Драги мој В,
У посљедње вријеме размишљао сам често о нашем разговору с почетка
ове године, док се прољеће полако спуштало над Моравску, а зима узмицала
без много борбе.
Иако смо обојица из својих разлога, који су унеколико различити али у
многоме и слични, напустили Босну, не само тада него и прије, наш
завичај је био и остао тема које смо се дотицали – не без много
несугласица, али увијек ипак у сличном тону. Иако смо били дјеца док је
рат уништавао наше животе, утисак који је оставио на нас – и нашу
перцепцију државе из које потичемо, остао је у нама и сада када смо
одрасли људи. И донекле нас одредио, иако ти увијек инсистираш на свом
космополитизму и тежиш непознатим територијама.
Сјетио сам се приче о твом оцу без којег си одрастао, зато што је у
рату прије 20-ак година изгубио живот. ”Изгубио живот” био би еуфемизам
за ријеч ”убијен”, јер се живот никад не губи, већ увијек и само бива
одузет. Са друге стране те борбене линије у којој је твој отац настрадао
почетком деведесетих у сјевероисточној Босни био је вјероватно мој
отац. Који је и сам био нестао крајем рата. Имао је међутим више среће
од твог оца: вратио се кући жив. Такве су људске судбине. Често
попримају непријатан укус клишеа, који показују колико смо немоћни да на
било шта утичемо. У шта одбијам да повјерујем.
Годинама сам се трудио да схватим државу из које потичемо и вјештачки
постављене комплексне међусобне односе који у њој владају. И ма колико
очигледно било да се одговор крије у поједностављивању, чини ми се да се
неке ствари не могу учинити преједноставним, јер би се тада уклонила
сва одговорност и могућност за катарзу, коју као друштво никада нисмо
доживјели. Односно, према Ајнштајну: ”Све ваља поједноставити колико се
може, али не више од тога.”
У том настојању да спознам друштво у којем сам одрастао, наишао сам и
на тебе, што је срећан стицај оклоности. Тебе који си толико изван
клишеа и који си и сам ”са друге стране” градио тај исти мост, преко
којег ћемо наставити да комуницирамо.
Врхунац мог настојања да схватим несхватљиво била је моја посјета
Сребреници прије коју годину. Не знам јесам ли ти икада причао о томе
(вјероватно јесам). Било је то за мене, Србина из БиХ, од неописиве
важности. На путу од Сарајева према Сребреници, веома сам систематично
обишао сва спомен обиљежја која су за разне жртве – што српске, што
бошњачке – подизана, као тужни маркер људске лудости, усудио бих се
рећи. Зато што не сматрам да је иједна ствар на свијету вриједна више од
људског живота. Сјећам се, сад накнадно, једне величанствене сцене из
Селиновог Путовања накрај ноћи, у којој главни јунак у разговору са
љубавницом каже, у освит Првог свјетског рата, нешто ”издајничко”, о
томе како је рат глуп, беспотребан. Она га нападне, а он са друге стране
узвраћа како је живот претежнији од смрти, и притом узвикује ”Да је њих
и милион са друге стране који тврде супротно, а ја један ово, ја сам у
праву а не они!”
Не знам да ли си икад био у Сребреници (волио бих, искрено, да некад
тамо одемо заједно), али пут је то који се исплати. Нигдје, наиме, као у
Источној Босни, не можеш видјети сву бесмисао и тужност Босне као
такве. Пусти, прелијепи крајеви. Пуни снова и слутњи о посебности,
јунаштву и сличним беспослицама. А без дјеце, индустрије и
инфраструктуре. Како то обично бива.
Подстакнут ”јубилејем”, тј. двадесетогодишњицом од ”ослобођења”
Сребренице од њеног становништва, у посљедње вријеме сам изнова гледао
разне мучне снимке, почев од бибисијевог, промптно одмах по завршетку
рата снимљеног документарца ”Смрт Југославије”, преко за мене лично
преемотивних радиоинтервјуа ”Деведесете” са странице Пешчаник, па до текстова о Томашици и мајки која је добила кости својих 6 синова.
