Neću istraživati razliku između galebova u na Sjevernom Atlantiku i galebova na našoj mediteranskoj obali. Neću namjerno. Ne zato što sam lijen (iako i to malo) nego zato što bi me istraživanje moglo natjerati da priznam da je razlika evolucijski komplikovanija nego što mi treba za poentu koju pravim. A imam poentu… neću dozvoliti da mi je nauka pokvari.
Dakle, ovo su činjenice, neistražene i neopterećene time što bi neki ornitolog o njima rekao.
Otkad sam došao u Tromsø, galebovi su me napali, uz kontakt kljuna i moje glave, tri puta. Jednom sam sendvič branio životom, drugi put kad sam prošao, ne znajući, kraj gnijezda i treći put mi je jednostavno sletio na rame i lupio me u glavu.
Kod kuće, a proveo sam tamo dovoljno vremena da imam pouzdan uzorak, galeb bi me pogledao s neke pristojne udaljenosti, procijenio situaciju i odlučio da rizik nije vrijedan sendviča. Balkanski galeb ima nešto što bih nazvao zdravim respektom (razumom) prema ljudskoj vrsti. Ne prilazi. Ne napada. Gleda te kao što konobar gleda gosta koji izgleda da neće ostaviti bakšiš.
Moja neistražena, potpuno amaterska, i vjerovatno naučno neodrživa teorija glasi ovako:
Sjevernjački galeb je evoluirao u društvu koje ga nikad nije ozbiljno kaznilo. Norvežanin koji je ugrizen za sendvič neće uzeti motku. Neće organizirati grupu za istrebljenje. Vjerovatno će reći nešto blago pasivno-agresivno o divljim galebovima u gradu, i nastaviti sa svojim danom, uz emocionalnu regulaciju koja bi zbunila i budističkog monaha.
Balkanski galeb, s druge strane, evoluirao je u okruženju u kome čovjek koji izgubi sendvič ima dugu, žustru, i ponekad nasljednu memoriju uvrede. Balkanski čovjek, uvrijeđen od strane ptice, neće samo otjerati galeba. On će pričati o tom galebu za stolom, uz rakiju, narednih petnaest godina. Reći će prijateljima. Prijatelji će reći svojim prijateljima. Za dvije generacije, priča o galebu koji je ukrao burek postat će lokalna legenda.
Galebovi to znaju. Ne moraju čitati literaturu o kulturnim razlikama Skandinavije i Balkana. Prirodna selekcija je odradila posao umjesto sociologa: galeb koji je pokušao ukrasti sendvič nekom čovjeku u Splitu ili Mostaru nije preživio da prenese svoje gene sljedećoj generaciji galebova. Onaj koji je pokušao isto u Tromsøu… eh taj je preživio, dobro se udebljao, i sad leti okolo s uvjerenjem da je ljudska vrsta u suštini kantina koja radi 24 sata.
Ova ptičja teorija, koliko god zvučala apsurdno kada je izgovorena naglas, zapravo govori nešto istinito o dvije ljudske kulture koje sam imao priliku iskusiti iznutra.
Sjevernjak je strpljiv, priguši reakciju, rijetko eskalira, rješava konflikt kroz razgovor koji zvuči kao terapijska sesija, čak i kad se radi o sitnici. Ima nisku tolerantnost za dramu i visoku toleranciju za pticu koja mu jede ručak. Jer drama zahtijeva emocionalnu investiciju koju Sjevernjak čuva za stvarno bitne stvari, poput toga da li će fjord biti dovoljno topao za kupanje u julu.
Balkanac ima malo drugačiji temperament. Reakcija je brza, glasna, i često nesrazmjerna provokaciji. Ali upravo ta nesrazmjernost je poruka koju priroda najbolje razumije. Galeb koji je pokušao ukrasti burek suočio se, statistički gledano, s čovjekom koji je spreman baciti ciglu na njega. To je snažan evolucijski pritisak. Prirodna selekcija radi brzo kad cigla leti daleko.
Ovo je, ako ništa drugo, dokaz da temperament ima ekološke posljedice koje sežu i do ptičjeg svijeta,
Nemam zaključak koji bi prošao peer review. Imam samo iskustvo čovjeka koji je došao iz kulture gdje galeb zna svoje mjesto, u kulturu gdje je galeb, izgleda, dobio signal da je čovjek ovdje bezopasan, možda čak i simpatičan, i da je krađa sendviča prihvatljiv postupak.
Ne znam je li ovo istina u strogo naučnom smislu. Ne planiram provjeravati. Ali sljedeći put kad me galeb u Tromsøu pogleda pravo u oči, s onom arogancijom stvorenja koje zna da mu ništa ne prijeti, razmisliću o generacijama balkanskih predaka koji su, uz sve svoje mane, barem naučili galebove da drže distancu.
To možda i nije dovoljno za civilizacijski ponos. Ali je, iskreno, jedina korist od naše kolektivne razdražljivosti za koju sam do sada čuo.