Kad mi je onomad usred ispitnog roka ruku dopala knjiga Autostoperski vodič kroz galaksiju autora Douglasa Adamsa, nisam se smirio dok nisam pročitao tih pet-šest stotina stranica, koje su na sasvim nesvakidašnji način tretirale sve moguće i nemoguće probleme, začkoljice i pitanja ovozemaljskog postojanja, i to na jedan, na prvi pogled sulud način. Pogled na našu nesrećnu planetu, bar iz ugla glavnih aktera, kojima iskustvo čak i uz puni radni kapacitet moždanih vijuga ne dozvoljava poimanje odnosa veličine univerzuma i nebitne plavozelene kugle, bilo je pravo otkriće. Ispit je bio manje bitan. Knjiga je nudila sve potrebne odgovore, baš kao i tačnu definiciju proprocija gorenavednog univerzuma, koja je slavodobitno glasila: Pravo pravcato ono – au, što je veliko! Teško da bi vam bilo ko mogao reći da ovo nije tačno.
Dvadesetak godina nakon toga, izvjesna individua je odlučila da bi bilo izuzetno zgodno, štaviše, zaista pravo vrijeme, napraviti istoimeni film, kako bi se probudila sjeta starijih generacija; da se istovremeno oni nešto mlađi neskloni čitanju nečeg dužeg od prosječnog statusa na društvenim mrežama upoznaju sa svim hilarijus momentima, depresivnim robotom Marvinom i, naravno, mističnom moći broja 42, koji je ultimativni odgovor svih odgovora.
Baš onako kao što vinovnici pisane i igrane verzije ovog izuzetnog djela nisu uspjeli da dokuče šta je to ultimativno pitanje na koje već imaju taj ultimativni odgovor, tako se i većina nas starije generacije pitala kome je kog đavola trebalo da troši celuloidnu traku na sličan zahvat. Film, sasvim izvjesno, nije bio namijenjen onima koji knjigu poznaju kao sopstveni džep, jer scenaristički poboljšati i dotjerati ono što je Adams već savršeno skovao, bilo je već i kao ideja osuđeno na apsolutnu propast. S druge strane, oni koji nisu mogli ni upamtiti naziv filma, mogli su samo da se mršte dok pokušavaju da pronađu neku logiku u scenama kojima su bez ikakvog reda bombardovani sa bioskopskog platna, iako je jedina smislena stvar bila ta vrećica kokica koju su držali u ruci tokom projekcije. Baš u toj savršenoj formuli jeftine zabave bioskop-film-kokice postoji i maleni paradoks. Čak i najskuplji bioskop sa najboljim kokicama na svijetu vam neće pomoći da svarite i progutate nejestivi sadržaj koji vam se prikazuje. Dakle, razlog je, kao što to obično biva, ležao u tome da se zaradi neka kinta koristeći se životnim djelom i kostima slavnog autora.
Montage of (what the) Heck
Iako se na prvu čini da nema mjesta poređenju, upravo identičnom formulom se vodio i autor unaprijed(!) hvaljenog i pretencioznog uratka nazvanog Kurt Cobain: Montage of Heck, koji nas nedvosmisleno obavještava da će superstar ovog navikanog dokumentarca biti, zapravo, planetarno muzički superstar u ulozi sina, oca, muža i pazi sad – ljudskog bića. Osim što neće. I ne samo zato što je superstar već dvadesetak godina dva metra ispod zemlje, ne čak ni zbog toga što je Cobain u svojoj srži anti-superstar, što je poznato svakome ko je pogledao snimak bilo kojeg koncerta (ili samo poster) matičnog mu benda ili još bolje intervju sa tihim muzičarem, koji bi izlaskom pod reflektore mutirao u čistu, neušminkanu i često nekontrolisanu punk rock energiju. Prosto, “ovo” nije film o Kurtu. Barem ne istinit film o njemu.
Kako uvodni dio ne bi ostao ovdje da, eto, popunjava prostor, baš kao Vodič i Montage of Heck ima jednu gadnu boljku – ukoliko niste pratili djela ljevorukog gitariste koje je potpisivao imenom Nirvana, ovaj film definitivno preskočite. Razlog je jednostavan. Zapitajte se da li biste zaista potrošili vrijeme na dokumentarni film o privatnom životu nekog tamo džankija za kojeg ne znate ni šta je radio u javnom životu, a kamoli koliko albuma njegov bend ima? A, uzgred, izašlo ih je više nakon njegove smrti, nego dok je bio živ. Ovo sve, naravno, važi pod pretpostavkom da niste voajer kojem su na dnevnom redu Veliki brat, Farma ili nešto slično. Onda možda, u tom kontekstu, Montage of Heck možda može i da posluži, čisto da premosti vrijeme do omiljenog rijalitija.