Руковођен општечовјечанским принципом, који је веома лијепо
формулисао Брехт реченицом ”Други нека причају о својој срамоти, а ја ћу
о својој”, веома сам сметао многим својим познаницима, родбини и
пријатељима, говорећи и пишући о темама које су им стварале осјећај
нелагоде, а у односу на мене изазивале код неких љутњу, некад чак и
непријатно чуђење.
Ових дана србијански премијер је говорио нешто о сагибању главе и о
процентима. Интересантно је то – на свако помињање Сребренице, или било
чега чега би као народ требало да се стидимо, а од чега нас не покрива и
не штити јасеновачки плашт вјечите жртве који нам је ”обучен” прије 70
година, много је већи проценат оних који се осјете нападнуто и
непријатно, јер имају осјећај да су неправедно оптужени од оне бројке
коју је поменуо премијер-покајник.
Без обзира на све, и уз дужно поштовање за све пострадале из редова
мог народа, чије сам гробове непрестано обилазио, мислим да је моја
дужност као младог, образованог човјека, па и хришћанина да причам о
стварима о којима се ћути. Као што и сам чиниш, В. Зато знам да и
разумијеш о чему говорим.
Мучи ме то, непрестано, В.
А можда само превише размишљам о стварима које су далеко изнад мене, и
на које, самооправдавајући, не могу да утичем – а дефинитивно нисам ни
могао да утичем тада када су се дешавале. Када је неко у моје име у
граду који је у Другом свјетском рату толико пропатио, другима који нису
били другачији наредио да носе бијеле траке око надлактице, или када је
неко, у име освете над Турцима, уочи Петровдана, поклонио српском
народу још један град.
Како смо, као Манови Нијемци ономад, могли да окрећемо носеве од
метафоричког крематоријума из којег им је вјетар напухивао прах спржених
људских тијела, тј.: вијести како очеви бивају отети од кћери, синова,
супруга, мајки и очева. Како потом заувијек нестају. Како бивају
закопани у земљу, без икаквог обреда, како наше традиције иначе налажу,
тијело преко тијела, потом затрпани земљом, као цркнута стока која се
склања да не кужи ваздух. Потом, након неког времена, када су кости од
меса већ огољене, бивају откопавани разном механизацијом, која им ломи
лобање, под којом кости крцкају као дрвца, да би потом опет били
закопани негдје другдје, јер се срамота мора сакрити. За то вријеме жене
и дјеца се питају: ”Гдје су?”
Скоро је објављен онај ужасавајући снимак са Корићанских стијена. То
је само 40-ак километара од моје куће, у предјелу гдје се Крајина
наставља у Босну. Након егзекуције крајишких Бошњака, побацали су их
”специјалци” у јаме, у близини Кнежева. Љето је било. Кужина испарења
људских тијела у распадању загадила је читав крај, па су ”специјалци” у
противпожарним одијелима морали да се спуштају на дно, товаре лешеве на
камионе и одвозе их другдје. Како ли је тек воњало око Сребренице, у то
љето 1995?
Мој народ је имао болно искуство са јамама, само 50 година
прије.(Прије који дан служено је Опијело за жртве Јадовна.) Како? Зашто?
Питања се множе и намећу сама од себе, а правог одговора нема.
Када рат утихне и страсти се смире, до сада су се ствари враћале на
”старо мјесто”, барем за преживјеле. Оплакивани су они који нису више
ту, и живот се кретао даље, јер је незаустављива сила живота – увијек је
била, и увијек ће бити. Бојим се да у Босни то правило не важи у
цијелости. Имао сам прилику да живим у једној повратничкој средини, на
петеровачкој висоравни. Нема ту никаквог живота, ни 20 година послије
рата. Људи су само идеје људи, нестварни. Укотвљени у прошли, бољи
живот, без наде. И данас у том крају, чини ми се, могу да чујем мукање
оних за мене митолошких крава које лутају гладне, пред зиму, зато што
господара нема више. Чудна је то сцена, коју сам чуо од једне храбре
жене из тог дијела Крајине. Замишљам тај лијепи и мени неизмјерно драг
крај, пуст, са говедима која тужно ишчекује људе којих више нема.
