Kasno noću prije nekoliko godina izašao sam iz svojih kola u mračnoj
ulici nedaleko od centra Atlante, kada je jedan čovjek sa udaljenosti od
pet-šest metara uperio pištolj u mene i zaprijetio da će mi „raznijeti
lobanju“. Bio sam parkiran nedaleko od svog novog stana u rasno
izmiješanom, ali uglavnom bjelačkom dijelu grada koji nema visoki nivo
kriminala. Nakon što je čovjek ponovio svoju prijetnju, potisnuo sam
instinkt da pobjegnem i podigao ruke predajući se. Preklinjao sam ga da
ne puca ponavljajući „U redu je, sve je okej.“
Bio je to uniformisani policajac. Kao advokat sam znao da će me
spasiti strateško razmišljanje. Morao sam ostati miran. Dolazio sam iz
svoje kancelarije, kola su mi bila puna sudske dokumentacije, ali znao
sam da me ovaj policajac nije zaustavio zato što je pomislio da sam
mladi pravnik. Za crnog bradatog mladića u farmerkama većina ljudi ne bi
pretpostavila da je advokat sa diplomom Harvarda. Policajcu koji je
prijetio da će pucati izgledao sam kao neko ko je opasan i kriv.
Pre toga sam četvrt sata sjedio u mojoj pohabanoj Hondi Civic i
slušao muziku. Na lokalnoj stanici su emitovali retrospektivu grupa Sly i
Family Stone, koje nisam hteo da propustim. Opuštao sam se posle teškog
dana na poslu. Nekog od susjeda mora da je uznemirio prizor crnog
čovjeka koji sjedi u kolima i pozvao je policiju. Moj izlazak iz kola da
bih policajcu objasnio da tu živim nagnao ga je da izvuče oružje.
Pošto su već izvukli oružje iz futrola policajac i njegov partner su
ga pravdali dramatizujući svoje strahove i sumnje u vezi sa mnom.
Gurnuli su me na zadnje sjedište mojih kola, nezakonito me pretresli i
držali na ulici 15 ponižavajućih minuta, dok su se susjedi skupljali da
vide ko je taj opasni kriminalac. Kako nikakve kriminalne radnje nisu
otkrivene i ništa optužujuće se nije pojavilo u kompjuterskoj provjeri,
rečeno mi je da sam imao sreće. Iako im je ton bio podrugljiv, bili su u
pravu: imao sam sreće. Ljudi druge boje kože u SAD-u, a naročito mladi
crni muškarci po pravilu se smatraju krivima i opasnima. Unapred se
smatraju prestupnicima i nikada se ne pretpostavlja da i oni mogu biti
žrtve. Kao posljedica neuspjeha američke države da se efikasno suoči s
naslijeđem rasne nejednakosti, pretpostavka krivice i istorijske
okolnosti koje su je kreirale značajno su oblikovale sve institucije
američkog društva, a naročito naš krivično-pravni sistem.
