Kopenhagen ili neponovljiva rutina života

Osnovne karakteristike danskog društva najbolje se vide u načinu na koji puše travu. To se može posmatrati u Kristijaniji, gdje se miris ove biljke širi kao miris ćevapa po Baščaršiji. Upoznajem momka koji je već treća generacija stanovnika Kristijanije, tog univerzuma unutar Kopenhagena. Još je njegova baka tu došla da bi rodila njegovu majku, koja je na svijet donijela njega u možda najneobičnijem mjestu u tom dijelu Evrope. Objašnjava mi uticaj danskog standarda na njihovu kulturu pušenja.

„Vidiš, ovo je dosta smireno društvo, bez velikih i dramatičnih promjena, tako da je i naša kultura pušenja drugačija. Ovaj džoint je skoro duplo veći nego u drugim dijelovima Evrope, jer imamo vremena da ga na miru ispušimo i da uživamo u tripu. Ne moramo previše da se cimamo nikuda.“

Pitao me je stric jednom prilikom jesu li bogati. Rekoh, veoma su bogati. A da li voze skupa auta? Ne, kažem, voze bicikle svi od direktora do čistačica. 

Primjećujem isto tako da se ne bahate puno s tom travom, kao što to rade Englezi kad ih neko pusti s lanca. I to je još jedna karakteristika danskog društva. Pitao me je stric jednom prilikom jesu li bogati. Rekoh, veoma su bogati. A da li voze skupa auta? Ne, kažem, voze bicikle svi od direktora do čistačica. I to je to. Racionalni kakvi jesu, nisu dozvolili da novoosvojeno bogatstvo izbriše sva sjećanja o siromaštvu i održivom životu koji su morali da vode vijekovima prije toga.

Slobodni grad Kristijanija je po nekima anarhističko naselje, ali tačnija ocjena bi bila da je to hipi komuna. Početkom sedamdesetih godina vojska se iselila iz određenog kompleksa zgrada koje su odmah nakon toga skvotirali brojni hipici, pacifisti i drugi ljudi manje ili više sličnih uvjerenja da je mir devojka koju bi trebalo da ima svako.

Kristijanija ima nešto manje od hiljadu stanovnika i tri pravila:

• nema teških droga
• nema oružja
• nema pancira

Sve osim toga je dozvoljeno ukoliko ne ugrožava slobodu drugih. Glavni sokak u Kristijaniji je Pusher street ili ulica gdje se dila hašiš i trava. Tu je, iz razumljivih razloga, zabranjeno fotografisanje. Vlasti znaju šta se tu dešava, ali nekako gledaju kroz prste tom malom ostrvu slobode u samom srcu jedne od najuređenijih država svijeta, jer znaju da će droge biti sa zabranama ili bez njih, pa se u diskusiji u kojoj se balansiralo između legalizacije lakih droga i stava da nema lakih droga došlo do solomonskog rješenja da se neće ni legalizovati, ali ni forsirati krivično tjeranje onih koji odluče da zgriješe nekad.

Da bi neko došao da živi tu, mora da dobije odobrenje stanovnika koji će mu dodijeliti komad zemlje na kojem on može da sagradi kuću. A gotovo svaka je jedinstvena. Ocrtane kuće, bradati hipici koji su tu došli sedamdesetih na putu za Indiju, pa odlučili da se malo zadrže i ostali cijeli život. Rokeri, metalci, rastamani, sve je tu. Smiraj dana se ogleda na jezeru koje je mirno, kao i čitavo to mjesto, uprkos tome što ga naseljava nevjerovatna količina pojava koje baš i ne ulivaju povjerenje običnom čovjeku kad ih sretne u mraku. Na području Kristijanije, koja je manja od Vatikana, ima nekoliko manjih jezera, kućice su bajkovite građe, staze su i logične i nelogične istovremeno i ti prosto ne možeš da vjeruješ da se ne nalaziš u nekakvom snu. Stotinu metara te dijeli od centra, gdje sve odjekuje od nekog koncerta, a ti si pored neke male ergele, gdje to sve izgleda svjetlosnim miljama daleko.

