Dvanaestog avgusta 2022. godine, Salman Ruždi, jedan od najpoznatijih svjetskih pisaca, napadnut je i zamalo ubijen od strane mladića s nožem. Pred preko hiljadu ljudi koji su došli taj dan da čuju slavnog pisca, Ruždi je sav okrvavljen, sa teškim tjelesnim povredama i u životnoj opasnosti, helikopterom prevezen u bolnicu, gdje je proveo narednih šest nedelja na oporavku. Da je Ruždi uspio da preživi pokušaj ubistva, doktori su ocijenili kao “čudo”. Napad na pisca “Satanskih stihova” odjeknuo je širom svijeta. Gotovo 33 godine nakon što je fetva izdata, Ruždi (76) je bezočno napadnut hladnim oružjem, pri čemu je zadobio ukupno 15 rana, uključujući one u vrat, oko i abdomen. Ubodi nožem od strane mladića koji nije bio ni rođen u vrijeme kada je fetva izdata zauvijek će promijeniti piščev život. Lijeva ruka mu se samo djelimično oporavila, a na desno oko je trajno slijep. Lijevo oko je odranije bilo pod rizikom od sljepila i zahtijeva redovnu mjesečnu ljekarsku intervenciju.
Indijsko-britansko-američki autor jedan je od najuticajnijih pisaca modernog doba. Ruždi je odrastao u Bombaju, u muslimanskoj porodici, inače sekularnoj. “Meni religija nikad nije bila potrebna da razumijem i da se nosim sa svijetom”, govori Ruždi u svojoj novoj knjizi. “Ja nemam problem sa vjerom dok god ona ostaje u privatnom domenu i kada ne traži da svoje vrijednosti nametne drugima. Međutim, onog momenta kada religija krene da se upotrebljava u političke, pa i ratne svrhe, tada ona postaje svačija briga zbog njenog kapaciteta da naudi.”
Ruždi je postao slavan sa knjigom "Djeca ponoći" iz 1981. godine, koja je prodana u više od dva milion primjeraka i prevedena na 18 jezika. Njegova četvrta knjiga, "Satanski stihovi", prikaz proroka Muhameda i reference na religiju smatrani su blasfemičnim i zabranjeni u više muslimanskih zemalja. Tadašnji lider Irana, ajatolah Ruholah Homeini, izdao je fetvu - ili vjerski dekret - 1989. godine, pozivajući na Ruždijevo ubistvo i postavljajući nagradu od 3 miliona dolara na njegovu glavu, uz naređenje da se pogube, ne samo autor, nego i “svi uključeni u objavljivanje” knjige.
Fetva jednom objavljena, 1989. god., nikada nije povučena. Kao rezultat toga, Ruždi je bio prisiljen da se skriva gotovo deceniju i trebao mu je naoružani tjelohranitelj zbog brojnih prijetnji smrću koje je primao. Nakon što se 2000. godine preselio u Njujork, počeo je da živi slobodno i, na sopstveni zahtjev, bez zaštite. Odbio je da živi u kreiranoj atmosferi stalnog straha, od koje su zazirali i svi koji bi se našli u njegovoj neposrednoj blizini. Godine su prošle, a Ruždi je nastavio da živi kao slobodan čovek: da stvara, putuje i piše.
Ruždi se prisjetio tih vremena i svemu što je uslijedilo u svojoj novoj knjizi “Nož: Meditacije nakon pokušaja ubistva". On piše o prijetnji slobodi govora, napadu, te suočavanju sa napadom i zašto mu je pisanje knjige "Nož" vratilo “moć”. Ruždijeva dvadeset i druga knjiga je njegov prikaz napada dvanaestog avgusta 2022. godine koji je gotovo okončao njegov život, ali je mnogo više od toga: to je knjiga i o ljubavi i optimizmu, te o piščevom suočavanju sa prošlošću. Knjiga pruža snažnu odbranu principa slobode govora; principa koji je Ruždi, tokom proteklih 35 godina, skupo platio. Ali njegova moć kao jedne od velikih figura savremene literature nikada nije bila umanjena; štaviše, nikada nije izgubio svoj sjajan smisao za humor, koji se prožima kroz čitavu knjigu, koja ipak dominira tamom.
Ruždi, koji je zaljubljenik u fikciju, govori da nije mogao napisati “neku vrstu fikcionalnog teksta o nečemu potpuno drugačijem…jer bi ljudi mislili da izbjegavam pitanje – a zapravo bih i ja mislio da izbegavam pitanje” – pitanje suočavanja sa traumatičnim iskustvom. U knjizi Ruždi ulazi u detalje o povredama koje je doživio u toku 27 sekundi napada nožem i onome što je bilo potrebno da bio njegov život bio spašen. Ispričati istinu i cijelu priču o napadu i psihičkoj i fizičkoj rehabilitaciji nakon napada je, prema Ruždiju, “pomalo kao skidanje u javnosti, a zapravo sam morao da se prilično skidam u javnosti." Ruždi, u svom intimnom opisivanju svega kroz šta je prošao od momenta napada do oporavka koji traje mjesecima, zapravo vodi čitatelja na putovanje s njim.
Njegov napadač, Hadi Matar, 26-godišnji stanovnik Nju Džersija, optužen je za pokušaj ubistva Ruždija i mogao bi biti osuđen na 25 godina zatvora. Matar je rođen u SAD-u, ali ima dvojno državljanstvo Libana, gdje su rođeni njegovi roditelji. Njegova majka je izjavila da se njen sin promijenio, postao povučen i neraspoložen, nakon što je posjetio svog oca u Libanu 2018. godine. Matar se izjasnio da nije kriv što pisac ocjenjuje absurdnim.