***
Na kraju Američkog građanskog rata crnačka autonomija se proširuje,
dok bijela dominacija ostaje duboko ukorijenjena. Države pomoću
krivično-pravnog sistema pokušavaju da Afro-Amerikance zadrže u
potčinjenosti. Davanje osuđenika u zakup, praksa „prodaje“ rada državnih
i lokalnih zatvorenika privatnom interesu u cilju ostvarenja državnog
profita – sve su to načini korišćenja krivično-pravnog sistema za
oduzimanje političkih prava. Državna zakonodavstva donosila su takozvane
crne propise, kojima su se kreirala nova krivična djela kao što su
„skitničenje“ i „besposličarenje“ koja su vodila u masovna hapšenja
crnih ljudi. Oslanjajući se na Trinaesti amandman koji zabranjuje
ropstvo i prinudni rad „osim kao kaznu za kriminalne radnje“, tvorci
zakona su omogućili vladama kontrolisanim od strane bijelaca da
eksploatišu rad Afro-Amerikanaca u privatnim ugovorima o najmu, ili na
farmama u državnom vlasništvu.1 Pravni stručnjak Jennifer Taylor uočila je sljedeće:
„Dok je crni zatvorenik bio rijetkost za vrijeme robovlasničke ere
(kada je robovlasnik bio ovlašten da „disciplinuje“ svoje ljudsko
vlasništvo), rješenje za slobodnu crnu populaciju postala je njihova
kriminalizacija. Zauzvrat, najčešća sudbina s kojom su se suočavali crni
osuđenici bila je da budu prodani u prinudni rad u cilju stvaranja
profita za državu.“
Od 1866. u državama poput Teksasa, Misisipija i Džordžije, davanje u
zakup osuđenika proširilo se Jugom i nastavilo u kasno 19. stoljeće i
početak 20. Iznajmljeni crni osuđenici bili su suočeni sa žalosnim,
nebezbijednim uslovima rada i brutalnim nasiljem kad bi pokušali da
pruže otpor ili pobjegnu iz zatočeništva. U izvještaju iz 1887. u okrugu
Hinds u Misisipiju velika porota je zabilježila da je 6 mjeseci po
davanju 204 osuđenika u zakup čovjeku po imenu McDonald, 20 njih umrlo,
19 je pobjeglo, a 23 je bilo vraćeno u kaznionicu onesposobljeno,
bolesno ili gotovo mrtvo. Kaznionička bolnica bila je ispunjena bolesnim
i umirućim crnim ljudima čija su tijela imala „ožiljke najnehumanijeg i
brutalnog tretmana… tako jadna i mršava da su im kosti gotovo izbijale
kroz kožu.“2
Eksplicitna upotreba rase za kodiranje različitih vrsta prekršaja
i kazni bila je osporena kao neustavna, i kriminalni statusi su
modifikovani da bi se izbjegle rasne reference, međutim način primjene
zakona se nije promijenio. Ljudi crne kože su rutinski optuživani za
širok opseg „prekršaja“, za neke od kojih bijelci nikada nisu bili
optuživani. Afro-Amerikanci prošli su kroz ova iskušenja i poniženja i
nastavljali da se podižu iz ropstva tražeći obrazovanje i radeći u
teškim uslovima, ali je izgleda njihovo odbijanje da se ponašaju kao
robovi samo dalje provociralo i uznemiravalo njihove bijele susjede. Ova
tenzija dovela je do ere linča i nasilja koja je decenijama
traumatizovala crnu populaciju.
***
U periodu između Američkog građanskog rata i Drugog svjetskog rata,
hiljade Afro-Amerikanaca je linčovano u Sjedinjenim Državama. Linčovanja
su bila surova ubistva tolerisana od strane države i saveznih
službenika. Ova rasno motivisana djela koja su imala za cilj
zaobilaženje legalnih institucija i zastrašivanje cijele jedne
populacije, prerasla su u formu svojevrsnog terorizma. Linč je imao
dalekosežan uticaj na međurasne odnose u Sjedinjenim Državama i način na
koji je njime definisano geografsko, političko, socijalno i ekonomsko
okruženje Afro-Amerikanaca ostavio je posljedice koje se i danas
osjećaju.
Od stotina linčovanih crnih ljudi koji su bili optuživani za
silovanja i ubistva, jedva nekoliko je bilo legalno osuđeno za kriminal,
dok su mnogi bili očigledno nevini. Na primjer 1918, nakon što je
bijela žena bila silovana u Lewistonu u Sjevernoj Karolini, osumnjičeni
crni čovjek po imenu Peter Bazemore je linčovan od strane rulje prije
nego što je istraga otkrila da je izvršilac krivičnog djela bio bijeli
muškarac koji je lice premazao crnom bojom.3
Još stotine crnih ljudi linčovano je na osnovu optužbi za kriminalne
akte manje od pomenutog, kao što su podmetanje požara, pljačke, napadi
ne-seksualne prirode, skitničenje, od kojih mnogi ne bi bili kažnjivi
smrću, čak i ako bi optuženi bio kriv i pravosnažno osuđen. Dodatno,
Afro-Amerikanci su često bivali linčovani zbog neuklapanja u društvene
običaje ili zbog kršenja rasnih normi, kao što su obraćanje bijelcima s
manje respekta i formalnosti no što se smatralo potrebnim.4
Mnogi Afro-Amerikanci su linčovani ne zato što su bili optuženi
za krivična djela ili društvene prekršaje, već jednostavno zato što su
bili prisutni kada pravi izvršioci nisu mogli biti locirani. Brat
Ballieja Crutchfielda 1901. je navodno pronašao izgubljeni novčanik u
kome je bilo 120 dolara i zadržao novac. Uhapšen je i u momentu kada ga
je rulja iz Smith okruga htjela linčovati uspio je da se oslobodi i
pobjegne. Osujećena u pokušaju da ga ubije, gomila se okrenula njegovoj
sestri i linčovala nju umjesto njega, iako ona nije učestvovala u krađi.
