Stari je vozio „mini morrisa“ i tek s odmakom od skoro trideset godina prije nego je to remek djelo automobilskog dizajna zamijenio skoro pa novom „južinom“, crvenom, a da kakvom drugom, vidim koliko je Stari bio uglađeno čeljade.
Stari je inače vazda imao stila, pa čak i kasnije kad su „stojadine“, koje moj Stari nije nikad volio, i „južine“, u demokraciji svi uglavnom zamijenili s modernijim automobilima. On je s „yugom“ ušao u 21. stoljeće kad mu je konačno rekao zbogom skuživši da mu, ne učini li to jako brzo, još brže ni jedna banka neće htjet dat kredit za novo auto, jer bi se otplata mogla produžit u penziju.
Bez obzira što je u „yugu“ ušao u 21. stoljeće Stari je imao nekog stila i gospodskog manira puno više od onih koji su odjednom iz „zastava“ uletjeli u „audie“, „BMW-e“ i „mercedese“. Kad je Stari odjebao onog „minija“ i zamijenio ga za metalne police koje još uvijek držim u stanu, ja sam bio sretan kao prasac što je prešao na „yuga“ i to ne bilo kakvog, nego „koral 55“. Znači – deset konja više od tadašnjeg uobičajnog jugo prosjeka.
Kad je „yugo“ kasnije došao u moje ruke prvo sam naučio siceve obarati u pola sekunde. Često od tog obaranja nije bilo koristi pa sam morao naučit i jednako brzo vraćat ih u prvobitni položaj, ali „yugo“ je bio i ostao izmišljeno auto za seksualnu gimnastiku. „Ligen sic“ u „južini“ bio je zakon, spustiš ga i dobiješ krevet od persone i po, malo doduše dok prcaš tebe jebu oni rubovi siceva, ali pregrmi se nekako.
Nema greške da je onaj tko ga je projektirao imao ljubavnicu koju nije imao gdje kresat i tako je radeći na nacrtima „Yuga“ mislio i na ostale jadne Jugoslavene koji nemaju gdje prcat, ali i na omladinu koja se negdje morala bavit istom tom tematikom. Vidi se gdje je pedeset godina jebačina vladala, a ne kao u onih Švaba… U njih sve na neke kurble, sve nešto treba vrtit, pa kurblaj i kurblaj dok spustiš sic, a dotle i neke druge stvari mogu opast, npr. moral jer „đokica“ stoji i stoji, a džabe stoji kad sic ne pada.
Iako je od pojave „yuga“ prošlo cijelo desetljeće prije nego je postao član naše familje, moja prva vožnja ponosom jugoslavenske autoindustrije dogodila se par godina nakon što su prvi primjerci napustili kragujevačke trake i hale, prije nego je „južina“ krenula pokorit Ameriku pod oznakom „45 A“.
Do vožnje „yugom“ došlo je zahvaljujući pionirskoj plivačkoj karijeri u kojoj su ubrzo došla i prva natjecanja na kojima nisam polučio uspjeh, ali imam par diploma. Istu diplomu dobivao je i prvi i zadnji – za sudjelovanje. Uglavnom kad je došlo vrijeme za moje prvo natjecanje bilo je to veliko slavlje u obitelji koja je bila spremna i zadužiti se samo da bih se mogao osjećati kao Mark Spitz.
Stara me tako odvela kupit novi „Puma“ dres koji sam uvijek više cijenio od „Adidasa“. Jedan od razloga svakako je bio i taj što je „Puma“ dresove nosio i Hajduk. Uz „Puma“ i „Adidas“ dres ili trenerku, kako god hoćete da je zovem, još jedino su se mogli kupit oni od beogradskog „Sporta“ i „Yassa“. Kupili smo i nove šlape, pa čak i čarape, sportske, bijele s crvenim znakom „Adidasa“.
I kako će sin tako uređen i spreman za prve plivačke pothvate na natjecanje poći u starome „miniju“… Došla je na red tako i moja prva vožnja u „Yugu 45“, posuđenom naravno.
Susjed je ponosno prema Starome pružio ključeve uz smiješak na rubu usana. Stari ih je preuzeo drhtavom rukom i rekao:
– Ne boj se…
Onda je zastao, ponovio te riječi i nadodao:
– Neće mu se ništa dogodit.
Cvjetao sam od sreće kad se Stari parkirao ispred nas, a Stara je ponosno otvorila vrata narančastog „yuga“ što je uz bijelu i maslinasto zelenu bila najčešća boja prvih primjeraka.
Ubacio sam se na stražnje sjedište, a Stara je s iznimnom pažnjom zatvorila vrata.
Onda se okrenula prema Starome, prekrstila se i kazala:
– Hoćeš li ti znat ovo vozit?
– Ajde bogati ne pizdi. – rekao je Stari, odmahnuo rukom i ubacio u prvu.