Sa druge strane, ako vam je Nirvana omiljeni bend, “eskluzivne” sekvence na silu zgužvanih i nabacanih fotografija, video snimaka, animiranog filma i izmontiranih audio snimaka (da, dobro ste pročitali) u dva-sata-i-kusur nečega/ničega što se slavi kao krucijalni dokumentarni film sa “nikad do sada viđenim scenama” posmatrat ćete kao besprizorno onanisanje nad životom nesrećnog frontmena jednog od najznačanijih bendova modernije rock historije.
Arhivski “ekskluzivni” snimci
I to je tek početak. Glavni akteri ovog bućkuriša su niko drugi do članovi porodice Cobain, koji su iz ko zna kakvih pobuda pristali da stanu ispred kamere čovjeka koji je karijeru izgradio na dokumentarnim filmovima o poznatim bendovima i muzičarima, kao što su Rolling Stones ili Stingov Police. Evidentno upućen u Kurtovu muzičku zaostavštinu koliko i Miss Svijeta u značenje fraze “mir u svijetu”, koju izjednačava isključivo sa dignuta dva prsta, reditelj Brett Morgen je odlučio da priču o Cobainu bazira na onome što mu je poznato – tehničkim zahvatima i vještini naknadnog uljepšavanja materijala, jer onaj “ekskluzivni” nije dovoljan ni za desetominutni video u komadu. A, i nema baš neku upotrebnu vrijednost.
Ali, fikcija čini čuda, baš kao i u onom filmu sa početka teksta. S tim da za oba filma važi istovjetno pravilo – imati na raspolaganju briljantan, već postojeći materijal i uspjeti ga srozati na nivo jednogodišnjeg (u najboljem slučaju) festivalskog ili bioskopskog hita, to može samo ili velika neznalica ili još veći gad željan novca i slave. U prevodu, od cijele galaksije, Morgen je odlučio da napravi djelo o njenom zabačenom dijelu, “u kojem sija malo, neugledno žuto sunce” i u čijoj se orbiti nalazi “beznačajna plavozelena planeta”.
Nadalje, kada učite da pišete sastave u osnovnoj školi, nastavnik će vas prvo upoznati sa hronološkim načinom izlaganja, kasnijih godina vježbat ćete retrospekciju, a zatim i nešto komplikovanije načine naracije. Ako i postoji neki stil kojim je ovdje izložena priča, bez ikakve sumnje nosi naziv “random” ili narodski rečeno – ofrlje.
Prava papazjanija kreće onog trenutka kada se pojavljuju pravi sagovornici. Kažem “pravi”, jer u dobar dio ovog čudovišta od filma, koje nema ni glavu, ni rep, već samo brojna usta iz kojih su izvučene pokajničke izjave, u stvari je uglavljen sijastet arhivskih snimaka ljudi koji su bili izuzetno bliski Cobainu, ali o tome nešto kasnije.
Privatni snimci ljudskog bića
Bilo kako bilo, prvi reflektor je usmjeren na gospođu Cobain, Kurtovu majku Wendy, koja će nam otkriti kako se nije iz ljubavi udala za Donalda Cobaina, Kurtovog oca. Kroz samosažaljivu priču o promašenoj mladosti, saznat ćemo i da je Kurt bio veoma hiperaktivno i kreativno dijete. Tu je, naravno, i Don, koji nema bogzna šta da kaže, bar ne o pubertetu, najvažnijem dobu odrastanja svog sina, i to iz prostog razloga – Kurtovi roditelji su već tada bili razvedeni, a mršavi plavušan se nije baš polomio družeći se ćaletom. Iako je najviše vremena živio sa majkom, caka je bila u tome što su mladog Kurta Wendy i Don “šaltali” između sebe, istovremeno napadajući jedno drugo i pravdajući svoje neuspješno roditeljstvo Kurtovim problematičnim ponašanjem, sve do momenta dok on nije prestao da živi sa njima. Tu je, naravno, i Courtney Love sa neizbježnom cigaretom, koja je svojevremeno koštala nju i njenog muža starateljstva nad djetetom, kada je sa istom fotografisana dok je imala stomak do zuba, a ona nam pored svojih verzija klimave priče nudi plastičan uvid kako je bilo živjeti sa Kurtom. Ili bar tako misli. Zapravo, uloga Courtney Love kao sagovornice u filmu je veoma upitna, posebno ako se uzme u obzir da je riječ o osobi koja je poznata po svojim izjavama, koje mijenja i prilagođava u zavisnosti od prilike i potrebe.
