II DIO
Oblaci su prijetili da svakog trena izrone pljusak. Stanić se automobilom probijao kroz saobraćajni špic, zagledajući bašte praznih kafića; lokalno nevrijeme otjeralo je ljude sa ulica. Bez pješaka na trotoaru, i sa sivim tonovima u pejzažu, grad je izgledao oronulo.
Telefon je zazvonio prije nego što je Stanić uspio nazvati odjeljenje tehničke podrške da pripremi VHS rekorder za kasetu koje je dobio od Nininih roditelja. Broj je bio skriven.
,,Inspektor Branko Stanić na vezi.’’
Sa druge strane čulo se plitko, ubrzano disanje.
,,Vi ste policajac koji je izdao obavještenje za pedofile?’’
,,Da…’’, iznenadi se Stanić, ,,Vi ste?’’
,,Imam informacije za Vas.’’, odgovori glas, ,,Dođite za 20 minuta u park Mladen Stojanović. Budite kod klupa pored stolova za tenis.’’
,,Ne mogu stići tako brzo Saobraćaj je…’’
,,Ili dođite tada’’, prekide ga glas, ,,Ili me više nećete čuti.’’
Tragovi guma čuli su se u širem krugu Paprikovca kada je Stanić naglo okrenuo automobil na trotoar. Roveći po pretincu za rukavice psovao je.
Sat je otkucao prvi minut od zadatih 20.
U džep je strpao dodatni okvir napunjem mecima, a plavu rotaciju stavio je na krov. Uključio je četiri žmigavca i nadao se da će time obeshrabriti šlep službu ili kradljivce. Uprkos riziku od pljuska na sjedište odloži jaknu, ostavši u kratkoj majici.
Do kružnog toka dotrčao je bez problema. Znoj mu je zalijepio tkaninu za leđa, ali nije se umorio. Skratio je put prečicama na Bulevaru, ubrzo pretrčavši sredinom parka Petar Kočić pravo na trg. Ispred stepenica Banskog dvora, osjetio je probadanje u grudima.
Kada je glavnom ulicom stigao do raksrsnice pored zgrade skupštine i Narodnog pozorišta, saobraćajnu gužvu zamijenili su brzi manevri užurbanih vozača. Nekolicina pješaka stajala je na semaforu, čekajući zeleno svjetlo.
,,Samo malo!’’, viknu Stanić i progura se između omanje grupe.
Automobili su trubili, a neki vozači su mu i gestikulirali.
Rizikujući da bude pregažen, prešao je na crveno.
Posljednji minut vremena koje je proveo trčeći isticao je kada se inspektor Stanić sručio na klupu. Park je, sa izuzetkom čistača i prodavača kokica bio pust. Osjećajući se nasamarenim, unezvijereno je okretao glavu, ne videći ništa sem zelenila oko sebe.
,,Drago mi je da ste ipak došli.’’
Trznuvši se Stanić refleksno potegnu pištolj i uperi ga prema glasu iza sebe.
Zjenice su mu se raširile od šoka.
Cijev je uperio u dječaka, ne starijeg od 15 godina.
,,Ko si ti i kako si dobio moj broj?’’
,,Možete li spustiti oružje?’’, upita dječak
Oklijevajući, Stanić vrati pištolj u futrolu. Zatim obojica sjedoše na klupu.
,,Nije bilo teško, zaista.’’, reče dječak, ,,Vidio sam saopštenje na vijestima. Rekli su da je došlo od inspektora Stanića. Pronašao sam Vas preko operatera. Jednostavno je kada ste postpaid korisnik.’’
Slušajući sa čuđenjem mladića pored sebe, Stanić ga bolje osmotri. Karirana košulja na njemu izgledala je preveliko, a maslinaste džeparice, spuštene do đonova patika djelovale su izbledjelo. Imao je dugu kosu zavezanu u rep i prazan pogled. Stanić zapazi da dječak nijednom nije trepnuo i da je perifernim vidom posmatrao okolinu.
,,Kako se zoveš?’’, upita ga.
,,Vladan.’’, odgovori dječak, ,,Vi ste Branko.’’
,,Zašto si me pozvao? I zašto baš ovdje?’’
,,Blizu smo centra, ali opet izolovani. Nema kamera u blizini i ne vjerujem da će nas neko primijetiti.’’
,,Ako se bojiš, možemo otići u policijsku stanicu.’’
,,I ja sam bio otet baš kao ta djevojčica i drugo dvoje djece za koje vjerovatno znate.’’
Stanić ostade kao ukopan.
,,Imao sam osam godina. I pobjegao sam.’’