Za njega Ruždi kaže: “Pa, ovaj momak je imao svojih 27 sekundi slave, i sada bi trebao da se vrati u anonimnost: ne želim njegovo ime u svojoj knjizi.” Iako se 27 sekundi čini prekratko, Ruždiju se doima kao čitava vječnost, u kojoj se on nalazi u direktnom kontaktu sa svojim ubicom. Više od hiljadu ljudi se okupilo se u amfiteatru taj dan 12. avgusta 2022. godine da vidi i čuju Ruždija. Mladić je protrčao kroz prolaz između sjedišta i popeo se na scenu. Nosio je crnu odjeću i bio je naoružan nožem. Ruždi je napisao da je njegova prva pomisao, kada je napadnut, bila – “Dakle, to si ti. Ovdje si”, aludirajući na osobu koja je došla izvršiti fetvu i koju je potajno zamišljao i sanjao više od dvije decenije.
“Sjedio sam desno na pozornici”, piše Ruždi. “Tada sam u uglu desnog oka – posljednje što je moje desno oko ikada vidjelo – vidio čovjeka u crnom kako trči prema meni. Crna odjeća, crna maska za lice. Ulazio je teško i nisko. Čučeći projektil…Priznajem, ponekad sam zamišljao svog ubojicu kako se diže na nekom javnom forumu i dolazi po mene upravo na ovaj način. Tako da je moja prva pomisao kad sam ugledao ovaj ubojiti oblik kako juri prema meni bila: “Znači to si ti. Ovdje si'”.
Drugi osjećaj koji mu se javio bila je nevjerica da se to događa tek sada, nakon više od dvije decenije normalnog života. “Stvarno? Zašto sada, nakon svih ovih godina?”, pomislio je. Ruždi ne koristi ime svog napadača u knjizi nego samo inicijal “A”, koje je početno slovo za mnogo stvari (na engleskom jeziku) koje je Rushdi povezivao s njim: potencijalni ubica, napadač, protivnik, magarac i druge riječi koje počinju sa "ass" – i završavaju sa "hole" – ali je htio da bude diskretan i ljubazan u knjizi i jednostavno ga nazvao “A”. Za njega Ruždi kaže: “Ovo je neko ko ima 24 godine i morao je znati da će uništiti svoj život kao i moj.”
“Nisam želio njegovo ime u svojoj knjizi. A ne koristim ga ni u razgovoru. On i ja smo imali 27 sekundi zajedno, to je to. Ne trebam mu više davati svoje vrijeme”, poručio je. Ipak, u ovom autobiografskom djelu on posvećuje preko 30ak stranica zamišljenog dijaloga u kojem se upušta u razgovor sa “A”.
Matar je neko bez prethodnog kriminalnog dosijea i nije ni na kakvoj listi za nadzor terorizma, samo “klinac iz Ferfju, Nju Džersi”. A njegova motivacija – ono što se zna o njoj – čini se trivijalnom: pročitao je ne više od dvije stranice nečega što je Ruždi napisao i pogledao nekoliko video snimaka na YouTube-u.” Kroz šalu, Ruždi komentariše: “Da pišem priču u kojoj neko odluči da ubije stranca na osnovu tako slabašnih razloga, moj izdavač bi rekao 'nije dovoljno dobro, nije uverljivo', a ipak, to se desilo.” Ruždi je ostao u bolnici šest nedjelja.
U mjesecima nakon što je pušten kući iz bolnice i sa intenzivne njege, uglavnom je ostajao kod kuće, ne računajući odlaske kod ljekara, ponekad i dva ili tri puta dnevno, obilazeći različite specijaliste za različite vrste povreda koje je doživio. Pisac ne krije bol i šok koji je preživio osakaćen povredama, a posebno gubitkom oka. Ruždi, koji je proveo više od dvije decenije bez obezbjeđenja, sada je ponovo prisiljen da razmisli o tome da li može da živi slobodno.
Iako je rekao da ne želi napisati ovu knjigu, priznaje da je to bio jedini način da se pomiri s onim što mu se dogodilo. “Jezik može biti takva vrsta noža, ono što probija istinu”, rekao je Ruždi. “Umjetnost izaziva ortodoksiju… Bez umjetnosti, naša sposobnost da mislimo, vidimo svježe i obnavljamo naš svijet bi uvenula i umrla.”
“Postalo mi je jasno da ne mogu ništa drugo napisati, ovo sam prvo morao napisati.” “Želio sam upotrijebiti moć književnosti – ne samo u svom pisanju, nego u književnosti općenito, kako bih odgovorio na ovaj napad”, zaključio je. Ipak, čini se da je pred Ruždijem dug put iscjeljenja i mirenja sa strahotom koja ga je zadesila. Kako nam on to i sam pripovijeda na svakom koraku su okidači koji ga podsjećaju na teške povrede od kojih piscu najteže pada gubitak oka.
Ostaje nada da će Ruždi naći “sreću”, kako to pisac i sam kaže, “u tim malim stvarima koje su zapravo sve”: porodici, prijateljima, knjigama i dobrim trenucima; da njegova “druga šansa za životom treba da bude usmjerena ka ljubavi i radu”. Kako sam pripovijeda, nikad nije bio pobornik društvenih mreža koje naziva “ovisničkom željom za privlačenje pažnje”, tako da je jedna od prvih stvari koje je Ruždi učinio na svom putu ka iscjeljenju bilo ukidanje Twitter naloga.
Olivera Simić je vanredna profesorka na Griffith Univerzitetu u Australiji
