Volio bi Dejan Lazić – hrvatski pijanist i skladatelj s austrijskim državljanstvom i amsterdamskom adresom – da u plitkoj ali zajebanoj pameti čovječanstva pohranjenoj na internetu ostane zabilježen isključivo po svojim brojnim uspješnim nastupima na svjetskim koncertnim pozornicama, po prestižnim diskografskim nagradama i ostvarenoj suradnji kako s renomiranim filharmonijskim i simfonijskim orkestrima, tako i s nekima od najslavnijih dirigenata današnjice. Volio bi da čim ukuca svoje ime na Googleu ili nekoj drugoj tražilici, iz laptopa ili smartphonea začuje zasluženi pljesak. I gdje god da klikne, netko da usklikne – poput naprimjer Tima Ashleyja u Guardianu – kako se u svirci Dejana Lazića snaga sjedinjuje s ljepotom. A može i nešto još snažnije. I ljepše.
Pune su internetske tražilice linkova koji Dejana Lazića i ostale štovatelje njegove virtuoznosti odvode na tekstove što obiluju hvalospjevima, ali slavnom je pijanistu uši parala i oči bola poveznica ka jednom od rijetkih suzdržanih osvrta na njegovo muziciranje, poveznica koju – na nevolju – ugleda svaki put čim samoga sebe potraži na Googleu. Žuljao ga je osvrt na njegov solistički koncert održan u glavnom gradu SAD-a još u prosincu 2010. godine, s kojega Anne Midgette, glazbena kritičarka Washington Posta, nije ponijela dojmove kakve je glazbenik pokušao ostaviti i na nju i na svu publiku u Kennedy Center's Terrace Theateru. Kritičarka je Lazićeve interpretacije Chopina i Schuberta nagradila baš kao i publika, »razumljivo toplim pljeskom«, ali kako to udaranje dlanom o dlan u dvorani nije potrajalo dovoljno dugo da bi glazbenik izborio i bis koji je uočljivo očekivao, tako mu ni pohvale Anne Midgette na račun artističke sposobnosti da na klavirskim dirkama uradi što god poželi nisu djelovale dostatno upečatljivima da bi zasjenile primjedbe o finesama koje su njoj mjestimice zvučale kao da su same sebi svrha.
Proglasivši Dejana Lazića pijanistom čudesnoga dara, odveć dobrim a da ne bi mogao biti još i bolji, Anne Midgette vjerojatno nije mogla ni slutiti da će on njezinu kritiku doživjeti tako lošom da bi teško mogla biti gora, te da će jednoga dana od redakcije Washington Posta zatražiti da taj tekst ukloni s interneta. Ali eto dogodilo se da je Nikada Dovoljno Nahvaljeni Glazbenik A Da Ne Bi Mogao Biti Još Hvaljeniji ovih dana u Washington poslao e-mail sa zahtjevom da se članak star skoro četiri godine makne s međumrežja, pozivajući se na svibanjsku odluku Europskoga suda pravde po kojoj su Google i ostali pretraživači dužni udovoljiti željama korisnika da se uklone svi linkovi na njihove osobne podatke koje smatraju neprimjerenima, zastarjelima ili nebitnima.
N apisao je Lazić u toj poruci Washington Postu da njegov zahtjev za brisanje teksta nije nikakav »pokušaj cenzure« nego samo korištenje »prava da upravlja svojim imidžom, odnosno istinom«, jer bismo »trebali živjeti u svijetu gdje svatko – ne samo umjetnici i izvođači već i političari i javni dužnosnici – mora biti u mogućnosti da zapise o sebi uređuje u skladu s vlastitim mišljenjem i po svome ukusu«, uz dodatno pojašnjenje sedmim siledžijama kako su »i političari ljudi, baš kao vi i ja«. Američki list je ta njegova obrazloženja, naravno, citirao s osobitim guštom, uvažavajući u svome komentaru ovog bizarnog slučaja umjetnikovo pravo da kritiku Anne Midgette smatra »difamacijskom, zlobnom, jednostranom i irelevantnom za umjetnost«, ali ne odričući ni svojoj glazbenoj kritičarki pravo da ponovi kako umjetnik takvoga dara može svirati i bolje nego što je Lazić svirao te davne večeri u Washingtonu… Bez obzira na to što on možda misli da bolje niti može niti treba.
Bilo kako bilo, Washington Post odbija ukloniti tekst, ne samo zato što list izlazi u zemlji koja ne zadovoljava ni osnovne geografske uvjete za prijem u EU pa se nalazi izvan jurisdikcije Europskoga suda pravde, ili zato što je hrvatski pijanist načinio pravno invalidan korak, zahtijevajući od uredništva ono što je trebao tražiti od Googlea. Nisu tamošnjim urednicima važni ti formalni razlozi zbog kojih se mogu hladno oglušiti o zahtjev da iz web-arhiva izbrišu uradak svoje autorice. Ali im je bilo važno ukazati na zaživljavanje pogubne prakse da i nogometni suci uhvaćeni u laži, i moćni novčarski mešetari prozvani zbog svoje uloge u izazivanju financijske krize, pa sada eto i slavom razmaženi pijanisti koriste sudski blagoslovljenu »moć da sami određuju što je istina o njima« i da pod egidom zaštite privatnosti prekrajaju javnu sliku o svojemu javnom djelovanju. Ili kako bi to rekao Dejan Lazić – da sami upravljaju »svojim imidžom, odnosno istinom«.
O stavljamo Lazićevoj taštini da vjeruje kako će ga povijest glazbe upamtiti onoliko značajnim koliko joj sam dopusti. U povijesti cenzure na koju, nadam se, neće imati takvog utjecaja, ostat će najvjerojatnije zabilježen kao umjetnik koji se založio da i politički moćnici dobiju još veće pravo kontrole i nasilja nad javnošću. Nije on njih spomenuo tek usput, već zato što zna tko mu jedini može osigurati da čim samoga sebe potraži na Googleu, ni s jednoga linka ne dobije ništa osim ovacija. Zato što zna da će mu svaka tako zaštićena vlast iskazati svaku time zasluženu čast. Ma bravo, maestro!
Izvor : Novi list