Ти и ја, В., смо двије стране суштински једне стране једног вјештачки
подијељеног друштва. Надам се, покушавам штавише дубоко да вјерујем у
то, иако не иде најједноставније, да ће једног дана све разлике бити
опсолетне и индивидуалне вриједности стати на мјесто колективних, које
ионако не служе никоме више, сем политичарима. А због којих сви патимо.
Надам се да ће на обиљежавању четврт вијека од Сребренице читав српски
политички врх бити ту, скупа са српским патријархом, који ће рећи:
”Опростите нам, браћо.”, истински хришћански, како је и ред.
Да ли је то извјесно? Не вјерујем.
До тада, мислим да је све што се чини узалудно.
И још нечему се надам: да Сребреница бошњачки народ неће затровати
као Јасеновац српски. Једном, када тај отров параноидне невиности уђе у
крв, не може се побиједити неколико генерација, јер генерише сам своје
опстојање. За ову моју бојазан је, чини се, већ касно. Са толико много
невиних, Босна нема никакву шансу.
Зато морамо сви још приљежније да радимо на томе да кроз пет година побиједимо сами себе. Уколико је то могуће.
***
Himna ukletoj mladosti
Koja smrtna zvona za one što umiru kao stoka?
Samo zvjerski bijes pušaka.
Samo brzi zveket mucavog rafala
Može izusti’ hitnju posljednjih im riječi.
Nikakve šale na račun njihov sada; ni molitve, niti zvona;
Niti ikakav glas žalovanja osim glasa horova
Jezivih, luđačkih horova zavijajućih granata,
I svirala što iz tužnih krajeva za njima zovu.
Kakve bi svijeće valjalo držati da im se povratak ubrza?
Ne u šakama dječaka, nego u njihovim očima
Sijat će sveti odbljesci rastanaka.
Bljedilo djevojačkih čela bit će njihov mrtvački plašt;
Njihovo cvijeće nježnost strpljivih glava
I svaka spora zora navlačenje crnog zastora na prozor.
Wilfred Owen (prev. V. B. Borjen)
Dragi moj Igore,
Otkad je stiglo tvoje pismo samo sam čekao priliku da uhvatim
trenutak za osamu i odgovorim – na sve, svime. Perce nalivpera odloženog
negdje na dnu ranca koje je u trenutnoj posjeti Pragu do ovog časa
ostalo suho počelo je da svrbi. Iz iskustva znam, na pisma treba
odgovarati čim prije, uhvatiti emocije što se rađaju pri čitanju dok se
rađaju, inače odoše – šire se poput toplog vazduha, mijenjaju.
Pretprošli puta u Pragu sam šetao s tobom i E., ovaj puta E. je
primila mene i mamu. Mamu pominjem jer je ona jednim od ključnih razloga
za ovu korespondenciju i možda naše prijateljstvo uopće. Svojom
nesposobnošću da prezire i naklonošću čovječnosti tko zna koliko
nesvjesno zarazila je i svoju djecu.
Pitanje koje se nameće u svakom sukobu (a sukob je u svakom ljudskom
društvu prisutan u raznim oblicima, pa i u ratnom) jeste pitanje
kolektivne i individualne odgovornosti, a time i kolektivnog te
individualnog djelanja. I tvoje i moje izstupanje iz obrazaca ponašanja
koje naše matične zajednice očekuju od nas donijelo nam je grdnju
određenih članova istih i mnoge neugodnosti, ali i mirniji san. Prije
dvije godine brišući komentare fašističkog sadržaja sa svog FB statusa,
napisane od strane nekoliko sugrađana koje sam tom prigodom nazvao
prigodnim imenom fašista, na moj račun stigla je poruka kako je moj otac
za ovu državu dao časno život, a da sam ja jedna najobičnija pizda.
