Visok gotovo kao Vlade Divac kad čučne, s licem Džejmsa Kegnija koji se vratio iz banje za nerotkinje gde je uhvaćen u švaleraciji, projektovan da propoveda o demokratiji i miru na Balkanu i Bosni, Milorad Dodik je jedinstveni primerak multipraktik Srbina.
Istovremeno su ga podržavali i Bil Klinton i Sloba Milošević, i Zoran Đinđić i Mirko Marjanović, i Milanče Milutinović i Milo Đukanović, a potom dalje, svi redom. Jednako su ga obožavali i Koštunica i Tadić i sada Vučić, jer se Mile tačno i potpuno predaje svim vladarima u Beogradu. Ali on to čini tako da izgleda kao da svi oni, u redu, čekaju ispred Miletove spavaće sobe.
Od kada je dao ostavku na mesto cirkuskog primerka hipi-Srbende iz Bosne i od kada izjavljuje da unitarna Bosna nema budućnost, a da je njegov glavni grad Beograd, čitava ekipa međunarodnih predstavnika i političkih specijalaca iz Vašingtona ili Brisela, pokušavala je da hipnotiše Mileta i njegovo časno pleme iz Republike Srpske, obećavajući im kako će im biti mnogo bolje tek onda, kada ih više ne bude.
Mogu da zamislim Mileta, najtalentovanijeg političara koji priča srpski, jer nikada nije pokušao da progovori na engleskom, a istine radi, nije mu ni trebalo, jer je forsirao kult prevodilaštva, kako drhti od pretnji tih bezbednjaka najvišeg ranga da će ga konačno smeniti.
I Ivo Andrić bi se svakako cinično nasmejao iracionalizmu i neverovatnim političkim savezništvima koji se sklapaju u bosanskoj kasabi, uoči opštih izbora. Sada su u Bosni, stvorenoj da vri emocijama, uspomenama i melanholijom, eruptivnom bućkurišu kasnije nazvanom bosanski lonac, interesno povezani centralisti Bakira Izetbegovića, Erdoganove nove osmanlije, potom Karadžićev SDS provučen kroz varikinu i vašingtonske krtice koje ordiniraju po vrletima Bosne, dok na drugoj strani, zabarikadirani u Andrićgradu, kao poslednjoj postmodernističkoj tvrđavi na ulasku u tamni vilajet, Mile Dodik i Emir Kusturica upravljaju vojskom sastavljenom ne od vojnika, već od sećanja. Otuda su Mile i Kusta u borhesovskom utvrđenju, gle apsurda, poslednji čuvari Bosne kakvu pamtimo.
Hajde da vidimo kako će sada odigrati nekadašnji sitni činovnik SIZ-a za stanovanje Laktaša, mesta kod Banjaluke gde je odrastao, a zatim preuzeo opštinsku vlast i pretvorio je u oazu malog biznisa Bosne i Republike Srpske.
Bio je fan Ante Markovića uoči sloma Jugoslavije. Onda je osuđivao Radovana Karadžića u vreme njegove najveće moći. Potom je Sloba igrao na njega kada je uveo blokadu na Drini, a zatim su Mileta preuzeli Amerikanci, sa idejom da ga u laboratorijama Lenglija smućkaju kao umerenog lidera koji će konfliktno područje voditi u pravcu demokratskih i tržišnih promena u globalizovanom hepi svetu.
Kako je, dakle, eksperiment nazvan „multinacionalna operacija Dodik”, proglašen za commedia dell arte savremene demokratije, postao buntovnik protiv svojih tvoraca? Kako je Mile od lojalnog igrača postao neposlušni avanturista, kandidujući se za „Bolan-Ladena” srpske politike?
Mora da su Njujorčani prvih dana februara 1998. godine na pedesetak zvaničnih jezika, od japanskih haiku psovki, hare-krišna bajanja i bugarskog lelekanja, kleli blokade na prilazima Vol Stritu ili Petoj aveniji, dok su posmatrali kako korumpirani policajci propuštaju kadilake sa zatamnjenim staklima, u kojima su opskurni vladari sveta hitali ka Ist Riveru.
“Who is Milorad Dodik?”, pitali su se taksisti iz Jamajke, spremajući se da nabave lutku misterioznog lika o kojem je počelo da se šapuće u holovima Ist Rivera. Potom se ta vest širila proverenim kanalima niz bulevare, pa su zbog gužve tog jutra pošteni, crni taksi drajveri s pletenicama i naštelovanim taksimetrima, iglama nabadali lutku mističnog baje, pretvarajući ga u petla koji će da kukuriče dan ili dva. Posle bi ga stavili u kipući lonac i pretvorili u žilavi ručak, obogaćen supom! Ali, gde pronaći lonac u koji bi se udobno smestio 115 kilograma teški i oko dva metra visoki Srbin iz Bosne, za koga su isfrustrirani Njujorčani pomislili da je nova, bela bokserska zvezda u teškoj kategoriji?
