DW: Gospodine Jergoviću, povod za dolazak u Berlin je ovaj put ugledna književna nagrada Georg Dehio koju Njemački kulturni forum Istočna Evropa dodjeljuje autorima koji se u svojim djelima bave temama zajedničke kulture i istorije Njemačke i njihovih istočnih susjeda, u koje se ubrajaju i zemlje nastale na području bivše Jugoslavije, u kojoj ste Vi rođeni, a koja se nakon pada Berlinskog zida počela i sama raspadati i dijeliti. Vi to činite u Vašoj knjizi „Rod“. Vaše mjesto življenja je Zagreb, no znam da Vas BiH kao rođenog Sarajliju ne ostavlja ravnodušnim ni kao pisca, ni kao čovjeka. Jeste li glasali na ovim zadnjim izborima u BiH?
JERGOVIĆ: Ne, nisam glasao.
Zbog čega ne?
Zbog
toga što mi se ta cijela priča jednostavno činila tako odbijajućom i
neprikladnom, da sam pobjegao glavom bez obzira daleko od toga, iako se
obično trudim glasati.
Znam da je to privatna stvar, ali ipak se usuđujem pitati: da ste glasali, kome biste dali svoj glas?
Jedno je sigurno, niti Komšiću, niti Čoviću. Kad bih imao samo izbor da glasam za jednog od njih, pobjegao bih na kraj svijeta.
Zašto?
Željko
Komšić je već dva puta bio član Predsjedništva i od toga kao ni od
predsjednikovanja Dragana Čovića nije bilo nikakve koristi. Ne mislim da
će se sad dogoditi nešto novo.
No, je li Vas barem iznenadila Komšićeva pobjeda?
Iskreno
rečeno nije. Znate zašto? Zato što me u BiH ništa više ne može
iznenaditi. Tamo se od dvije loše stvari uvijek dogodi jedna, a vrlo
često čak i dvije.
Premijer Hrvatske Andrej Plenković je, prenose mediji, bio poprilično ogorčen jer su mnogi Bošnjaci svoj glas dali Komšiću, na što mu je političar Ivan Pernar predbacio da upravo HDZ, citiram „radi izborne manipulacije na način da mnogi Hrvati iz BiH imaju lažno prijavljene adrese u Hrvatskoj pa dođu glasati na izborima u Hrvatskoj za HDZ.” Kako Vi vidite ovu novu situaciju? Da li će ona uzrokovati „neviđenu političku krizu” kako to ocjenjuje sam Dragan Čović?
Ne
znam. No za mene je ovo problem: BiH je zemlja u kojoj žive tri naroda.
Zemlja u kojoj žive tri naroda ne može napoprijek postati građanska
država, zato što to sad neko tako odluči. Ona to pogotovo ne može
postati zbog toga što niko u BiH nije na to spreman. Oni koji se
predstavljaju kao njeni zagovornici, to nisu, jer u građanskoj BiH oni
poginule borce ne bi nazivali šehidima. Ne bi imali pravo da vode računa
o sudbini svih muslimana na svijetu i ne bi imali pravo da odlučuju ko
će i kako slaviti vjerske praznike. I još jedna stvar: vjerski praznici
bi se u građanskoj državi morali slaviti iza dva puta zaključanih vrata a
ne na ulici. Zagovornici građanske BiH su vrlo često ljudi koji bi
manjinskom narodu oduzeli njegova manjinska prava a većinska prava
većinskog naroda bi konzumirala u njihovom punom iznosu, ne kao da žive u
građanskoj državi u kojoj su sve vjere izjednačene pred zakonom. Dakle,
nemojmo se pojmom građanske države tako olako gađati, kao što se njime
olako gađaju pojedine partije i stranke u Sarajevu.”
Ima li neka partija ili stranka koja Vam daje nadu da bi ta građanska država nekad mogla zaživjeti u BiH?
