Varijacije na ovu temu pojavljivale su se širom društvenih medija
kada je australijski lanac supermarketa Kouls odlučio da se vrati na
upotrebu plastičnih kesa, uz izgovor da je ljudima potrebno „više
vremena da se naviknu na promenu“.
Zatim je izašao specijalni broj Njujork tajms magazina, gde se u suštini ponavlja isti argument, samo na mnogo višem nivou.
U svom dugačkom i fascinantnom eseju, Natanijel Rič objašnjava da
ključna otkrića nauke o klimi nisu nova. Već osamdesetih godina prošlog
veka, naučnici su shvatili kako funkcioniše globalno zagrevanje i kako
se ono može zaustaviti.
Danas se u atmosferu svakodnevno upumpavaju tako velike količine
ugljenika da je, kaže Rič, „sada najbolji scenario dugoročna
katastrofa“. Ali klimatske promene su mogle biti zaustavljene na samom
početku. „Gotovo ništa nam nije stajalo na putu“, piše Rič, „izuzev nas
samih“.
Drugim rečima, problem su bili žitelji.
Mase su žudele za komforom, bez obzira na posledice. Insistirale su
na svojim automobilima na benzin, na svojim klima uređajima i svojim
plastičnim kesama iz Koulsa, čak i kada su ih očajni stručnjaci molili
da promene navike.
I sada smo tu gde smo – u situaciji u kojoj klimatske promene mogu učiniti delove planete nenastanjivim.
Ali na čemu se zasniva ova samouverena tvrdnja da su žitelji nezainteresovani za sudbinu planete?
„Ljudi“, kaže Rič, „povezani u globalne organizacije, demokratije,
industrije i političke partije ili ponaosob, nisu u stanju da žrtvuju
svoj luksuz zarad predupređivanja kazne koju će platiti buduće
generacije.“
Zvuči kao činjenica, ali je to zapravo argument, povezan sa ključnim kontroverzama političke ekonomije. Šenon Osaka je skrenula
pažnju na to da Rič parafrazira esej „Tragedija zajedničkog“ Gareta
Hardina, gde Hardin tvrdi da će preveliki broj stanovnika planete u
kombinaciji sa individulnim sebičnim interesima neizbežno rezultirati
uništenjem zajedničkih resursa.
Ali Hardinova teza nije neoboriva kako to tvrde njeni zastupnici. Marksistički geograf Dejvid Harvi konstatuje
da je navodna nemogućnost zajedničkog postala „neoborivi argument za
superiornu delotvornost privatnih imovinskih prava“ samo zato što su
desničari generalizovali specifične istorijske uslove, pretvarajući ih u
navodno nepromenljive zakonitosti.
U stvarnosti, međutim, kako je pokazala
Elinor Ostrom u istraživanju za koje je nagrađena Nobelovom nagradom,
mnoge postojeće zajednice su bile sposobne za kooperativno očuvanje
zajedničkih resursa i zajedničke imovine, upravo na način koji Hardin
smatra nemogućim.
Australijanci bi pre svih morali biti toga svesni: važne knjige Brusa
Paskoa, Bila Gemidža i drugih izlažu načine na koje su australijski
domoroci održavali „najveće imanje na svetu“ tokom nekih 60.000 godina.
Načelno gledano, Ričov esej naturalizuje i esencijalizuje specifične
političke i ekonomske uslove koji su osamdesetih učinili borbu protiv
klimatskih promena tako teškom.
U svom izvrsnom odgovoru na Ričov esej, Naomi Klajn piše:
„Jedva da se može zamisliti gori trenutak u ljudskoj evoluciji za
suočavanje sa teškom istinom da udobnosti savremenog potrošačkog
kapitalizma polako ali sigurno podrivaju naseljivost naše planete.
Zašto? Zato što su ’80-e bile apsolutni zenit neoliberalnog poduhvata,
vrhunac ideološkog uspona ekonomskog i društvenog projekta koji je
svesno demonizovao kolektivno delanje u ime oslobađanja ‘slobodnog
tržišta’ u svakom aspektu života.“
To je, konačno, bilo razdoblje u kojem su i levica i desnica
prigrlile tržište ne samo kao neizbežno već i kao poželjno, kao
instituciju bezmalo čudesne efikasnosti koju treba po svaku cenu uvesti u
svaki aspekt ljudskog ponašanja. Dobili smo privatizaciju, deregulaciju
i princip „korisnik plaća“; odrekli smo se javnog vlasništva i
planiranja. Nova situacija je dovela do toga da kolektivne institucije –
političke partije, radnički sindikati, građanska udruženja, pa čak i
sportski klubovi – počnu da propadaju zbog svoje inkompatibilnosti sa
društvom atomizovanih individua koje se međusobno sreću samo kao
učesnici novčanih transakcija.
U tim uslovima teško je okriviti običnog Mileta i Milenu za to što
nisu uspeli da budućnost pretpostave sadašnjosti. Suština neoliberalizma
bila je u univerzalizaciji onoga što ekonomisti nazivaju „racionalnom
maksimizacijom profita“. Postali smo društvo pobednika i gubitnika, u
kojem grabite sve što možete – ili ostajete pregaženi u prašini.
U svakom slučaju, sa propadanjem tradiconalnih mehanizama politike
obični ljudi su izgubili gotovo svaku moć da utiču na odlučivanje.
Sindikati, partije i parlamenti koji su nekada imali barem neki uticaj
na tržište i sami su u sve većoj meri usvajali tržišne principe, a
privatna potrošnja je počela da se tumači kao legitimniji izraz naših
preferencija nego glas na izborima.