Tog jutra, frajeri poput Sajrusa Vensa, Džimija Kartera, Roberta McNamare, Pereza de Kuljeara ili Dezmonda Tutua, članovi trusta mozgova skrivenog pod imenom moćne Karnegi komisije – u slobodno vreme, vladari svetske politike i finansija – podigli su čaše šampanjca, kako bi proslavili ono za šta se mislilo da je genetička utopija. Uspeli su da stvore biće nastalo tako što je u telo Vojislava Šešelja ubrizgana savest Slobodana Miloševića, mozak Duleta Mihajlovića, energija Zorana Đinđića, prepredenost Vojislava Koštunice, emotivnost Mila Đukanovića i iskonsko poštenje Miroslava Miškovića.
Tajni projekat rađanja postdejtonske srpske bebe iz epruvete, koja bi u mraku, onako velika, onako nevina i onako bezazlena, naterala i Hilari Klinton da je ljuljuška na krilu i uspavljuje je, zajedno sa Bilom, dok je kasnije Čelzi izvodi u grad, bio je složen, mučan i neizvestan projekat. Sličan riziku divljeg seksa između Madlen Olbrajt i Velje Ilića, s kojim može da se uporedi samo prizor držanja za ručice pokojnog Aleksandra Tijanića i nikada življeg Bebe Popovića koji na dunavskom keju jedu kokice i sećaju se romantičnih zalazaka sunca u vreme „Spektre”.
Milorad Dodik, političko detence koje je trebalo da stvori stabilnost u Bosni i uveri svet da postoji makar jedan Srbin spreman da odsluša kako mu Klaus Kinkel, usred banjalučkih Banskih dvora, recituje ljubavne pesme, inaugurisan je u premijera Republike Srpske, a Njujork tajms i Vašington post pisali su ode novoj političkoj zvezdi rođenoj u familiji moćnih trilateralista, koji je ugledao svet u 39. godini.
Mora da je tek rođeni Mile tadašnjem međunarodnom predstavniku u Bosni, Klausu Vestendorpu, čim je udahnuo ledeni bosanski vazduh, skromno predložio:
“Tata, daj neki sitniš za džeparac. Idem s drugarima da prevrnem grad!”
Šta god je tražio, Mile je dobio. Kada je Biljana Plavšić rušila Radovana Karadžića, međunarodna zajednica je shvatila da joj nedostaju oklopne snage. Iako sa svega dva mandata u parlamentu Republike Srpske, lider Kluba nezavisnih poslanika, brat Mile, koji je evoluirao u Stranku nezavisnih socijaldemokrata, identifikovan je kao – oklopna divizija!
Amerikanci su ga dobro upoznali dok je bio opozicija. Nije želeo, čak ni iz kurtoazije, da sluša trabunjanja o ljudskim pravima i slobodama, multikonfesionalizmu i ostalim rabotama, već je strane činovnike bajao surovim i razrokim pogledom, uz preteće reči:
“Dajte, bre, te pare! Posle ćemo lako!”
Bila je to patriotska mantra pravovernog Srbina koji zna gde leži motivacioni faktor svake revolucije. Savetnici koji su lobirali u Stejt departmentu za Mileta, molili su ga da se barem 10 minuta, tokom zvaničnih susreta suzdrži i klima glavom kao da razume mantre novog, globalnog sveta. I da ne traži lovu odmah. Ali legenda kaže da je Dodik izdržao najduže – 50 sekundi. Toliko njegov želudac može da svari te moralne pridike, pre nego što ustane i počne da traži kofer dolara po sobi.
Dok je bio prvi frajer Laktaša, napravio je čudo uoči rata, pa je u mestu sa 18.000 stanovnika otvoreno 2.500 firmi. Laktaši su ušli u istoriju i po tome što je u tom živopisnom mestašcu registrovana prva privatna radio-stanica. A u njoj gost. Ko će, nego Milorad Dodik. Tokom 1994. godine, on se susreo sa Sejfudinom Tokićem, pa ga je neki slušalac, Srbin, u živom programu upitao, nežno mu poručivši:
“Išao si, Milorade, da se sretneš sa balijom, majku li ti j…!”
Pacifistički odmereno, psihološki izbalansirano i politički mudro, Mile Aga je nežno uzvratio, kao da recituje „Mala moja iz Bosanske Krupe” na školskoj proslavi, sav trepereći:
“J… i ja tebi majku!”
CIO TEKST PROČITAJTE U ŠTAMPANOM IZDANJU