Kada su novozelandski istraživači 1972. godine počeli pratiti više od hiljadu novorođenčadi iz jednog obalnog grada, željeli su saznati kako djetinjstvo oblikuje život odraslih ljudi. Više od pola stoljeća kasnije, rezultati jednog od najdugotrajnijih istraživanja ljudskog razvoja pokazali su da zdravlje, finansijski uspjeh i kvalitet života u odrasloj dobi najbolje ne predviđaju ni inteligencija ni porodični prihodi, već jedna osobina koja se može uočiti još u ranom djetinjstvu – samokontrola.
Riječ je o Dunedin studiji, jednom od najpoznatijih longitudinalnih istraživanja na svijetu, koje traje više od 50 godina.
Više od pet decenija praćenja iste generacije
Studija je započela sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a obuhvatila je 1.037 djece rođene u bolnici Queen Mary u gradu Dunedinu na Novom Zelandu između 1. aprila 1972. i 31. marta 1973. godine.
Istraživanje je vodio Phil Silva, nekadašnji učitelj i student psihologije koji se bavio razvojem djece. Tokom godina finansiranje projekta je nastavljeno, a učesnici su redovno dolazili na detaljna testiranja i procjene.
Danas je istraživanje ušlo u fazu procjene učesnika u 52. godini života, koja se provodi između 2024. i 2026. godine.
Rezultat je jedna od najdetaljnijih slika ljudskog razvoja ikada prikupljenih. Učesnici studije do sada su doprinijeli nastanku više od 1.400 naučnih radova, knjiga i izvještaja.
Posebno impresivna je stopa odziva. Tokom posljednjeg završenog kruga istraživanja, između 2017. i 2019. godine, učestvovalo je 94 posto živih članova studije, što predstavlja najvišu stopu praćenja za istraživanje ovog tipa i trajanja u svijetu.
Zbog toga su učesnici Dunedin studije u jednom tekstu časopisa Science iz 2018. godine opisani kao „hiljadu najistraživanijih ljudi na svijetu“.
Jedna osobina predvidjela gotovo sve
Najvažniji nalaz studije objavljen je 2011. godineu radu koji su predvodili Terrie Moffitt i Avshalom Caspi sa Univerziteta Duke i King's College London, zajedno s Richiejem Poultonom sa Univerziteta Otago.
Istraživači su analizirali sve podatke o samokontroli prikupljene kod djece između treće i jedanaeste godine života – procjene nastavnika i roditelja, opažanja istraživača, samoprocjene i testove koji su mjerili strpljenje, upornost i sposobnost odgađanja zadovoljstva.
Zatim su te rezultate uporedili s ishodima u odrasloj dobi, kada su učesnici imali 32 godine, piše Space Daily.
Pokazalo se da je samokontrola iz djetinjstva predvidjela gotovo sve važne životne ishode.
Djeca koja su imala niži nivo samokontrole, bez obzira na inteligenciju ili društveni status porodice, kasnije su češće imala zdravstvene probleme, uključujući bolesti desni, respiratorne tegobe, povišen holesterol, visok krvni pritisak i izraženije znakove upalnih procesa u organizmu.
Istovremeno su imala manje ušteđevine, rjeđe posjedovala nekretnine, češće bila zadužena i češće postajala samohrani roditelji.
Također su češće imala krivične presude i veću vjerovatnoću razvoja ovisnosti o alkoholu, duhanu, kanabisu ili drugim drogama.
Veza je bila gotovo savršeno postepena – djeca s najnižim rezultatima ostvarivala su najlošije ishode, ona s najvišim najbolje, dok su svi ostali bili tačno između te dvije krajnosti.
Šta naučnici podrazumijevaju pod samokontrolom?
Istraživači naglašavaju da samokontrola nije jedna misteriozna osobina.
Ona obuhvata čitav skup karakteristika koje psiholozi proučavaju decenijama: savjesnost, samodisciplinu, upornost, sposobnost odgađanja trenutnog zadovoljstva, planiranje unaprijed, kontrolu impulsa i upravljanje emocijama radi ostvarivanja dugoročnih ciljeva.
Djeca s visokim rezultatima uglavnom su bila ona koja su mogla čekati, fokusirati se na zadatak, završiti ono što započnu i razmišljati o posljedicama prije nego što djeluju.
Djeca s nižim rezultatima imala su više poteškoća upravo u tim područjima.
Male odluke stvaraju velike razlike
Prema istraživačima, utjecaj samokontrole na životne ishode djelimično je intuitivan, a djelimično rezultat niza malih odluka koje se gomilaju tokom godina.
Mladi s nižom samokontrolom češće počinju pušiti prije nego što razumiju posljedice ovisnosti, odustaju od školovanja u trenucima frustracije, postaju roditelji u ranoj dobi zbog loše planiranih odluka ili počine manja krivična djela koja ostavljaju trajne posljedice.
Svaka od tih odluka pojedinačno djeluje beznačajno, ali tokom deset ili dvadeset godina mogu oblikovati potpuno drugačiji životni put.
Istraživači su utvrdili da su učesnici koji su završili srednju školu, nisu pušili i nisu postali roditelji u tinejdžerskoj dobi imali znatno bolje životne ishode, čak i kada su kao djeca imali niži nivo samokontrole.
Međutim, čak i oni koji su izbjegli najveće životne zamke, a imali slabiju samokontrolu, kasnije su pokazivali određene nedostatke.
Zaboravljanje obaveza, neispunjavanje dogovora, problemi sa štednjom ili pridržavanjem medicinskih preporuka stvaraju male, ali trajne troškove koji se tokom decenija pretvaraju u značajne razlike u zdravlju, finansijama i odnosima.
Dobra vijest: Samokontrola nije nepromjenjiva
Iako rezultati ukazuju na važnost samokontrole, istraživači naglašavaju da ona nije trajno zadana osobina.
Naprotiv, značajan broj učesnika pokazao je poboljšanje između djetinjstva i adolescencije.
Takvi učesnici kasnije su ostvarili znatno bolje životne rezultate nego što su njihovi rani rezultati predviđali.
Drugim riječima, samokontrola se može razvijati.
Autori istraživanja smatraju da programi usmjereni na razvoj samodiscipline, planiranja, upornosti i emocionalne regulacije u djetinjstvu mogu imati izuzetno velik dugoročni učinak.
Nakon objavljivanja rada 2011. godine provedeno je više programa u školama koji su razvijali upravo te vještine, a rezultati su uglavnom bili ohrabrujući.
Istraživanje se nastavlja
Dunedin studija traje i danas.
Trenutno je u toku procjena učesnika u 52. godini života, a završetak tog dijela istraživanja planiran je za kraj 2026. godine.
Istovremeno se prati i nova generacija – djeca originalnih učesnika – kako bi naučnici mogli proučavati na koji način se obrasci samokontrole, mentalnog zdravlja i životnih ishoda prenose s generacije na generaciju.
Nakon više od pola stoljeća istraživanja, zaključak koji se najdosljednije ponavlja ostaje jednostavan: djeca koja su bolje upravljala svojim ponašanjem i impulsima odrasla su u ljude koji su imali bolje zdravstvene, finansijske i društvene ishode od svojih vršnjaka.
A upravo je to, smatraju istraživači, osobina koju je mnogo lakše prepoznati kod petogodišnjeg djeteta nego kasnije naučiti.