Nisam se naravno pretjerano zabrinuo na taj komentar prvog komšije – u
najmanju ruku jer usporedba s nečim dragocjenim kao dijelom ženskih
reproduktivnih organa za mene ne predstavlja uvredu, a onda i zato jer
se ne sramim biti pacifista i antimilitarista samo zato što su huškači
na vlasti, pamet mahom kratka, a historiju nam pišu (i predaju) oni koji
su sami zakuhali kašu koju već od ranih osamdesetih svi kusamo. (Stavi
joj pridjev bilo koje nacionalne kuhinje; u opisu joj ionako nevidljivom
tintom piše „kriminalna“.)
Može li, zaista, historija biti kriminalna? Pitao si i pisao o
Srebrenici, ali prije nego se dotaknem velike rane, htio bih o jednoj
maloj koja će lijepo ilustrovati ono što držim za mnogo širi čin
konstruiranja naše društvene stvarnosti. U književnoj povijesti
suvremene Hrvatske iz ugla bilo koje druge zemlje osim Hrvatske same
vjerovatno je najvažnija književna pojava posljednjih dvije decenije
Dubravka Ugrešić. Iz razgovora s velikim brojem mojih prijateljica i
prijatelja iz Hrvatske, naročito onim rođenim kasnih osamdesetih, ranih
devedesetih, saznao sam da oni o pomenutoj književnici znaju ili jako
malo, ili apsolutno ništa. Bože sačuvaj da su nešto od nje i pročitali. S
obzirom da se mahom družim s načitanim osobama, prigovoriti da je samo
do njih ne bi bilo pravo. Odgovor je, naime, jednostavan – Dubravku
Ugrešić se iz savremene hrvatske književnosti sistematično briše, u
školske programe za lektiru ju se ne uključuje, a u svakodnevnom životu
ju se očito – prešućuje. Posljedica? Barem jedna ili dvije generacije
odrasle su ili će odrasti s uvjerenjem da su klerikalno-nacionalistička
režimska potrčka najveći domet savremene književnosti pisane na njihovom
jeziku. Ugrešić naravno gubi samo kratkoročno; kada iskopni trenutačni
sistem (a sve prije ili kasnije iskopni) – neka kasnija historija i
književni kanon pamtit će Ugrešić kao književnu gromadu koja ona jeste.
Ali do tada, valja nam živjeti s ovom postojećom, kriminalnom.
Kultura sjećanja, da se vratim sada Srebrenici, kao neodvojivi dio
historije nekog prostora počiva na određenim uslovima bez čijeg
pozitivnog prisustva ona ne prolazi svoj potrebni put i kao takva biva
nagrđena. Odreći nekome njihovu traumu negiranjem te traume, oduzeti im
pravo na sjećanje odbijanjem da se ustupi mjesto za spomenik (ovdje
mislim na Prijedor) – znači odbiti im sposobnost za ikakvo iskustvo, za
ljudskost, i zakrčiti put njegovom ili njenom ličnom ozdravljenju. Toga
si, uostalom, savršeno svjestan i sam, zato si mi i pisao. No, pisao si
ti meni, individualno ti individualnome meni, a iskustvo o kojem
korespondiramo i individualno je i kolektivno. Šta dakle nedostaje? Gdje
leži problem? Zašto ljudi uporno okreću glavu i osjećaju nelagodu?
Nelagodu osjećam i ja, s „druge“ strane tog kanala, ali nije to ista
nelagoda. Po meni, rješenje problema koji si postavio pred mene leži u
kolektivnom priznanju i uvažavanju kolektivnog iskustva. Evo šta hoću
reći: ljudi na prostoru bivše Jugoslavije (ograničit ću se na taj
prostor jer je ionako prevelika generalizacija) mahom ne mogu odvojiti
lični identitet od kolektivnog, pa time ni ličnu krivnju od kolektivne
krivnje.
