osvajanja, već i za
auto-ograničen svijet koji odvaja Iznutra od Vani. Dva aspekta su
nerazdvojna: Globalni doseg kapitalizma utemeljen je u načinu na koji
uvodi radikalnu klasnu podjelu širom cijelog svijeta, odvajajući one
zaštićene u toj sferi, i one izvan njenog omotača.
Najnoviji teroristički napadi u Parizu, kao i priliv izbjeglica,
podsjetnici su na nasilan svijet izvan naše Kupole, svijet koji se za
nas iznutra pojavljuje uglavnom na televiziji i u online izvještajima o
dalekim nasilnim zemljama, a ne kao dio naše stvarnosti. Zato je naša
dužnost da budemo potpuno svjesni brutalnog nasilja koje prožima prostor
van naše Kupole – ne samo vjerskog, etničkog i političkog nasilja, već
takođe i seksualnog.
Ovaj aspekt ne treba nipošto biti odbačen kao marginalan: Od Boko
Harama i Mugabea do Putina, anti-kolonijalističke kritike zapada sve
više i više pojavljuju se kao odbacivanje zapadne “seksualne” konfuzije,
i kao zahtjev za povratak na tradicionalne seksualne hijerarhije.
Ja sam, naravno, svjestan kako neposredni izvoz zapadnog feminizma i
individualnih ljudskih prava može poslužiti kao sredstvo ideološkog i
ekonomskog neokolonijalizma (svi se sjećamo kako su neke američke
feministkinje podržale američku intervenciju u Iraku kao način da se
žene tamo oslobode, dok je rezultat upravo bio suprotan). No, treba
apsolutno odbaciti izvlačenje zaključaka kako bi zapadni ljevičari
trebali učiniti ovdje “strateški kompromis”, tiho tolerišući “običaje”
ponižavanja žena i homoseksualaca u ime “važnije” anti-imperijalističke
borbe.
Dakle, vratimo klasnu borbu natrag – a jedini način da se to učini je
da se insistira na globalnoj solidarnosti eksploatisanih i potlačenih.
Bez tog globalnog gledišta, patetična solidarnost sa žrtvama Pariza je
pseudo-etička opscenost.
Uprkos svim nejasnoćama koje okružuju priliv izbjeglica u Evropu,
mnogi među njima nesumnjivo pokušavaju uteći od zastrašujućih uslova u
svojim zemljama. Dan nakon napada u Parizu, jedan od njih je suvo
prokomentarisao na televiziji: “Zamislite grad poput Pariza, gdje je
vanredno stanje trajno obilježje svakodnevnog života mjesecima ako ne i
godinama. To je ono od čega bježimo”. Niko ne može ignorisati ovu
istinu.
Newsweek, 18.11.2015.
Preveo Vladan Kosoric