Od promocije knjige o Starom hrastu, Tihomira Levajca, ne mogu da se otrgnem osjecaju griže savjesti i stida koji me preplave svaki put kad na svojoj polici ugledam ovu knjigu.
Ja sam, naime, bila jedan od studenata Ekonomskog fakulteta koji je pismeni ispit iz matematike polagao kod profesora Kravarušića. Ja, kao i hiljade drugih studenata koji je prosao kroz Ekonomski fakultet. A kako je profesor Kravarušić bio na prvoj godini, i oni koji nisu završili fakultet sigurno su se susreli sa njim. I vjerujem da bi svi oni potvrdili neograničenu predanost ovog profesora svom predmetu. Jedini asistent kojeg ste uvijek mogli naći na fakultetu, jedini asistent kod kojeg ste mogli ispit položiti i uslovno. Pojedincima koji su zaista imali poteškoća sa matematikom dopuštao je da ispit polažu oblast po oblast!
A tražio je osnovno: funkciju, integral i polinom. Čak niste morali ni uraditi sva tri zadatka u potpunosti da bi dobili prolaznu ocjenu. A zar ne bi bila i sramota da jedan diplomirani ekonomista ne zna ove osnovne stavke matematike?!
Sina profesora koji je započeo hajku na profesora Kravarušiča, očigledno ne bi bila sramota.
Kao ni što dotičnog profesora nije bilo sramota da omalovaži, psihički uništi i na kraju i sahrani profesora Kravarušića. Lično sam čula horor priče o tome šta je sve profesor kroz taj period morao da prođe jer nije htio da pokloni nezasluženu šesticu.
I onda sam se zapitala gdje sam tad bila ja?! Gdje je tad bilo hiljade tih studenata koji su cijenili profesora Kravarušića?! Jesmo li znali a ignorisali? Ja, lično, nažalost nisam znala..jer da jesam vjerovatno ne bih mogla izignorisati…da li bih uspjela skupiti bar šačicu studenata ispred fakulteta da dignemo svoj glas protiv nepravde? Da li bi i mene ućutkali?
Bijes me obuzima kad pomislim koliko je naš narod ignorantan…ućutkan…u strahu…u borbi za sopstvenu egzistenciju…i što ovakve i slične stvari prolaze neprimjećeno…i upravo iz tog razloga smatram da smo ovdje gdje jesmo i da našu državu vode ovi koji je vode…
Negdje sam pročitala da na svijetu nema previše loših ljudi, nego premalo dobrih koji bi im se suprostavili.
Nisam ni u mogućnosti da odem na grob profesora Kravarušića, da mu se izvinim, u svoje i u ime svih njegovih studenata. A možda i bolje tako, jer bih samo prividno saprala sopstveni osjećaj odgovornosti.
I jedino što mogu je da se nadam da profesora koji ga je sahranio i sve one koji su mogli, a nisu htjeli pomoći razdire griža savjesti.
I da se zahvalim profesoru Levajcu što ga je profesora Kravarušića ovjekovječio u svojoj knjizi.
Tamara Milaković
2012