Novo istraživanje nastavlja da otkriva razmjere linča u Americi.
Izuzetna dokumentacija prikupljena od strane profesora Monroea Worka
(1866-1945) na Tuskegee univerzitetu bila je neprocjenjiv istorijski
resurs za proučavanje, kao i zajednički rad sociologa Stewarta Tolnaya i
E. M. Becka. Ova dva izvora su opšteprihvaćena kao najsveobuhvatnija
zbirka informacija na ovu temu u Americi. Oni su pronašli preko 3.000
slučajeva linčovanja između završetka Rekonstrukcije 1877. i 1950. u 12
država u kojima je bilo najviše slučajeva linčovanja: Alabami,
Arkanzasu, Floridi, Džordžiji, Kentakiju, Luizijani, Misisipiju,
Sjevernoj i Južnoj Karolini, Tenesiju, Teksasu i Virdžiniji.
U poslednje vrijeme je Equal Justice Initiative (Inicijativa za
jednakost pred pravdom) u Montgmeryju, u državi Alabama – čiji sam ja
osnivač i izvršni direktor – provela 5 godina i na stotine sati
analizirajući rezultate ovog istraživanja i drugu dokumentaciju,
uključujući lokalne novine, istorijske arhive, sudske zapisnike,
intervjue i izvještaje u afro-američkim časopisima. Naše istraživanje
dokumentovalo je više od 4.000 linčovanja kao rasnog terora između 1877.
i 1950. u ovih 12 država, 80 više nego što je ranije prijavljeno. Mi
smo razdvojili „linč kao posljedicu rasnog terora“ od vješanja ili
nasilja gomile, koja su slijedila neku vrstu krivičnog postupka ili nisu
bila počinjena nad pripadnicima manjina. U kontrastu sa ovim, linč
rasnog terora uvijek je bio usmjeren protiv crne manjine, uz malo veze
sa aktuelnim zločinom; cilj je bio održati bijelu dominaciju i političku
i rasnu podređenost crnih ljudi.
Takođe smo razdvojili linčovanje uzrokovano terorom od drugog rasnog
nasilja i zločina iz mržnje koji su procesuirani kao krivična djela,
mada su tužbe za zločine iz mržnje počinjene protiv crne populacije bile
rijetke do Drugog svjetskog rata. Linčovanja koja smo dokumentovali
bila su teroristička djela zato što za počinjena ubistva nisu izrečene
kazne – ponekad izvršena u sred dana, kako je to navela Sherrilyn Ifill u
svojoj knjizi „On the Courthouse Lawn / U sudskom dvorištu“ iz 2007 –
čiji izvršioci nikada nisu kažnjeni. Ova ubistva su se većinom dešavala u
zajednicama s funkcionalim krivično-pravnim sistemom koji je smatran
dobrim za Afro-Amerikance. Nekima od „javnih linčovanja“ prisustvovala
je kompletna lokalna bijela populacija i ona su vršena u slavljeničkom
duhu kao akti kontrole i dominacije.