Ima tih država u kojima smo fascinirani prirodom i samo o njoj pričamo. Ima država u kojima su ljudi najveće čudo, gdje te priče o ludilu, hrabrosti i požrtvovanosti prate čitavog života. A ima i država gdje je najfascinantnije kako su ljudi uredili život na zajedničkom prostoru. Kako su se dogovorili o načinu organizacije života, o stepenu slobode pojedinca, o uplitanju države u privatni život, o milion drugih stvari koje određuju naš svakodnevni život, a da često tog nismo ni svjesni. To je ono što je u Danskoj najfascinantnije, više od zgrada, više od pitomih brežuljaka, više od svega ostalog.

Dan­ska je dr­ža­va bla­go­sta­nja. To ni­je ne­ki lič­ni iz­raz di­vlje­nja, to je zva­nič­na de­fi­ni­ci­ja u upo­tre­bi za dr­ža­ve sa vi­so­kim stan­dar­dom, bes­plat­nom zdrav­stve­nom za­šti­tom, bes­plat­nim obra­zo­va­njem i slično. Oni za to mo­gu da za­hva­le sa­mo se­bi, a ne ne­kom vanj­skom raz­lo­gu kao što mi obič­no či­ni­mo kad prav­da­mo lo­šu si­tu­a­ci­ju. Na­ma je uvi­jek ne­ko dru­gi kriv.

tri generacije na biciklu. fotografija: COLVILLE ANDERSEN

Kad sam se vratio iz Kopenhagena i kad su se  utisci malo slegli na površinu je isplivalo osjećanje nekog neuništivog mira koji vlada u tom društvu. Mir, neprobojni mir. Prvo veče kad sam stigao do svojih domaćina zapanjila me je opuštenost u kojoj žive, povjerenje u sistem koji je na snazi, vjera u institucije. Pitao sam jednog zatvorenika koji kaznu izdržava u zatvoru poluotvorenog tipa kako niko ne bježi iz njega, iako može slobodno da izađe usred dana. „Pa... Znam da bi me našli“, rekao je tada. Iza njega se smješkala policajka začuđena našim zbunjenim licima, beskrajno fascinirani dok gledamo kako je to kad neki sistem istinski funkcioniše.

Kad sam ušao prvi put u dvorište mojih domaćina Danaca, žena je sa smirenim osmijehom servirala večeru, a muž je zalivao cvijeće onom zalivaljkom tako tipičnom za crtane filmove.  Sve je u stvari bilo kao u crtanom filmu, naivno i previše idilično. Žena služi večeru, muž zaliva cvijeće. Onda sam shvatio da ono što je mom mentalnom sklopu disonantno u čitavoj toj sceni jeste razlika između tipične večeri u Bosni i Hercegovini, a uz minimalne razlike može se zamisliti i bilo koja druga država nastala raspadom bivše Jugoslavije. Kad god poslije podne dođeš kući na ekranu te dočeka dežurna antologija užasa i morbidarija, otkopavanja masovnih grobnica, ekshumacije, komemoracije, desetočlane porodice u 15 kvadrata. Kasnije, čeka te dnevnik, u kojem je to sve malo destilovano, uz nezaobilazni dodatak apologetskog otrova partije ove ili one (zavisno na kojoj televiziji se gleda dnevnik). Nakon toga, slijedi kanonada političkih emisija koje po pravilu imaju tematiku vezano za događaje koji su se odigrali prije 15-20 ili više godina i u kojima se obično kao mantra obično ponavlja riječ istina. Koja je prava istina u vezi sa ovim ili onim i kako se ta jednosušna i nerazdjeljiva istina obično parcijalno i tendenciozno cjepka na odgovarajuće komade i tumači u željenom svjetlu.

Ži­vo­te tro­ši­mo u bor­bi za ne­ka­kve vi­še ci­lje­ve, za­gle­da­ni u vječ­nost, ne vi­de­ći da smo po­ro­blje­ni od sop­stve­nih vo­đa i da na­šu sa­da­šnji­cu ne­ko dru­gi ži­vi.

