Jedinstven zajednički projekat glumaca sa Kosova i Srbije, Šekspirov komad “Romeo i Julija”, u režiji Predraga Mikija Manojlovića, izveden je proletos u Beogradu i u Prištini. Predstava je igrana četiri puta u Narodnom pozorištu u Beogradu, i četiri puta u Narodnom pozorištu u Prištini, a kako je Manojlović najavio, gostujući u Prešingu N1, predstava će “nastaviti da putuje”, tako da će se već na jesen ponovo naći pred beogradskom publikom, a potom i na Kosovu, uključujući i srpske enklave, ali i u inostrastvu: Albaniji, Hrvatskoj, Austriji…
Manojlović veruje da predstava može da utiče na gledaoce u sat i 54 minuta koliko traje, a ako pomogne više i duže, ako pomeri nečije razmišljanje, onda je to, kako kaže, već veliki, ozbiljni uspeh. On kaže da je možda i očekivao apriorne loše reakcije desno opredeljnih ljudi, ali da nije mogao da razume deo rada protiv predstave koji je dolazio od nevladinih organizacija iz Beograda.
“Nije mi bilo jasno o čemu se radi. Radi se o tome što smo mi ovim skokom, pomerenjem vrednosti, mejnstrimom, izašli iz okvira šunjanja po kulturnim obodima gradova Beograda i Priština, koji se naravno događaju zadnjih godina koliko se događaju, i time se ušlo u atar sveta koji sa razlogom radi na popravljanje situacije između Albanaca i Srba, ali oni nisu bili u mogućnosti, nisu bili u stanju da budu u ovom nivou. U kom smislu? U artističkom smislu, i u svim drugim smislovima koji su vezani za jedno izražavanje koje nije politički jezik. Dakle, ova predstava nije manifest politički, nije iskazano mišljenje. Ova predstava je jedno delo. Ova predstava je zajednički kreativni čin”, rekao je Manojlović.
On je rekao i da je izjavom da je predstave “Romeo i Julija” ne bi bilo na ovom nivou, da između ostalih, nije bilo pomoći predsednika Vlade Aleksandra Vučića, na sebe navukao “omiljeni krug dvojke”. “Taj hejt koji sam navukao na sebe zbog toga što sam rekao istinu, a to je živa istina, je u ovom suludom vremenu u kojem mi živimo navukao na mene mržnju. Ja sam rekao istinu. To je tačno. Ja nisam kriv što sistemi ne rade”, rekao je Manojlović, ponovivši da predstave, u ovom obliku, ne bi bilo, da nije bilo Evropske unije, pomoći Ministarstva kulture i pomoći premijera.
Izvor: N1
Država je prestala da voli pozorište
Manojlović je nedavno izdao automonografiju “A ko si ti?”, koja je sastavni deo glumačke nagrade za životno delo “Dobričin prsten” koju je dobio 2012. godine. Automonografija je, kako kaže, zbir i hronološki red njegove autorske reči i autorskih članaka. Osvrnuvši se na svoju izjavu iz 1997. godine da država ne voli pozorište, Manojlović je ocenio da se situacija od tada nije promenila.
“Država je prestala da voli pozorište, da ceni i razume značaj pozorišta za državu 1952. ili ‘53. kada su ukinute tačkice. Kada je drug Tito znao da ne zna, pa je onda na mesta ministara ili na mesta direktora pozorišta dovodio ljude koji znaju da znaju, i koji znaju, kakav je recimo bio Bojan Stupica, i kakvi su bili upravnici ovi drugi. U međuvremenu je država je išla kako je išlta. Pozorište je bilo ukras države, neophodan, koji su političari voleli. I poneki su od njih odlazili u pozorište, kao što je bio Koča Popović ili Kiro Gligorov… i mnogi drugi. Danas je vrlo malo političara koji dolaze u pozorište, ima ih, ali mislim da je pozorište izašlo iz fokusa razumevanja da je živa reč u trajanju predstave koliko traje, uticajna i uticajnija i van tog trajanja od dva i po sata. Da se u pozorištu, zapravo, i u pozorištima sakupljaju ljudi i stvara mišljenje koje nije jednako broju glasača koliko to pozorište ima. Da je ono mnogo, mnogo šire. Pozorišta, naročito najvažnija koja postoje, su zapravo tangente, stecišta gde se nalazi i jedan deo tzv. inteletualne elite koja stvara javno mnjenje i koja stvara pozitivno ili pak negativno javno mnjenje u odnosu na opštinu, grad, državu itd. Tako da je ona bitna kada je tzv. demokratija došla kod nas”, ocenio je Manojlović.