To da je Igor kriv za jedan jedini uzdah i suzu srebreničke ili
prijedorske majke – je van svake pameti. Tko god je imao sreću da u
Igorovom prisustvu provede makar i trenutak ili razmijeni tek „Zdravo!“ u
prolazu, zna da su Igorovi osmijeh i pogled najpitomija i najiskrenija
pojava. Međutim, to da je netko u Igorovo ime ili u ime njegove majke,
bez njihove saglasnosti ili mogućnosti iste, a za svoje bolesne ciljeve
toljagama tucao glave novorođenčadi ili Igorovih vršanjaka nepodobnog
imena, koji su do jučer pili istu Cedevitu i učili iz istog Bukvara iste
dječje pjesmice – to je teret koji je Igoru netko navalio na leđa, a on
s njime na ličnom nivou nema ništa zajedničko. No, ostaje problem
kolektivne krivnje. Imenom, geografski, kulturološki, jezično, etnički,
pa i religijski – tu će te drugi smjestiti i bez tvog pitanja i
saglasnosti, bez ikakvog uvida u tvoje lično, bez rezerve i – ovo će
zvučati oštro – s pravom.
Kolektivno zajednice iz koje si ponikao već više od dvadeset godina
odbija pogledati ispred svojih vrata, još manje ispred njih pomesti.
Nepravda jednom učinjena nasljeđuje se; u nedostatku stvarnog iskustva
generacije koje ju naslijede samo ju mogu zamisliti, a za razliku od
stvarnosti mašta je bezgranična. Djeca ne samo da odrastaju na
kazivanjima odraslih, ona to jako slikovito zamišljaju, a kako reče
Virginia Woolf, „Daleko je teže ubiti fantoma nego stvarnost.“
Kazivanja o nacionalnoj patnji, o vječnoj poziciji žrtve (bazirana na
nečemu što je zaista bilo, ali završilo i što je vremenom napuhano do
epskih razmjera kako bi bilo srazmjerno veliko kao nacionalni ponos) –
ono su na čemu kolektivni identitet počiva, pa mu time služe i kao
opravdanja kada se kolektivna krivnja stavlja na dnevni red. Pomeneš li
Srebrenicu u Banjoj Luci, Bijeljini ili Beogradu, vjerovatno ćeš čuti
nešto u vidu „Da, Srebrenica, ali šta su „oni“ (Turci) nama radili
stoljećima!“ (!) ili će se strahota Jasenovca potegnuti kako bi se
opravdala ta ili neka druga strahota, sve u stilu: Nisam rasista, ali
mrzim Indijce. Nitko pred očima nema imena i lica nekog Aleksandra ili
Bojane čije su se dječje kosti izmiješale u jasenovačkom glibu i nikada
nisu zaista upokojene, ili lica Omera, Nedžada, Harija, Emira, Hasiba,
Ermina – šest sinova jedne jedine majke koja je zbog kolektivne šutnje
možda našla 20% njihovih kostiju, dok ostale još leže kao pseće,
razbacane po japagama čije lokacije počinioci još uvijek odbijaju
otkriti javnosti. A to je sama suština problema.
Da bi se apstraktno razumjelo, mora se približiti nečim konkretnim.
Stotine hiljada stradalih Srba u Drugom svjetskom ratu današnjem su
čovjeku broj bez lica. Broj bez lica je i preko 10.000 stradalih
Srebreničana. Imena, sve kada ih i ispisuju na ekranu 11. јula, doduše
samo u jednoj polovici države, više liče na neke biračke spiskove sa
izbora: i rijetki koji na čas na njih obrate pažnju okreću glavu,
mijenjaju kanal. Ja najčešće ostavim; sjedim i gledam u ta apstraktna
imena. Katkad jedno te isto prezime prolazi ekranom i po nekoliko
minuta. Ne pitamo se: kada su zadnji put jeli prije nego su ih smaknuli?
kada su se napili vode? je li im bilo krivo što su iz kuća otišli bez
slika? jesu li stvarno mislili da će opet vidjeti svoje najmilije? Nema
vremena da se pitamo. Vremena je malo, a imena su mnoga, mnoga. Valja
proći cijelu abecedu. Ab-, Ac-, Ad-… Ak-…, Ba-…, Be-… i ono Žu-…, cijelu
vječnost daleko.