Zamislimo sada na trenutak da je vrijeme dnevnika, a mi smo u Danskoj.  Daleko od tog da njihovo društvo nije ispolitizovano, naprotiv, veoma su politički aktivni, ali postoji jedna vjera u sistem i apsolutno im je stran osjećaj da su svaki izbori prelomni i da se svaki dan lomi sudbina naroda neumitno i nepopravljivo. Sudbina naroda i države zavisi od niza „sitnih“ odluka, poreza, komunalnih taksi, tretiranja imigranata, kolektivno odlučivanje o njima je ono što ocrtava put nacije. Nema izdaje, nema vjerolomstva, nema mržnje, ima samo mnogo, mnogo diskusije. Še­sna­e­sto­go­di­šnji klin­ci ras­pra­vlja­ju o pred­no­sti­ma i ma­na­ma par­la­men­tar­ne mo­nar­hi­je, uklju­če­ni su u razna udru­že­nja i zna­ju ve­o­ma do­bro šta zna­či po­jam ak­tiv­nog gra­đa­ni­na.

Da li zbog juga ili zbog konstantnih prekida državnog kontinuiteta, kod nas je to malo drugačije. Di­že­mo kre­di­te na 20 go­di­na ne­si­gur­ni u či­nje­ni­cu da u slje­de­ćih pet go­di­na ne­će iz­bi­ti ne­ka­kav no­vi rat. Ži­vo­te tro­ši­mo u bor­bi za ne­ka­kve vi­še ci­lje­ve, za­gle­da­ni u vječ­nost, ne vi­de­ći da smo po­ro­blje­ni od sop­stve­nih vo­đa i da na­šu sa­da­šnji­cu ne­ko dru­gi ži­vi.

I če­mu on­da sve to? Za­što tr­pi­ti glu­po­sti či­ta­vog ži­vo­ta? Za­što jed­no­stav­no ne spa­ko­va­ti kofe­re i oti­ći u ne­ku „do­sad­nu skan­di­nav­sku ze­mlju“, kako se to kod nas često pojednostavljuje? Ima u jed­noj pri­po­vi­je­ci Ive An­dri­ća od­lo­mak ko­ji na jedinstven na­čin opi­su­je tu vječitu di­le­mu oti­ći ili ostati. A ta dilema nikad neće biti riješena, jer je emigracija kao samoubistvo – nikada nikome neće biti jasno da li je to hrabrost ili kukavičluk. Mla­di fra­tar že­li da po­bjeg­ne u Nje­mač­ku i po­vje­ra­va se sta­ri­jem, a ovaj mu od­go­va­ra:

„Ni­je te­bi mje­sto u svi­je­tu i u Nje­mač­koj, ne­go u ma­na­sti­ru i u Bo­sni. Šta ćeš? Ovo je ze­mlja oskud­na i ubo­ga, ti­je­sna i mr­ka, ni va­li­ja ni­je u njoj la­ko bi­ti, a ka­mo­li ra­ja i re­dov­nik. U ovoj se ze­mlji jed­na ča­ša vi­di i bo­de oči kao naj­vi­ša ku­la u ne­koj dru­goj. Ko­me je do to­ga da bu­de ra­hat i zen­dil, ni­je­ mu se tre­ba­lo u njoj ro­di­ti ni za­fra­tri­ti. Ov­dje se dram ra­do­sti du­šom pla­ća. A ti idi sad pa pi­taj za­što je ta­ko. Ili, još bo­lje, ni­ti idi ni­ti pi­taj, ne­go sje­di gdje si i bu­di što si, jer je lu­do ići i pi­ta­ti dru­gog šta te bo­li, a mno­go pa­met­ni­je sje­di­ti i raz­go­va­ra­ti sam sa svo­jom mu­kom. A ti mi­sliš da ova­kve kao što smo mi ta­mo u svi­je­tu če­ka­ju i ne­će da ot­poč­nu te­fe­rić bez nas! E, moj Ju­su­fe, ni­je to za nas fra­tre i Bo­šnja­ke. Je­ste, ov­dje te če­ka kri­va bo­san­ska bra­zda i fra­tar­ska mu­ka i si­ro­tinj­ski bir i te­ška slu­žba, a s dru­ge stra­ne, mo­že bi­ti, ko­laj i sva­ka lje­po­ta. Ali, šta ti vri­je­di kad to ni­je tvo­ja stra­na! I da odeš ta­mo, ne bi ti ni­šta ko­ri­sti­lo. Ci­je­log vi­je­ka bi ostao ono što si. Ko te ni­kad ra­ni­je ni­je čuo ni vi­dio, sa­mo kad te po­gle­da re­kao bi od­mah: 'Ot­kud ova fra­tri­na ov­dje? Go­ni­der ga ta­mo u Gu­ču Go­ru, oda­kle je po­bje­gao, i ve­ži­te ga za la­nac sa ko­jeg se ot­ki­nuo!' I da bu­deš bo­gat i si­lan i stra­šan, pr­vi me­đu pr­vi­ma, da ti ni­ko ne smi­je ri­ječ ka­za­ti, ti bi mu to u oči­ma pro­či­tao. Pa opet isto. Ne­go, sje­di gdje si, na svom mje­stu i u svom sve­tom Re­du. Pa ako baš mo­ra da se gri­je­ši, gri­je­ši ov­dje! Po­slu­šaj me­ne, ne­ćeš se pre­va­ri­ti ni po­ka­ja­ti. Vri­je­di se pre­lo­mi­ti i pre­go­ri­ti. Zar je ma­la stvar bi­ti bož­ji voj­nik?“