Inspektor je poželio Vladana uhvatiti za ramena i pitati ga da li se šali. Bio je bijesan, a srce mu je nenormalno lupalo. Nadao se da se njegov sagovornik šali, ali kada ga je pogledao, shvatio je da su oči koje su netremice zurile u njega iskrene.
,,Kako znaš za ostale slučajeve?’’
,,Deep web.’’, odgovori Vladan, ,,Snimao je i mene. Slikao me takođe. Sa 14 sam već bio vješt sa računarima. Od tada tražim svoje snimke i pokušavam ih ukloniti sa interneta. Nikome nikada nisam rekao o tome. Ni roditeljima.’’
,,Šta ti je radio?’’, upita Stanić sa tjeskobom u glasu
,,Nije bio grub. Osim jednom, kada me kaznio.’’
,,Kako ti je palo na pamet da pronađeš druge snimke?’’
,,Kada sam vidio obavještenje, otišao sam na internet. Po gradu se već priča o otmici male djevojčice sa Daunovim sindromom. Moji snimci bili su na serveru u Južnoj Americi. Tu sam pronašao još dva snimka. Zapravo, jedan. Drugi sam pronašao na drugom serveru. Onaj sa dječakom.’’
Stanić se šokirao. Operativci tehničkog centra rekli su pronašli samo fotografije Ćate Dakića, bez snimaka.
,,Vladane, ti si preživio. Kako mi možeš pomoći.’’
Uspomene su navrle u dječakovo sjećanje. Stanić je to vidio po njegovom zgrčenom licu i rukama kojima je obuhvatio tijelo kao da se štiti. Cupkao je nogama i oborio glavu.
,,Pokušao sam potisnuti te uspomene, ali ne mogu.’’, započe on, ,,Kada sam se igrao ispred kuće, osjetio sam maramicu na ustima. Nisam imao vazduha. Onda sam nestao. Probudio sam se sa povezom preko očiju i ne znam koliko dugo sam zatvoren. Bilo je to neko ogromno skladište. Sjećam se mirisa betona i maltera. Sunce je dolazilo kroz prozore na vrhu, nije ih bilo sa strane. On je dolazio uveče. Samo uveče. Tada je…’’
,,On?’’, prekide ga Stanić, ,,Bio je sam? Muškarac?’’
,,Da.’’, izusti Vladan, ,,Nisam mu vidio lice. Nikada. Imao je masku. Bazdio je na znoj. I sada osjećam taj miris kada noću ne mogu spavati. Bio je jak. Noću me slikao. Na stolici, potpuno golog. Kao djevojčicu. Tako je počinjalo. Onda bi me zavezao za nešto i dirao. Oblačio me u raznu odjeću. Toga se sjećam. U skladištu je bilo mnogo pokretnih kolica punih vješalicama sa odjećom. Toga se sjećam.’’
Obojica zaćutaše. Kapi kiše kvasile su im glave, ali ostali su sjediti.
,,Rekao mi je da će me kada završi sa mnom ubiti, ali da će biti nježan. Da neće da patim kao što je on patio u djetinjstvu.’’
,,Gospode Bože!’’, procijedi Stanić.
,,Inspektore, ta djevojčica, Anđela. Ona je još živa.’’
,,Kako znaš?’’
,,Nema snimka. Samo slike. Te slike su gotovo identične mojima. Snimao me je tek kasnije. Neće je ubiti dok ne snimi ono što želi.’’
Stanić se zamisli. Vladan je otet prije otprilike sedam godina. Ako je otmičar opet aktivan, da li je u međuvremenu mirovao?
,,Kako si pobjegao?’’
,,Jednoga dana došao je ljut. Mrmljao je sebi u bradu. Izašao je iz skladišta bez da me zaključa. Valjda je zaboravio. Osluškivao sam ga dok je koračao. Udaljavao se. Provirio sam napolje i vidio automobil. Pretpostavio sam da je njegov. Sakrio sam se ispod zadnjeg sjedišta. Ni sam ne znam zašto sam to uradio. Onda je došao i odvezao se. Stao je negdje da natoči gorivo. Kada je otišao da plati, iskrao sam se. Počeo sam vrištati kada se odvezao dalje. Radnici su pozvali policiju. Sljedeće čega se sjećam je roditeljska kuća… Znate, dugo sam se bojao da će doći po mene. Pitam se zašto nije.
,,Sjećaš li se automobila?’’
,,Ne. Znam samo da je bio veliki i crn.’’
Crni terenac, pomisli Stanić.
,,Postoji li još nešto čega se sjećaš?’’
Vladan ga pogleda i odmahnu glavom.
,,U stvari, ima još nešto.’’
Pružio mu je CD bez ikakvih oznaka.
,,Tu su moje slike koje sam pronašao na deep webu, kao i drugi snimci za koje znam da su njegovi. Takođe imate jedan znak, logo koji sam nacrtao. Bio je nalijepljen na police sa odjećom.’’