„U
Sarajevu postoji jedna stranka čiji se čelnici relativno odgovorno
ponašaju prema onome što zastupaju i govore i koji zaista ne čine ovo
što drugima prigovaram. Ta stranka je istina mala i neutjecajna, ja bih
joj poželio sve najbolje kad joj i ta moja želja ne bi nanijela štetu, a
to je Naša stranka. “
Zastupnik hrvatskog porijekla u Donjem domu Njemačkog parlamenta, Bundestagu, Josip Juratović, u razgovoru za DW kaže da je jako zabrinut situacijom u BiH. Smatra da u zemlji vlada haos i da joj hitno treba Dayton 2. Šta po Vašem mišljenju tzv.međunarodna zajednica i Njemačka mogu i trebaju uraditi u BiH?
Ja
mislim da je međunarodna zajednica nakon Daytona bila krajnje
neozbiljna i nepravedna prema BiH. Njoj je izgleda jedino stalo da u BiH
nema rata i što je u BiH ozbiljan rat srećom nemoguć. Ili možda čak ne
ni srećom, jer da je on moguć, možda bi se ta međunarodna zajednica
drugačije ponašala. Ona nakon Daytona nije učinila ništa ili skoro
ništa, a BiH je Daytonom skrojena tako da ne može funkcionirati. Kao
normalna zemlja i država. A ja mislim da bi međunarodna zajednica na
ozbiljan način trebala omogućiti da BiH postane normalna zemlja.
Normalna zemlja je ona u kojoj su svim njenim građanima zagarantovana
građanska prava, ali u kojoj su i svim njenim narodima zagarantovana
kolektivna prava. Jer ako je to moguće u Švicarskoj i Belgiji, zašto to
nije moguće i u BiH?
Mladi ljudi iz BiH, ali i iz Hrvatske sve više napuštaju svoje domovine u pravcu Evropske unije. Razumijete li njihove takve odluke i šta biste im Vi preporučili, da odu ili da ostanu i da se bore za neko bolje sutra tamo gdje su rođeni, odrasli, stekli znanja od kojih sad profitiraju druge države?
Mislim
da je sva ta diskusija pogrešna. Ne mislim da se mladi ljudi trebaju
zaustavljati kad žele da idu negdje drugdje. Ja čak mislim da ih treba
motivirati da idu, ali da se nakon toga vrate. Jer, odlaze i mladi
Nijemci i Francuzi i drugi mladi Evropljani ali se uglavnom vraćaju.
Problem svih tih naših nesretnih zemalja nastalih na području bivše
Jugoslavije, pa i nekih drugih balkanskih država, je što se ti mladi
ljudi ne vraćaju. To je ono što je opasno, beznadno i strašno.”
Šta
je s Vama, Vi istina niste više tako mladi, ali biste, kao ugledan
pisac sigurno negdje drugdje mogli lakše živjeti no u Zagrebu?
Ja
sam pisac i činjenicu da sam pisac doživljavam na način koji možda i
nije normalan. Ali, mene zanima moj svijet, ja ga volim i on je meni
književna tema. Teško bih ja kao pisac bez tog svijeta.
Nosilac ste brojnih međunarodnih nagrada, ovdje u Njemačkoj ste 1995. godine dobili knjževnu nagradu Erich Maria Remarque,tada u Osnabrücku. Šta Vam znači ova zadnja nagrada koju dobijate ovdje u Berlinu za doprinos boljem razumijevanju između Njemačke i zemalja Istočne Evrope, nazvanu po poznatom istoričaru umjetnosti Georgu Dehiu koju dijelite sa Vašom prevoditeljicom, Brigitte Döbert za knjigu „Rod“, na njemačkom „Die unerhörte Geschichte meiner Familie” .
Mnogo.
Znači mi najprije jer je potvrda da je ono čime se ja bavim važno i za
nekog izvan prostora mog jezika, to je za pisca već samo po sebi ogromna
stvar.