Zapisi pokazuju da je linč rasnog terora od vremena Rekonstrukcije do
Drugog svjetskog rata imao šest najčešćih motiva: (1) ekstremno
preuveličan strah od međurasnog seksa; (2) odgovor na marginalne
društvene prekršaje; (3) po optužbama za ozbiljne nasilne zločine; (4)
kao javni spektakl, iniciran bilo kojom od navedenih optužbi; (5) kao
terorističko nasilje upereno protiv afro-američke populacije u cjelosti;
i (6) kao odmazda prema zakupcima, sveštenicima i drugim vodećim
ljudima u zajednicama koji su pružali otpor maltretiranjima – ovaj
poslednji motiv bio je čest između 1915 i 1945.
Naše istraživanje potvrdilo je da su mnoge žrtve terora linča ubijene
a da nisu bile optužene ni za kakve zločine; ubijeni su za manje
društvene prestupe ili zbog potraživanja osnovnih prava. Naši razgovori
sa žrtvama linča takođe su potvrdili kako su linč i rasni teror
motivisali prisilne migracije miliona crnih Amerikanaca s Juga. Hiljade
ljudi bježalo je na sjever iz straha da jedan pogrešan korak u ophođenju
s bijelom osobom može isprovocirati rulju koja će im uzeti život.
Roditelji i supružnici koji su prošli kroz iskustvo izbjegavanja linča,
slali su svoje najbliže što dalje u paničnom, očajničkom pokušaju da ih
zaštite.
***
Opadanje broja linčovanja u Americi poklopilo se sa rastom primjene
smrtne kazne koja je često dolazila nakon ubrzanih i nepouzdanih pravnih
procesa u državnim sudovima. Do kraja 30-ih godina prošlog veka po prvi
put je broj sudskih naloga za pogubljenja prevazišao broj linčovanja u
bivšim robovlasničkim državama. Dvije trećine onih koji su bili
pogubljeni u toj deceniji bili su crni ljudi i trend se nastavio:
Afro-Amerikanci su pali na samo 22 odsto južnjačke populacije između
1910. i 1950, ali su u isto vrijeme činili 75 odsto pogubljenih.
Najpoznatiji pokušaj „legalnog linča“ najvjerovatnije je slučaj
poznat kao „Scottsboro Boys“: 9 mladih Afro-Amerikanaca optuženi su za
silovanje dvije bjelkinje u Alabami 1931. godine. Za vrijeme sudskog
procesa, bijelačka gomila je vani, ispred suda zahtijevala pogubljenje
tinejdžera. Branjeni od strane nekompententih branilaca, svih 9 je
proglašeno krivim od strane porote sastavljene od bijelaca muškaraca u
roku od dva dana, i svi osim najmlađeg osuđeni su na smrt. Kada su NAACP
(National Association for the Advancement of Colored People) i drugi
pokrenuli nacionalni pokret koji je osporavao brzinu postupka, pravni
naučnik Stephen Bright napisao je da „bijelci Scottsboroa nisu razumjeli
ovakve reakcije. Nakon svega, oni nisu linčovali optužene; dali su im
suđenje“.5
U stvarnosti, mnogi optuženi iz te ere shvatili su da izgledi da budu
pogubljeni umjesto linčovani nisu mnogo doprinijeli pravednosti u
krajnjem ishodu.
Iako su države na sjeveru ukinule javne egzekucije do 1850, neke na
Jugu su zadržale ovu praksu do 1938. godine. Javna pogubljenja su česće
imala za cilj ne da suzbiju kriminal, već da spriječe linčovanja. Nakon
pogubljenja Willa Macka javnim vješanjem u Brandonu u državi Misisipi
1909, lokalne novine Brandon News rezonovale su ovako:
„Javna vješanja su pogrešna, ali u postojećim okolnostima tihi
pristanak ljudi na suđenje po zakonu i njihovo pristojno ponašanje tokom
procesa nije ostavilo alternativu nadglednom odboru, do da odobri
gotovo jednoglasan zahtijev za javnim pogubljenjem.“
Čak i u južnim državama koje su javna vješanja stavila van zakona mnogo ranije, gomila ih je često i s uspjehom zahtijevala.