,,Hvala ti.’’
,,Pronađite ga. I dan danas se ježim kad ga se sjetim. Kažu da oteti nekad zavole svoje otmičare, ali to se nije desilo sa njim.’’
Ustali su i rukovali se. Vladanova ruka bila je hladna i suva. Okrenuo se na drugu stranu i nesigurno koračao dok ga je Stanićev pogled pratio.
*
Većina policijskog rada odvijala se iza zatvorenih vrata, gdje su inspektori slagali tragove u logičan niz koji je trebao dovesti do hapšenja osumnjičenog. Na zidu do radnog stola Stanić je zalijepio papir sa Devet zlatnih kriminalističkih pitanja. Odnosila su se na zadatke koje su isljednici postavljali tokom istrage, sve do njenog zaključenja.
Slučajevi iste grupe krivičnih djela nosili su uglavnom slična obilježja. Razlike su bile gotovo neprimjetne, ali su na tasu pravde odvajali uspješnu optužbu od propalog slučaja. Inspektori su se pored tragova oslanjali na lični osjećaj. Intuicija im je govorila koje osumnjičene da isključe, a na koje da se fokusiraju, te koje tragove da prate. Na svakom koraku, policijska pravila podsjećala su istražitelje da se ne uključuju emotivno u slučaj, jer ih je to sprječavalo da budu objektivni
Sva psihološka pravila pala su u vodu dok je inspektor Stanić razmišljao o nestaloj djeci i otmičaru koji ih je zlostavljao. Znao je da se radi o jednom otmičaru, koji je unaprjeđivao svoj način rada. Takođe je pretpostavljao da je u prošlosti i sam bio zlostavljan. Biheviorističko odjeljenje moglo je sastaviti kompletan profil ličnosti, ali ne u tako kratkom roku.
Puls mu je ubrzano radio, a cigareta koju je držao u ruci, dogorjevala je neispušena.
Moć rasuđivanja mu je bila narušena, a sat je nemilosrdno otkucavao.
Zbog toga se morao osloniti na logiku operativne taktike.
CD koji mu je Vladan dao bio je dovoljan za početak. Snimci, hronološki složeni, bivali su kvalitetniji vremenom. Pored Anđelinog imena ostavio je upitnik, jer snimak još nije bio postavljen na server. Uvećao je slike, ali otmičar je bio preoprezan; nikakvi tragovi, osim onoga što je htio da publika vidi, nisu bili dostupni.
Puls se još više ubrzao po saznanju da su materijali Nine Marković na serveru bili slični fotografijama koje je snimila u studiju Lijepih zvjezdica. Poze i scene bile su opscenije u radu otmičara, ali odjeća je bila istovjetna.
Prva indicija bila je pred njim. Pronašao je vezu između modne agencije i otmičara.
Odmah potom pozvao je registraciono odjeljenje Privrednog suda radi informacija o agenciji. Ime vlasnika bilo je fiktivno, registrovano u inostranstvu.
Telefon u Stanićevoj ruci zavibrirao je.
,,Inspektore, pronašao sam još nešto.’’
,,Reci.’’
Dušan Zečević iz Privrednog suda nakašljao se prije nego što je počeo izlaganje.
,,Lijepe zvjezdice su sukcesor jedne druge firme. Ne bi bilo čudno da se ta firma prije nije bavila proizvodnjom plastike. Razne stvari, oprema za frizerske salone, kućni dodaci za kupatila i slično. Neobično je što su i oni bili registrovani u inostranstvu, vlasnik nepoznat. Ovdje su samo imali poslovnicu.’’
,,A Lijepe zvjezdice su poslije preuzele i matično preduzeće i banjalučku poslovnicu.’’
,,Tako je.’’
,,Reci mi ime tog preduzeća.’’
,,Kermit Plastics.’’
,,Hvala ti, Dušane.’’
,,Ništa, inspektore.’’, odgovori on, ,,I da ne zaboravim, dok su radile, Lijepe zvjezdice su pored poslovnice u centru imali neko skladište u Mahovljanima. Adresa je Neznanih junaka 13.’’
Zidovi prostorije pritisnuše Stanića svom silinom. Bacio je telefon u stranu i pohitao prema mapi grada na suprotnoj strani kancelarije.
Veliko romsko naselje nalazilo se u Mahovaljanima. Iglom za označavanje ubo je sliku Ćate Dakića na označeni predio, te slike ostalih otetih na lokacije gdje su nestali.
Poput odmotanog klupka, indicije su se nizale.
Kermit Plastics stranica na internetu bila je zatvorena. Jedini prikaz bio je logo slova K preko dva slova P, međusobno ukrštena.