Kopenhagen je biciklistička prestonica svijeta. Svi su na dva točka, ali ne kao nekada Kinezi, zato što nisu mogli drugačije, već zato što hoće baš tako.

Za nas južnjake, Kopenhagen je jedan veliki kulturni šok. Na svakom koraku čovjek će sresti nešto ga zapanjuje, nešto što će ga natjerati da dovede u pitanje neke najosnovnije životne činjenice o kojima i ne razmišlja. Recimo, bicikl. Kopenhagen je biciklistička prestonica svijeta. Svi su na dva točka, ali ne kao nekada Kinezi, zato što nisu mogli drugačije, već zato što hoće baš tako. I sve je prilagođeno biciklistima. Svaka ulica ima odvojenu traku za bicikle, imaju i semafore samo za bicikle, a i metroi i vozovi su napravljeni tako da možeš slobodno ostaviti svog dvotočkaša. Direktori idu na poslove biciklom, mlade djevojke u suknjama i štiklama pedalaju do besvijesti, vodoinstalateri i upravnici zatvora voze bicikle, po suncu i po kiši, a to dvoje u Danskoj se svaki čas smjenjuje, što njih ni najmanje ne ometa, samo nabace kabanicu i voze, voze, voze voze...  Otjelotvorenje ideala skandinavske ljepote je plavuša koja proleti pored tebe na biciklu sa haljinom koja leprša na vjetru tako da se nekad vidi i više nego što bi htjela. Proleti u nekakvoj haljinici na cvjetiće čijem izumitelju bi trebalo dodijeliti Nobelovu nagradu za nemir i ostavi te u oblaku parfema i odleprša dalje, a ti razmišljaš kako je to možda ono o čemu su pisali klasični njemački filozofi, apsolutna ljepota, koju ne želiš da posjeduješ jer bi to pokvarilo smisao njenog postojanja, kao kad ne želiš da ubereš cvijet što ti se sviđa. Prevedeno na zemaljske termine, uživaš samo da je posmatraš, jer ako bi je upoznao otkrio bi da je možda brbljiva i naporna, možda uobražena, a ovako je prosto savršena, toliko savršena da bi je najradije stavio na razglednice i poštanske marke da predstavlja ono najljepše u Danskoj, jer im trgovi, ruku na srce, i nisu bog zna šta. Naravno, nekad kada jedno takvo stvorenje prođe pokraj tebe na biciklu, Hegel i Kant su zadnja stvar koja bi ti pala na um, najradije bi se okrenuo i potrčao za njom.