U Sumtervilleu u Floridi 1902. godine crni čovjek po imenu Henry
Wilson okrivljen je za ubistvo u procesu koji je trajao samo 2 sata i 40
minuta. Da bi smirio gomilu naoružanih bijelaca koji su ispunili
sudnicu, sudija je obećao smrtnu presudu koja će biti izvršena javnim
vješanjem – uprkos zakonu države koji zabranjuje javna pogubljenja.
Pored toga, kad je pogubljenje odgođeno za neki dan kasnije,
razbješnjela rulja je prijetila: „Objesićemo ga prije mraka, guverner
može da priča šta hoće“. Kao odgovor, zakonski zastupnici Floride
odredili su datum i autorizovali Wilsonovo vješanje pred razularenom
gomilom i čestitali sami sebi na tome što su „izbjegli“ linč.
U 40-im i 50-im godinama prošlog veka Legal Defense Fund (LDF) u
sastavu NAACP-a je započeo višedecenijsku parnicu da ospori smrtnu kaznu
u Americi – koja je najviše primjenjivana na Jugu – kao rasno
pristrasnu i neustavnu. Dobili su parnicu u slučaju Furman protiv
Džordžije 1972. godine, kada je Vrhovni sud oborio statut o smrtnoj
kazni Džordžije, smatrajući da smrtna kazna još uvijek previše podsjeća
na „uradi-sam osvetničku pravdu i zakon linča“ i „ako ikakvu osnovu
možemo uočiti kao zajedničku za ovih nekoliko osuđenih na smrt, to je
ustavno nedopustiva, rasna osnova.“
Južnjački protivnici ove odluke odmah su je osudili i prionuli na
pisanje novih zakona koji će autorizovati smrtnu presudu. Nakon slučaja
Furman, senator iz Misisipija James O. Eastland optužio je Vrhovni sud
za „normiranje“ i „uništenje našeg sistema upravljanja“, dok je zamjenik
guvernera Džordžije i pristalica bijele dominacije Lester Maddox nazvao
ovu odluku „dozvolom za anarhiju, silovanja i ubistva“. U decembru
1972. Florida je postala prva država poslije slučaja Furman koja je
donijela novi statut o smrtnoj kazni i u roku od dvije godine 35 država
slijedile su njen primjer. Pristalice novog zakona o smrtnoj kazni
države Džordžije bez pardona su posudili retoriku linča, insistirajući,
kako je to Maddox govorio, da „treba još vješanja. Postavite još omči na
vješala. Naše ulice moramo ponovo učiniti sigurnima… Ne bi bilo loše
objesiti nekoga na trgu ispred sudnice, da oni koji bi da pljačkaju i
uništavaju mogu to da vide.“
Guy Hill, državni zastupnik iz Atlante, predložio je zakon koji bi
zahtijevao da se vješanje obavlja „ili u blizini sudova ili u oblastima u
kojima je zločin počinjen“. James H. „Sloppy“ Floyd, državni zastupnik
iz Džordžije zahtevao je da „ako neko izvrši zločin, treba da bude
spaljen“. Godine 1976, u slučaju Gregg protiv Džordžije, Vrhovni sud je
potvrdio novi statut Džordžije i tako nanovo uspostavio smrtnu kaznu,
kapitulirajući pred tvrdnjom da zakonska pogubljenja sprečavaju
linčovanja.
***
Novi statuti o smrtnoj kazni nastavili su rezultirati rasnom
neravnotežom i ustavna osporavanja su se nastavila. U slučaju McCleskey
protiv Kempa iz 1987. Vrhovni sud razmotrio je statističke dokaze koji
su pokazali da je vjerovatnoća da službenici u Džordžiji presude smrtu
kaznu za ubistvo bijele osobe 4 puta veća nego za ubistvo crne osobe.
Prihvatajući ove podatke kao vjerodostojne, Vrhovni sud složio se da su
rasni dispariteti kod donošenja presuda „neizbježan dio našeg
krivično-pravnog sistema“ i potvrdio smrtnu presudu Warrenu McCleskeyu
zato što nije uspio da identifikuje „ustavno značajan rizik rasne
pristrasnosti“ u njegovom slučaju.