Zato je za stvarno dozrijevanje svijesti i pojmljenje kolektivne
krivice neophodan – lični primjer. Ti dugo vremena o svemu ovome
razmišljaš, i ranije si pisao o svemu – pa ipak, tek od našeg februarkog
razgovora o našim očevima osjetio si još snažniji poriv ili pritisak da
nešto napišeš. Apstraktni brojevi postali su možda – Velidov otac. Svih
dvadesetdvije i pol godine njegovog odsustva iz Velidovog života.
Ali, da se vratim sada ostatku tvoga pisma, naročito kraju, s kojim
se slažem, čiju bojazan dijelim, i o čijem smo se predmetu složili još
davno: pogubnosti beskrajne pozicije žrtve. Kao i svaka, ona ima svoj
razlog. Ne bi se smjelo sve relativizirati. Bila je agresija i sve te
jame pune kostiju dovoljan su dokaz. Žrtve su umorne od dokazivanja. 20%
kostiju šestorice sinova dovoljan su teret da se slomi kičma jedne
majke i bez nečijeg negiranja. Ali za majke koje su preživjele, kao i za
žene koje su bile djevojčice i koje će čitav život nositi žig stradanja
na svome čelu – vječna pozicija žrtve duševno je pogubna.
Prva stvar koju bismo pomislili kada bismo dvadesetosmogodišnju
djevojku iz Srebrenice, recimo moju prijateljicu A., pitali odakle je i
kako se zove ne bi bila Da li je nekad putovala u Pariz? ili Voli li
Vivaldija? nego Koga li je ona sve izgubila i kako se s time nosi? Da je
to prva stvar koju bismo pomislili pred dvadesetosmogodišnjom osobom ne
samo da je uvrnuto kada se na njen život gleda u smislu svakodnevnice,
uobičajene ljudskosti, nego i nju u našim očima smiješta u već
pripremljeni kalup žene(majke;sestre)-žrtve i oduzima joj – barem na
prvu, površnu, a takve su one koje će ona doživjeti od većine ljudi koje
sreće – mogućnost da živi i ima život i izvan toga. A., ne samo da
putuje i radi projekte kojima bi se svaka mlada i uspješna osoba
ponosila, ona je i jedna od najveselijih osoba koje poznajem, sa
zaraznim smijehom i nesvakidašnje dobrim smislom za humor. Ono što će
joj, pak, prvo servirati i što će u očima javnosti biti njena glavna i
osnovna oznaka je – srebrenički genocid.
Međutim, A. savršeno zna odvojiti svoje individualno od svoga
kolektivnog. Žrtva u kolektivu preživjelih, ona u privatnom odbija
ostati žrtvom. Radimo to svakako i ti i ja u svojim situacijama. Sada
još preostaje da se nadamo da će ova dva lična pisma, pisana za naše,
ali i za oči ljudi koje ne poznajemo, uspjeti da učine jedno maleno
čudo: otklone strah da se suosjeća s tuđom boli. Jer samo zato što se
prizna tuđa bol i mogućnost patnje, ne znači da se odričemo vlastite
niti da je naša vlastita manje važna. Čija je sramota, na kraju, zaista
veća ako zamislimo situaciju gdje dvoje ljudi stoji jedno naspram drugog
i jedno pruža ruku a drugo ju odbija primiti?
Valjalo bi živjeti. Živjeti.
Tvoj,
V.
Peščanik.net, 06.07.2015.