Dok se redaju privatni snimci rock para iz hotelskih soba, a kadrovi prikazuju Kurta dok se brije i istovremeno pologolu Courtney kako se glupira pred kamerom, sa gađenjem ćete shvatiti da sve to snima neko nepoznato treće lice. Taj osjećaj se samo pojačava kako se snimci nastavljaju; Cobain pod uticajem droge pokušava da ostane budan dok drži ćerkicu u ruci i Courtney ga pritom zadirkuje, zatim snimak na kojem Kurt i Courtney vode ljubav, koji, ako ništa, nije eksplicitan… Mada, da postoji, ne sumnjam da bi nas reditelj razveselio “dubljim uvidom” u život posrnulog rockera.
O audio snimicima koji su ispraćeni crtanim filmom neću ni da pišem, jer je na početku dokumentarca naglašeno da je riječ o monitiranom audio materijalu ili u prevodu – isijeci šta treba i zalijepi gdje treba. Za one koje to zanima, neka naćule uši i pronađu razlike u boji glasi, rječniku i frekvenciji od snimka do snimka. Uostalom, ako su baš svi snimci autentični, treba biti ozbiljno ograničen, pa shvatiti sve Cobainove riječi doslovno, posebno kada se ima u vidu koliko je frontmena Nirvane veselilo da se sa ozbiljnim izrazom na licu sprda sa svima, a posebno sa novinarima, koji su redovno njegove izjave uzimali zdravo za gotovo.
A kada će početi fiil
Pisati zašto je sve ovo pogrešno nema smisla, jer ovakvi kadrovi doslovno ostavljaju bez riječi, dok vam se pred očima odmotava monstruzna kreacija ovog porodično-apologetskog filma. Da sve narečeno ne bi izgledalo tako očigledno i providno, a i da barem izgleda ljepše, ako ne već autentično, reditelj se potrudio da animira pojedine riječi, rečenice, stihove i crteže iz Kurtovog dnevnika, usput ga prikazujući kao suicidalnog luđaka koji koketira sa šizofrenijom. Film je doslovno prepun ovakvih dijelova.
Najupadljivije od svega je što su najbitniji momenti Kurtovog života očigledno izostavljeni, namjerno ili ne. Dva sata “kompletne” priče o Kurtu tako nam nisu pokazala šta se desilo sa tim hiperaktivnim i kreativnim djetetom. Kako je počeo da svira, prvo bubnjeve, a zatim i gitaru? Ko mu je kupio tu gitaru i zašto? S kim je sve živio i svirao, i kako je danas slavni Dave Grohl uopšte stigao u bend? Kako je nastala Nirvana koju poznajemo danas? Pitanja ima mali milion, ali autor je odlučio da nijedno od njih pravo. Također, u dokumentarcu nema Grohla, osim u arhivskim snimcima. Nema ni Pata Smeara, u čijem je društvu u najgorim danima Cobain uvijek bio dobro raspoložen. Nema nikoga iz bendova sa kojima se Kurt družio, svirao i živio. Jesu li oni svi znali čemu će na kraju služiti ovaj film ili ih niko nije ni zvao da učestvuju? U redu, tu je Chris Novoselić, koji uglavnom priča o Cobainu po sistemu “o mrtvima sve najbolje”. Postoji i informacija da će se u specijalnom cutu dokumentarca naći i Grohl, koji nije mogao stići na snimanje zbog obaveza na turneji, a film je morao biti gotov za premijeru na Sundance festivalu. Ovo valjda dovoljno govori o ozbiljnosti projekta.
Zapravo, možda je najbolje ovo privesti kraju izjavom Buzza Osbornea iz Melvinsa, muzičara i Kurtovog velikog prijatelja, nakon što je pogledao film.
- Činjenice ne igraju nikakvu ulogu. Ono što je bitno je ono što ljudi vjeruju. ‘Istina’ o Cobainovoj situaciji je uvijek bila lažna. Ovaj film je potpuna fikcija, kazao je tada Buzz.
Na kraju, autori filma su se potrudili da romansiranim pokušajem dokumentarca utvrde kako je Cobain kriv za sve – i zato što je bio problematično dijete i nije pričao sa roditeljima, i zato što je imao (?) konstantne bolove koje ljekari nisu znali da izliječe, pa onda i zbog toga što se navukao na heroin, nasilno prekinuo svoj život, pa tako i život Nirvane i svega ostalog što je išlo uz taj karavan. Reditelj i njegov tim skoro da su uspjeli u “montiranju pakla”.
Usput, danas su starke, iscijepane farmerke i karirane košulje popularnije nego ikada, a uskoro izlazi i Cobainov solo album. Ima nešto u svemu tome. Zvuči kao grunge. Izraz koji je, pokazalo se, Cobain s pravom prezirao. Isto kao i njegove “montažere”.
Izvor Fashion.Beauty.Love