Rasni dispariteti u donošenju smrtnih presuda prisutni su i danas.
Afro-Amerikanci čine manje od 13 odsto ukupne populacije, dok ih je u
redu za izvršenje smrtne kazne 42 odsto, dok čine 34 odsto od ukupnog
broja pogubljenih od 1976 godine. U 96 odsto država u kojima su
istraživači ispitivali odnos između rasne pripadnosti i smrtne kazne,
rezultati su pokazali obrazac diskriminacije na osnovu rasne pripadnosti
žrtve, rasne pripadnosti okrivljenog, ili oboje. U međuvremenu, u
krupnim sudskim procesima najčešće optuženi su jedine osobe u sudnici
koje nisu bijelci i nezakonita rasna diskriminacija pri izboru porote se
nastavlja i sveprisutna je. U okrugu Hjuston u Alabami, tužioci su
izuzeli 80 odsto kvalifikovanih Afro-Amerikanaca od učešća u porotama, u
slučajevima u kojima su se donosile smrtne presude.
Više od 8 od 10 Amerikanaca linčovanih između 1889. i 1918. godine
linčovano je na Jugu, i više od 8 od 10 u preko 1.400 legalnih
pogubljenja izvršenih od 1976. godine desilo se na Jugu, gdje je
naslijeđe robovlasništva još uvijek veoma prisutno. Danas se smrtne
kazne disproporcijski odmjeravaju Afro-Amerikancima optuženima za
zločine nad bijelcima; suprotstavljanje rasnoj pristrasnosti i pokušaji
da se od nje zaštiti na saveznom nivou u slučajevima izricanja smrtne
kazne sprečavaju se poznatom retorikom o pravima posebnih država.
Regionalni podaci pokazuju da savremena američka smrtna kazna ima svoje
korjene u rasnom teroru kao, po riječima pravnog stručnjaka Brighta,
„direktna tekovina linča“.
Suočeni s ovom nacionalnom sramotom, još uvijek ne uspijevamo da sebi
priznamo istoriju linča. Mnoge od zajednica u kojima su se linčovanja
dešavala učinile su velike napore da podignu spomenike u slavu Američkog
građanskog rata, Konfederacije i događaja i slučajeva u kojima je
lokalna vlast silom preuzimana od strane bijelaca. Ove zajednice slave i
poštuju arhitekte rasne podređenosti i političke lidere znane po svom
zastupanju bijele dominacije. Ali u ovim istim zajednicama ima vrlo
malo, ako ih uopšte ima, značajnih spomenika i obilježja koja govore o
istoriji i naslijeđu borbe za rasnu ravnopravnost, a posebno o borbi
protiv linča. Mnogi ljudi koji danas žive u ovim mjestima nemaju svijest
da rasni odnosi kroz istoriju uključuju teror i linč. Kao što je
Sherrilyn Ifill tvrdila, odsustvo memorijalnih objekata posvećenih linču
produbilo je povrede Afro-Amerikanaca i ostavilo ostatak nacije u
neznanju o ovom centralnom dijelu naše istorije.
***
Zakon o građanskim pravima iz 1964, vjerovatno najznakovitije
postignuće pokreta za građanska prava, sadržavao je odredbe o
eliminaciji diskriminacije pri glasanju, u obrazovanju i zapošljavanju,
ali se nije bavio rasnom pristrasnošću u krivičnom pravu. Iako je ona
bila najosmišljeniji mehanizam podređenosti crne populacije tokom ere
rasnog terora i neposredno nakon njega, krivični pravosudni sistem
ostaje institucija koju je pokret za građanska prava najmanje dotakao.
Masovno slanje u zatvore u Americi danas opstaje kao nastavak prošlih
zlostavljanja, dalje ograničavajući mogućnosti građanima koji pripadaju
najranjivijem dijelu naše nacije.
