Ipak su Laktaši već 17 godina politička đedovina Milorada Dodika, pa 42 odsto glasova koje je dobio kandidat ''Saveza za promjene'', Vukašin Vojinović, uopšte nije loš rezultat, jer treba imati na umu da se na izbore odazvalo nešto više od 50 posto glasača, tačnije njih 16.057. Šta bi bilo da je na glasanje izašao i onaj apstinetski ostatak, ne treba mnogo da razmišljamo, narodski rečeno: ''Kodžomana ne bi bilo ni u ljeljama''.
Ali, eto, Milorad je uspio iskamčiti još jednu političku pobjedu na uštrb letargičnog naroda, koji ne želi da se miješa u svoj život. Oni koji nisu izašli na glasanje opet su namagarčeni i upravo su svojim neizlaskom dali glas onome zbog koga i ne žele na izbore. Vlast ih je stvorila bezvoljnima da naprave taj presudni korak i učine nešto za sebe, te umjesto da mijenjaju kočničare svog života, oni su im svom snagom svojih pluća dunuli u jedra.
Ne treba biti mnogo pametan pa zaključiti da je među onih 16.075 koji glasaše za Kodžomana sve do jedan član SNSD-a. Oni koji su zaokružili Kodžomana znali su kome daju svoj glas. To je njihovo pravo i njihova odluka da je SNSD-ov kandidat vrijedan povjerenja mora se poštovati. Ipak, nije li pomalo glupo da pobjedu odnose ljudi koji imaju povjerenje od samo 25 posto glasača od ukupnog broja glasača. Takvu pobjedu omogućava ona polovina koja ne želi da obavi svoju građansku dužnost. Pitanje je - zbog čega oni koji nisu izašli na izbore vjeruju da njihovo neizlaženje ne utiče na ishod izbora?
Iako je pobjeda SNSD-a ostvarena nezainteresovanošću građana Laktaša za izbore, mediji koji su na strani jačega na sva zvona su proglasili ovu neubjedljivu SNSD-ovu pobjedu, predstavljajući je kao jako ubjedljivu. Iako je Kodžoman taj za koga se glasalo, ipak se zna ko u SNSD-u nosi lovorike svake pobjede. Naravno, Big Mile, jer da nema Mile ne bi bilo ni Kodžomana. Šta je briga ikoga za tamo nekog Milinog karijeristu koji je najkraćim putem koji mlad čovjek može izabrati, a to je naravno politika, sebi dograbio parče vlasti. Apsolutno nije važan pojedinac, važno je ko tim pojedincem upravlja, a tu je Milorad koji uz funkciju predsjednika Republike Srpske obavlja i sve one ostale funkcije od značaja za ovaj enitet.
Ima Mile svojih Kodžomana za izvoz, jer svako ko se za Miloradov rukav uhvati i barem mu deset puta stisne ruku, automatski postaje načelnik opštine, član upravnog odbora, ministar, premijer. Svemoćni Mile je u stanju od senilnog starca da napravi predsjednika, od studenta direktora firme, od nastavnice premijera... Umije Mile, jer Mile ima moć da upravlja našim životima a da odgovornost za neuspješnu politiku i siromaštvo stanovništva ne snosi niko.
Pucale su prangije u Laktašima, slavilo se i pjevalo. Milorad Dodik je bio srećniji no ikada prije. Cijeli SNSD se sjatio u tu opštinu da pokaže ostatku Republike Srpske koliko su jaki. Ovo je samo početak, kažu čelnici ove patrije, jer nakon 12. oktobra cijela će Spska slaviti kao što mi danas slavimo u Laktašima.
Vjerujemo da sadašnja partija na vlasti, SNSD, ali i njihovi koalicioni partneri DNS i SPRS, željno očekuju da se građani ne odazovu na Opšte izbore 2014. Ili da se odazovu, ali u što manjem broju, jer samo na taj način mogu da slave pobjedu.
Na primjeru vanrednih izbora koji su se u nedjelju desili u Laktašima, vidjeli smo da je za Miroslava Kodžomana bilo svega četvrtina od ukupnog broja glasača, ali da je to bilo dovoljno za ''apsolutnu pobjedu'', jer polovina građana nije htjela da učestvuje u demokratskom procesu zvanom Izbori.
Bilo bi jako pogubno ako bi se i ostatak građana Republike Srpske na dan izbora u nedjelju 12. oktobra ponio kao ovih 16.000 Laktašana, koji su pasivno posmatrali kako drugi odlučuju o njihovoj sudbini.
Na taj način bi i ovaj put nekolicina građana dala apsolutnu vlast i moć vladajućoj garnituri, legalizovala njihov nerad i koruptivni mentalitet, opet bi onaj izabrani sloj društva nastavio da živi u blagodetima, dok bi onaj većinski, uspavani dio, koji nije imao snage da odvoji pola sata života i zaokruži nekog od kandidata, nastavio da trune u svojoj nezainteresovanosti da se izbori za bolje sutra.
Zato ovo što se desilo u Laktašima ( ali i u Srebreniku, gdje je izašlo nešto preko 30% glasačkog tijela ) ne bi smjelo da bude pravilo, nego loš primjer nesretnog slučaja šta se desi kada građane zahvati sindrom pasivnosti prema glasanju. Ne dozvolite sebi luksuz da budete spavači, četiri godine je predugo da bi vam ih neko za samo jedan dan ukrao i potrošio uludo. Promjene, ukoliko ih želite, mogu se desiti jedino ako izađete na izbore 12. oktobra i kažete za koga i šta jeste, a za koga i za šta niste!