Stanić nabra obrve, te protrlja čelo.
Još jednom je otvorio CD koji je dobio od Vladana. U .pdf formatu pronašao je ručno nacrtan logo – istovjetan onome koji je gledao na internetu.
Činilo se da Stanićeva osjetila ponovo rade. Sjetio se da je logo KermitPlastics-a vidio još prije.
U hodniku kuće Filipa Dimitrijevića. Na zidu gdje je držao radove i pohvale, Stanić je opazio fotografiju nečega što je moglo biti dječiji robot, napravljenog od plastičnog materijala. U gornjem uglu stajao je logo.
Mračni logo zbog kojeg se Stanić strese kada je uzeo telefon.
Umjesto Filipa Dimitrijevića, dobio je govornu poštu. Premišljao se da li da mu ostavi poruku da je na tragu otmičarima i da možda još ima nade za Anđelu, ali nije htio da tu poruku primi preko govornog automata.
Prekinuo je vezu i pozvao dežurnog policajca.
,,Izvolite, inspektore.’’, reče policajac
,,Zovite okružnog tužioca i recite mu da je hitno.’’
*
Magla nad šumom smanjivala je vidljivost i otežavala kretanje. Tragovi kiše ostavili su zemlju gnjecavom zbog čega su tragovi guma ocrtani u tlu bili prepoznatljivi. Na poljani, okruženoj visokim drvećem nalazilo se napušteno skladište. Betonski zidovi davali su znakove propadanja, ali nisu bili išarani grafitima kao većina drugih građevina. Ogromna vrata na južnoj strani bili su jedini vidljiv ulaz u skladište – svi prozori bili su smješteni na vrhu.
Kombi interventne jedinice policije stajao je duboko u šumi. Šestorica policajaca koračala su u formaciji prema skladištu. Šef grupe pokazao im je arhitektonski plan skladišta sa debljinom zidova, brojem prozora i čvrstoćom vrata. Zatim su krenuli.
Opremljeni poluautomatskim puškama zatvarali su stupicu oko prilaza. Dva policajaca na čelu kolone na puškama su imali baterijske lampe; ostatak je bio opremljen infracrvenim nišanima.
Tamu maglovite noći prekinuli su zvuci rafala. Šef grupe pokušao je narediti otvaranje vatre, ali prekasno. Metak mu je prošao kroz slijepoočnicu i oborio ga u blato. Ostali policajci potražiše zaklon.
Pucnji su dopirali iz skladišta.
Dodatna jedinica marširala je iz šume u smjeru pucnjave. Novi val rafala zaglušio ih je.
Policajci koji su već bili na ulazu ubacili su dimnu bombu u skladište, te uz povike ušli unutra.
Unutrašnjost je oslikavala vanjske znake propadanja. Oboreni stalci puni odjeće ležali su razbacani po podu. Na drugom kraju skladišta bili su stari trosjed, stolica od satrulog drveta. Na svakom koraku su bile čaure od metaka, maloprije ispaljenih.
Policajci su držali nišan dok nisu pronašli tragove krvi. Vodili su do pocijepane tkanine koja je podsjećala na dječiju pidžamu. Pored nje je ležala plišana igračka.
Zeleni žabac koji je Anđela Dimitrijević držala na fotografiji.
Policajci su htjeli spustiti oružje, kada iz zida ispadoše dva kamena bloka.
Tajna vrata koja nisu bila ucrtana na planu zgrade.
*
Muškarac sa kapuljačom na glavi probijao se kroz šumsko rastinje. Koristeći LED svjetlo telefona kao baterijsku lampu trčao je, povremeno se osvrćući nazad. Prljav od blata i znoja teško je disao.
Zastao je da odmori tek kada su pucnji utihnuli. Bez naočara nije vidio kraj šume i seoski kraj kojeg je parkirao. Nadao se da je blizu. Poželio je trčati, ali zamućen vid i bol u slezeni obeshrabriše ga. Polako je koračao dok nije ugledao pomjeranje svjetala pred sobom. Srce mu je gotovo stalo jer je pomislio na policiju.
Laknulo mu je kada vidje da je zaboravio ugasiti farove na automobilu.
Put pred njim bio je dugačak. Ispod zadnjeg sjedišta izvukao je pljosku sa viskijem i potegao. Nadao se da je noćna mora ispunjena pucnjavom i vriscima iza njega.
Pokrenuo je vozilo i krenuo. Nije primijetio šumskog rendžera koji je čuvao stabla od noćnih kradljivaca. Prije nego što je vozač izašao iz vidokruga, rendžer je pozvao policijsku stanicu.
Nastaviće se…
Vezan tekst
Banja Luka ponovo strijepi: “Niko više nije siguran!”
Ostale priče pročitajte OVDJE