Ne možemo promijeniti našu prošlost, ali možemo prihvatiti ono što je
bilo i bolje oblikovati našu budućnost. Sjedinjene Države nisu jedina
zemlja s istorijom nasilja i ugnjetavanja. Mnogi narodi bili su
opterećeni naslijeđem rasne dominacije, strane okupacije, plemenskih
sukoba koji su rezultirali sveprisutnim kršenjima ljudskih prava i
genocidom. Posvećenost istini i pomirenju u Južnoj Africi bilo je
kritično za oporavak nacije. Ruanda je prihvatila tranzicijsku pravdu da
bi ozdravila i krenula naprijed. Danas će posjetioci u Njemačkoj, pored
velikog broja memorijalnih obilježja Holokausta, naići na oznake i
kamene spomen ploče (Stolpersteine)
pred kućama Jevreja koji su odatle odvedeni u koncentracione logore.
Ali u Americi, mi jedva da pominjemo istoriju i naslijeđe
robovlasništva, nismo učinili ništa da priznamo postojanje ere linča i
tek u posljednjih nekoliko godina uklonili smo nekoliko spomenika
Konfederaciji na Jugu.
Ključno pitanje u vezi sa smrtnom kaznom nije da li ljudi zaslužuju
da umru za zločine koje su izvršili, već da li mi imamo pravo da te
ljude ubijemo. Uzmemo li u obzir rasne razlike koje još uvijek postoje u
ovoj zemlji, trebali bismo eliminisati smrtnu kaznu i identifikovati
istoriju linča kao osnovu za njeno ukidanje. Suočavanje s implicitnom
pristrasnošću u policijskim odjelima trebalo bi se smatrati esencijalnim
za policijsku službu 21. stoljeća.
Ono što je prijetilo da me ubije na ulicama Atlante nije bio samo
pogrešno upućen policijski službenik s pištoljem – bila je to snaga
američke istorije rasnih nepravdi i pretpostavka krivice koja je na taj
način stvorena. U Americi nijedno dijete ne bi trebalo da se rađa sa
pretpostavkom krivice, opterećeno očekivanjem da će propasti i biti
opasno po društvo zbog svoje boje kože ili siromaštva roditelja. Ljudima
crne boje kože treba obezbijediti istu zaštitu, sigurnost i šansu da
uspiju kao i svakom drugom. Ali to se neće desiti dok ne savladamo našu
tešku istoriju.
Bryan Stevenson, The New York Review of Books, 13.07.2017.
Preveo Vladan Kosorić
________________
-
„Crni
propisi države Misisipi kopirani su od strane zakonodavaca u Južnoj
Karolini, Džordžiji, Floridi, Alabami, Luizijani i Teksasu“, piše
istoričar David M. Oshinsky u svojoj knjizi „Worse Than Slavery:
Parchman Farm and the Ordeal of Jim Crow Justice / Gore od ropstva:
Farma Parchman i iskušenja Jim Crow zakona“, Simon and Schuster 1996,
str. 21. -
Vidi
„Prison Abuses in Mississippi: Under the Lease System Convicts Are
Treated with Brutal Cruelty / Zatvorska zlostavljanja u Misisipiju: U
sistemu zakupa, osuđenici su tretirani sa brutalnom surovošću“, Chicago
Daily Tribune, 11.7.1887. -
Vidi
„Southern Farmers Lynch Peter Bazemore / Južnjaci linčuju Petera
Bazemora“, Chicago Defender, 30.3.1918. i „Short Shrift for Negro /
Kratka ispovijest crnog čovjeka“, Cincinnati Enquirer, 26.3.1918. -
Stewart
E. Tolnay and E. M. Beck, A Festival of Violence: An Analysys of
Southern Lynchings 1882-1930 / Festival nasilja: Analiza južnjačkog
linčovanja 1882-1930, University of Illinois Press 1995, str. 7. -
Stephen
B. Bright, „Discrimination, Death and Denial: The Tolerance of Racial
Discrimination in Infliction of the Death Penalty / Diskriminacija, smrt
i poricanje: Tolerancija rasne diskriminacije u donošenju smrtne
kazne“, Santa Clara Law Review, vol. 35, no. 2, 1995.