Koliko juče, Narodna skupština RS usvojila je nacrt zakona o kleveti i uvredi. Dakako, u formi dopune Krivičnog
zakona ovdašnjeg entiteta. Ne mogu (a nadam se da i ne treba) zamarati čitaoce raspravama na pomenutoj sjednici. Ali, moram reći nešto drugo, čini mi se
doista važno. Riječ je o pozadini ovog dokumenta.
Naime, pomenute odredbe ovog dokumenta
nisu zapravo usmjerene protiv novinara, protiv medija, protiv ovakvih ili
onakvih dezinformacija – usmjerene su na ono što se nalazi iza te fasade. Jer,
osnovni cilj tzv. Nacrta nije nikakvo „pročišćavanje medijskog prostora“ ili
pak „uređivanje pravila ponašanja“ ili neko „disciplinovanje novinara“. Ne. Onaj
suštinski cilj je LEGALIZACIJA DIKTATURE.
Dakle, nije bitno šta je i kako neko
rekao ili napisao protiv nekoga, vać da li je to učinio po propisima ili ne. U skladu s tim, nama će
biti dozvoljeno da se družimo, da se volimo, da sanjamo – samo i isključivo ako
to radimo po propisima. Možda da i vaspitavamo djecu „po propisima“. A u
protivnom, slijede drakonske kazne za kršenje tih propisa!? Vjerovatno ćemo morati i da jedemo (ako
budemo imali šta) isto tako po tim istim
propisima. U prilog tome je na jučerašnjoj sjednici Narodne skupštine jedan od govornika izrekao
i gotovo nevjerovatan zahtjev: on želi da ima tzv. zdrav jezik, da čuje tzv.
zdrave riječi, a ne bilo kakve. I onda će, valjda, moći slobodno da diše… I
još je dodao da je najvažnije da li se javno iznosi istina ili neistina.
Ne znajući, naravno, u svojoj primitivnoj svijesti, da istina ne pripada njemu
i njegovim institucijama – nego baš nama, običnim ljudima.
I koliko znam, dotični govornik nije
biološki mogao učestvovati u osnivanju Trećeg Rajha, ali što se tiče Četvrtog
– očigledno bi mogao.
Na tragu prethodnog su i ministri iz
Vlade RS, na čelu sa mlađanim ministrom pravde, koji je nažalost pravnik, ali
je i zvanični predlagač pomenutih besmislica. Naravno, primjera sa ove
dvodnevne sjednice parlamenta RS ima još, ali oni – bar po mom sudu – ne zahtijevaju
bilo kakvo daljnje navođenje.
Jer na sjednici se nije oglasio ni
premijer, a niti ministar obrazovanja. Zašto?
Nije se, takođe, oglasio ni
šef države, a ni šefica Vijeća ministara, gospođa Krišto. I ne samo to – opštem
ćutanju su se pridružili i Univerzitet u Banjaluci, Filozofski fakultet (kao
jedini fakultet humanističkih nauka ovdje), pa i rektor banjalučkog Univerziteta, koji je u dva navrata rekao da on ne može ništa komentarisati što
je vezano za uvođenje diktature u naše živote – jer je on ljekar, a to je
isključivo pravno pitanje! Svašta.
Ćute, takođe, i svekolike
akademije nauka u ovoj našoj maloj zemlji, (bez) brojni akademici, i ne znam ko
sve još. Ne ćuti, koliko znam, tek nas nekoliko običnih ljudi, čiji se glas i ne
čuje predaleko. S obzirom na opšti muk,
vjerovatno bi imalo smisla snimiti i
nastavak onog kultnog filma o pljački Trećeg Rajha, gdje su maestralne uloge
odigrali Dragan Nikolić i Nikola Đuričko. Radni naslov pomenutog nastavka mogao
bi glasiti ovako: „Velika pljačka Četvrtog Rajha.“ Snimanje bi se obavilo na
prostorima Bosne i Hercegovine, uz učešće tri režisera (po jedan iz svakog
konstitutivnog naroda), dok bi se na istom principu formirala i glumačka ekipa.
Eventualni problemi bi jedino mogli nastati kod rada na scenariju, jer se o
tome moraju precizno usaglasiti pomenuti konstitutivni narodi. No, kako god bilo,
ovaj projekat ima šanse da uspije.
A za to vrijeme, mi ćemo
predano raditi na obnovi i izgradnji naše male zemlje. Nećemo praviti nikakve
proteste, nećemo izlaziti na ulice,
nećemo nikog ometati u njihovim monstruoznim
nakanama. Dogovorili smo da radimo tajno, u kružocima, u zatvorskim ćelijama…
Kao i u ranija vremena kada se vodila borba protiv pošasti fašizma…
Eto, moram sada prekinuti ovaj tekst, jer žurim na
sastanak moje ilegalne grupe.
S. F. S. N.
Miodrag
Živanović, penzioner