“Pozorište nema svoje pravo mesto, pogotovo od 2000-ih i oktobarskih promena. Zašto? Zato što su partije na vlasti koje su bile, i sad je ono što ljudi neće voleti da čuju, donosile takve zakone koje današnja partija na vlasti, većinska, izvršava. Dakle, mi živimo danas po zakonima koje je donela većinska Demokratska, i sve druge stranke koje su bile, o kulturi. Mi te posledice danas živimo, a one su sledeće – da vi imate pozorišta gde se broj zaposlenih stalno smanjuuje kao u javnom sektoru, gde najmlađi ljudi imaju po 40 godina, nemate pravo zapošljavanja novih, imate javne nabavke, vi imate sudar zakona koji radi protiv. Dakle, nije bilo ljudi, nije bilo interesa, nije bilo razumevanja, sem pojedinaca koje ja lično znam. Masa nekukturnog sveta koja je ušla u politiku i koja je počela da odlučuje i donosi zakone je poslednjih ovih godina, od 2000. na ovamo, survala pozorište i njegovo mesto… Vi imate jednu nesvest, neosvešćenost politike koja mora da ima veoma snažnu opoziciju u javnoj reči – koja je transponovana, koja nije bukvalna, i koja je ogledalo vaše – koja se zove teatar”, naveo je gost Pressinga.
Izvor: N1
Zašto je odbio Spilberga?
Govoreći o radu na filmu, Manojlović se osvrnuo na period koji je proveo na čelu Upravnog odbora Filmskog centra Srbije. Prema njegovim rečima, iskustvo u FCS-u je bilo vrlo negativno, i ostavku je 2011. godine podneo očajan, jer ništa nije uspeo da uradi. “Potrošio sam vreme u najboljom slučaju, ali potrošio sam nadu”, rekao je on.
Njegova želja je, kako kaže, bila da se pronađe sistem na kojem može da se izgradi zdrava kinematografija. Kaže da su političari tada izražavali saglasnost sa njegovim idejama, ali nisu ništa radili da se pomogne. “Politika mora da shvati da su svi drugi vidovi umetnosti nažalost manjeg dometa nego pokretna slika koja se zove film. Kada je film dobar on tu zemlju predstavlja na najbolji način”, ističe Manojlović.
On kaže da je dolazak stranih koprodukcija koristan za filmsku industriju u Srbiji, ali da ne možete uredbom da stranim autorima koji snimaju filmove u našoj zemlji dajete 15 do 20 odsto budžeta, a da ne dajete u sopstvenu kinematografiju.
Manojlović se pri tom osvrnuo i na ponude iz Holivuda koje je navodno odbijao. Nijedna ponuda, kako kaže, nije bila takva da ne bi mogao da odbije. Najpoznatiji primer je verovatno kada je 1996. godine odbio ulogu u filmu “Mirotvorac” koji je producirao Stiven Spilberg.
“Razlozi nisu bili u novcu. Ne mogu da na smrti bivše države i svih ljudi, zarađujem novac”, rekao je on, ističući da nikada ne bi prihvatio ulogu u filmu koje se bavi ratovima 90-ih godina, odnosno koji rasvetljava tzv. istinu o tome.
Miki Manojlović je rekao i da će u avgustu ponovo sarađivati sa Emirom Kusturicom na filmu “Na mliječnom putu”, gde će imati epizodu od 10-ak minuta, dok će se iduće godine ponovo naći na scenu Hrvatskog narodnog kazalašta, gde će igrati u jednom Šekspirovom komadu.