Malo što je istodobno tragično, smiješno i beznadno poput malih
tragičnih i beznadnih Hrvata koji moraliziraju nad tuđim životima i
pizde na ljude koji gledaju svoja posla. Bezveznih Hrvaćana koji u
životu nisu i neće postići ništa, bezvrijednih ništica koje trag neće
ostaviti ni u svom selu, ali koji znaju što bi netko drugi trebao raditi
sa svojom guzicom.
Nekad me diralo mišljenje Hrvata i o onom što ja radim i mislim. Dok
nisam shvatio, hej, pa to je gomila zavidnih ništarija i vucibatina.
Polupismeni pametuju oko novinarstva, uhljebi pričaju o tržišnoj
ekonomiji, socijalni slučajevi daju poslovne savjete, neuspješni
dociraju uspješnima, djevci komentiraju jebače, ljudi bez integriteta
osuđuju moralne autoritete, idioti dijele lekcije pametnima, frustrirane
prasice pune mržnje organiziraju referendume protiv ljudi koji se vole.
U Vukovaru je lako nositi križeve i žute gležnjače, pjevati
domoljubne, vikati za dom spremni i čekati udaju za sina nekog HDZ-ovog
zamjenika župana. Lako je bit seljak među seljacima. Zamislite kolika je
hrabrost i odlučnost trebala jednoj mladoj osobi da se suprotstavi
čitavoj zatucanoj, zaostaloj, besperspektivnoj i osuđujućoj sredini, da
ne poklekne pred uraganom bezrazložne i neobjašnjive mržnje, naprosto
prateći svoje snove i strasti. Nego da nastavi gurati svoj film,
suprotan svemu što je šljam uvjerava da bi trebala raditi. Svemu
usprkos. Koja je bolja definicija heroja?