Učinke tog pogleda na svet možemo videti danas u Australiji – a borba oko plastičnih kesa predstavlja tipičan primer.
Ne bi trebalo da bude teško zaustaviti groteskno umnožavanje plastičnog otpada. Kako sam već ranije pisao,
američki proizvođači su usvojili pakovanja za jednokratnu upotrebu tek
posle Drugog svetskog rata, i to zbog ogromnih profita koje im je to
donosilo. Potom su se godinama grčevito borili da naviknu inicijalno
neprijateljski nastrojenu javnost na zagađenje kao posledicu ove prakse.
Vlada koja ozbiljno reši da se oslobodi epidemije toksične
mikroplastike, mogla bi, sasvim očigledno, da oporezuje one koji
proizvode i prodaju robu upakovanu na taj način. Kazneno oporezivanje ne
samo da bi obeshrabrilo upotrebu pakovanja za jednokratnu upotrebu, već
bi se moglo iskoristiti i za finansiranje oporavka već ugroženih
ekosistema.
Umesto toga, debata o upotrebi plastičnih kesa prebacuje teret na
individualne kupce. Odgovornost za smanjivanje plastičnog otpada nije na
vladama ili multinacionalnim kompanijama ili instituacijama koje
poseduju realnu moć, već je na užurbanom roditelju koji na putu s posla
hoće da reši problem porodičnog ručka.
Po svojoj prirodi, potrošačke kampanje imaju najviše smisla za one
koji se nalaze na relativno privilegovanim pozicijama. Ako na
raspolaganju imate pristojan prihod, onda ste verovatno već navikli da
birate šta kupujete, pa vam nošenje sopstvene reciklirane torbe u
supermarket ne predstavlja preveliki napor.
S druge strane, ako jedva sastavljate kraj s krajem, čak i skromna
dodatna cena može vam izgledati kao kap u prepunoj čaši. Kada gigantski
supermarket, čiji rukovodioci zarađuje više nego što možete da zamislite
i čiji ceo poslovni model počiva na navlačenju potrošača da kupuju što
više robe umotane u plastiku, moralistički insinuira da ste, uprkos
apsolutnom nedostatku društvene moći, upravo vi odgovorni za ubijanje
kornjača, nije teško pretpostaviti kako ćete reagovati.
Da li bi iko u takvoj situaciji mogao da se iznenadi zato što se
sukob oko plastičnih kesa pretvorio u novi okršaj u kulturnim ratovima,
potpirujući gnev prema gradskim elitama i njihovoj „razularenoj
političkoj korektnosti“?
Bes koji su iskazali neki kupci ne dokazuje da su obični
Australijanci groteskna čudovišta nezainteresovana sa sudbinu okeana.
Naprotiv, on je pokazao da određena vrsta strategije za zaštitu prirodne
sredine – strategije koja se fokusira na potrošače umesto na
institucije koje oblikuju njihovu potrošnju – može proizvesti uslove za
desničarski protivudar.
Međutim, evo kako zaista stoje stvari. Dok je Kouls tvrdio da su potrošači razlog za povratak na plastične kese, interna prepiska do koje je došao Ferfaks govori sasvim drugu priču.
Šta god da je pisalo u njihovom zvaničnom saopštenju, predstavnici
ovog supermarketa su upravnicima svojih prodavnica objasnili da se na
plastične kese vraćaju da bi se kupci što brže proterali kroz red na
kasi. Kouls je želeo da profitira na uspehu svoje promotivne akcije
„Mala prodavnica“, tokom koje su „mušterije dobijale umanjene replike
svakodnevnih proizvoda, umotane u plastiku“.
Drugim rečima, povratak na upotrebu plastičnih kesa bio je motivisan
profitom – on nije imao nikakve veze sa običnim ljudima. I to je važno
imati na umu.
Ako pripišemo uništenje planete ljudskoj prirodi, to u suštini znači
da smo odustali od borbe. Isto tako, ako optužujemo sve ljude na
planeti, dopuštamo pravim krivcima da se nekažnjeno izvuku, i ne pravimo
razliku između multinacionalnog industrijskog zagađivanja ogromnih
razmera i penzionera koji je naprosto zaboravio da ponese svoju
recikliranu torbu u supermarket.
U sadašnjoj sumornoj političkoj klimi, progresivci se neretko mogu
osetiti izolovanim. Lako je okupljati se u prostorima u kojima
levičarske ideje imaju prođu i kukati nad zaostalošću koja caruje svuda
oko nas. Mnogi liberali su zapravo internalizovali desničarske ideje o
konzervativizmu masa. Oni vide građanstvo kao mračni rezervoar rasizma,
seksizma i predrasuda, a postojeće progresivne politike vide pre svega
kao način da spreče narodne mase da iskažu svoje navodne predrasude i
mržnju.
Međutim, bezmalo svaki princip koji progresivci danas smatraju
neupitnim ustanovljen je zahvaljujući zalaganju običnih ljudi, najčeše u
sukobu sa žestokim protivljenjem bogatih, obrazovanih i moćnih. Bilo je
puno prilika – od „zelenih blokada“, preko blokiranja izgradnje hidroelektrane na reci Frenklin, pa sve do protesta u Džabiluci
– da se uverimo da Australijanci pokazuju da jesu zainteresovani za
prirodu kada im se ponude smislene metode borbe za očuvanje prirodne
sredine.
Ljudi nisu najgori. Oni predstavljaju jedinu nadu za spas naše planete – vreme je da to primimo k znanju.
Jeff Sparrow, The Guardian, 13.08.2018.
Preveo Rastislav Dinić