Kad šef jedne države isprsi rame da, pred kamerama omiljenih televizija s nacionalnom frekvencijom, bude uboden i prvom i drugom i trećom dozom, logična bi bila samo jedna poruka sugrađanima i sunarodnicima – vakcinišite se. I ponovio je Vučić taj apel, nije da nije, ilustrujući važnost vakcinacije ličnim primerom.
Nije se, kako reče, zarazio ni posle skupova na kojima ga je dočekivalo 6.000- 7.000 ljudi.
“A, sve i da jesam, sasvim izvesno bih preživeo“, rekao je Prvi među jednakima i priznao da od početka država ima pogrešan stav o nevakcinisanima, uključujući i lečenje koje je besplatno za sve, pa i za antivaksere.
Međutim, potom se dogodilo ono, što s manjim ili većim medijskim intenzitetom i s različitim dozama verbalnog disciplinovanja ciljanog biračkog tela, traje od pobede Srpske napredne stranke na izborima 2012. godine. Usledio je još jedan Vučićev višeminutni dnevni nastavak izborne kampanje, obračuna sa političkim protivnicima i salva pridika novinarima koji ne postavljaju naručena i očekivana pitanja. Zasuo je Vučičić javnost još jednom mantrom o moralnoj, političkoj i svakoj drugoj čistoti i nevinosti političkog establišmenta i Broja Jedan u Srbiji. Bio je to, alanfordovski karikaturalan monolog iz koga se čita poruka – „ako kaniš pobjediti, ne smiješ izgubiti“, skoro po svaku cenu.
I nije ovde samo reč o vakcinama i vakcinaciji. Nije, jer, kako se bliže izbori, najavljeni za početak aprila 2022. godine, to je u verbalizovanju Vučićeve volje da o(p)stane na vlasti sve očitije koga – sada već skoro paraniočno – vidi kao ključnog protivnika. Dovoljno je bilo bar malo obratiti pažnju na činjenicu koliko je puta u odgovorima proverenih i poželjnih novinara pomenuo lidera opozicione Stranke slobode i pravde (SSP) Dragana Đilasa, jednog od suvlasnika medijske Junajted grupe Dragana Šolaka, natruh stranaca i međunarodnog faktora i, nizbežno, tzv. tajkunske medije. Rečju – sve one novine, portale i kablovske televizije koji ne terciraju bespogovorno samoljublju političke elite, poistovećene sa državom i nacijom kao njenim jedinim autorizovanim zastupnikom i branikom, a nasuprot svim zaverenicima raznih boja i lakova, spremnim da samo u svoju korist, uz pomoć „stranog faktora“, preuzmu vlast i zaulare javnu kasu.
Bilo je sasvim dovoljno pa da bude jasno koji kamen najviše žulja u Vučićevim i naprednjačkim cipelama uoči predstojećih izbora jer se – ne samo po oceni analitičara, već i po sve glasnijim konstatacijama u taboru SNS – sve očitije (pred)oseća da je Beograd najtanja karika u lancu aktuelne vlasti.
Narod zna, građani će reći svoje, znaju oni ko marljivo radi i predano se bori za Srbiju i svoj narod, za prosperitet, za nacionalne interese, politički i ekonomski jaku državu… i tako dalje i tome slično.
Sledeći dosadašnju Vučićevu političku logiku, stotine hiljada ljudi – godinama unazad anesteziranih porukama u etru i na papiru kontrolisanih medija i agresivnim nametanjem i forsiranjem jednobraznog mišljenja i podela na „mi“ i „oni, na „nas“ i „njih“ – ne bi trebalo da imaju dilemu. Pre nas potop i posle nas potop, pa vi vidite ko je vaš, a ko su njihovi.
Uz neporecivo važan apel i suvisle pozive za omasovljenje vakcinacije protiv kovida, najsvežije Vučićeve političke poruke zasenile su čak i njegovo iznuđeno priznanje da država i vlast koju personifikuje dosad nisu bili sposobni da valjano kontrolišu pandemiju, onako kako zapoveda zdrav razum, a ne dnevno-politčko šibicarenje neophodnim epidemiološkim merama. Vučić je – očigledno podsvesno – priznao da su država, aljkave zdravstvene vlasti i, u pogledu stručnog stava, beskičmeni Krizni štab – prećutno dali legitimit antivakserima da terorišu i samosvesne sugrađane, lekare i pojedine članove istog tog Kriznog štaba. Rezultat je jalov nastavak dobro započete kampanje imunizacije i nakaradno upravljanje pandemijom, koja poslednjih mececi i dana puni kovid bolnice i groblja u Srbiji.
Treba li sad podsetiti – i koga sve, počev od Vučića – na dramatično vanredno stanje, uvedeno kad je bilo manje zaraženih nego što Srbija poslednjih dana ima umrlih od korone? Na ona obećanja kako će „politika slušati struku“ i na kukumavčenja iz direktnih tv-prenosa da će sva gradska groblja biti tesna za umrle „bake i deke“ ako zbunjeno stado ne bude slušalo čobane kojima je poverilo vlast? Na klovnove s diplomom medicinskog fakulteta koji su se, javno iz uz Vučićev osmeh pred kamerama, rugali „najsmešnijem virusu u istoriji čovečanstva“ i pozivali žene na šoping u Italiji, tada suočenoj s katastrofalnom korona statistikom?
Nasuprot tome, danas imamo političko vakcinisanje u zdrav mozak i razum svih onih koji su od 6. marta, kad je potvrđen prvi slučaj korone u Srbiji, apelovali da se poštuju i primenjuju znanja i osvedočena iskustva domaćih i svetskih epidemiologa i virusologa?
Ponovo je, pakujući ga u celofan dušebrižništva, Vučić ponudio sendvič garniran dominatnom politikom i neuvaženom naukom, servirajući bućkuriš predizbornog inženjeringa, dok svud okolo i dalje odzvanjaju eho apela struke, promukle od neutihlih upozorenja i krici posustalog zdravstva koje prebrojava nevakcinisane i umiruće.
A „Robih Hud koji se bori za svoj narod“, ramenom treći put ubodenim protiv korone, nastavlja da gura svoju mantru i širi virus pogubnih podela u Srbiji.
U međuvremenu, u Srbiji je od posledica virusa korona u nedelju preminulo još 69 pacijenata, u ponedeljak 67, dosad ukupno 10.472.
A višestruke posledice, najrazličitija nepočinstva i dosad nepomenute žrtve sadašnje vlasti neće još zadugo biti prebrojane.