fotografija: COLVILLE ANDERSEN

Sve Dankinje su prinuđene zbog promjenljivog vremena da se oblače slojevito, pa tako gotovo sve nose štrample jer su prozračne, ali i griju kad zatreba. Ali zbog toga što su konstantno na biciklima, te štrample se poderu na par mjesta i to izgleda savršeno na jedan čudan način. Prelijepe kao pank ikone, a i nije ih briga za tih par packi jer sve žene u državi Danskoj isti problem imaju. Zbog toga, kad jedna takva prođe pored tebe, ti ne razmišljaš o klasičnoj njemačkoj filozofiji već o tom kako da potrčiš za njom  i za njenim poderanim štramplama, šta da joj kažeš a da ne ispadneš glup, kako da taj susret bar malo produžiš, ali to je već neka druga priča.

Kulture putuju, hrana putuje, jezici se miješaju, plesovi prelaze od jednog naroda drugome i nema više ničega, ako je ikada i bilo, za šta bi se moglo reći da je izvorno vlasništvo samo jednog naroda.

Druga vrsta kulturnog šoka je kad se pred tvojim očima razbije neka iluzija o sopstvenoj naciji ili tradiciji. Prvi dan kada sam stigao u Kopenhagen krenuo sam da lutam gradom, da istražujem i otkrivam ulice i mjesta bez ikakvog cilja. Izašao sam iz željezničke stanice i odmah preko ulice vidio restoran „Hercegovina“,  koji kao da mi je govorio da od svoje zemlje nikad ne možeš pobjeći. Kada sam nabasao na glavni trg na njemu su se održavali kulturni dani Turske, pošto imigranti iz Turske i njihovi potomci čine znatan dio danske manjinske populacije. Sve žene su imale marame, sve je bilo u crvenom, prodavali su se kebabi, baklave, sogan dolme i slične đakonije, a na bini se igralo kolo. Ne moravac ili užičko, već ono pojednostavljeno kolo što je na svim srpskim slavljima neizostavan detalj, nebitno da li je svadba ili pokrivanje kuće, i za koje bi devedeset posto Srba (bar onih koji vole da se uhvate u kolo) stavilo ruku u vatru da je to autentičan izraz duha i kulture našeg naroda. Da ironija bude još veća, djevojka koja je bila na kraju „kola“ mahala je maramicom tako karakteristično da mi se na trenutak učinilo da sam na u nekom svadbenom salonu na periferiji Banjaluke, a ne u Kopenhagenu, na drugom kraju Evrope, okružen hiljadama Turaka. Scena je bila nadrealna kao u nekakvom snu. Odjednom ti se ukaže koliko smo izmiješani i isprepletani, i da je malo stvari za koje se može reći, da, to je izvorno naše ili njihovo, nebitno ko smo to mi ili oni. Kamo lijepe sreće da je sve tako jednostavno, život bi bio mnogo lakši. Kulture putuju, hrana putuje, jezici se miješaju, plesovi prelaze od jednog naroda drugome i nema više ničega, ako je ikada i bilo, za šta bi se moglo reći da je izvorno vlasništvo samo jednog naroda.

Uzgred budi rečeno, Danci su svijet zadužili dvjema velikim stvarima: Andersenovom književnošću i time što su prvi legalizovali pornografiju. Koliko god njegove bajke bile divne, mora se priznati da je legalizacija pornografije imala puno veći uticaj na naše poimanje realnosti jer život mnogo češće liči na pornić nego na bajku.

Jedno od najljepših mjesta u Kopenhagenu koje ima nečeg bajkovitog u sebi jeste Botanički vrt. Od najprometnije stanice u gradu dijeli ga samo stotinak metara i možda koja zgrada, a opet, to je jedno od najsmirenijih mjesta u gradu, prava oaza mira. Vrt je pun statua zelenih od vremena, statua ljudi kao što je Hans Kristijan Andersen koji su čitav život samo putovali i pisali bajke. Slika i prilika Danske. 

BOTANICKI VRT. FOTOGRAFIJA: NOSHA

Usred vrta se nalazi krivudavo jezero, a u jezeru tužne vrbe kvase svoje grane i vjerovatno razmišljaju koju stranu da uzmu u najnovijoj debati, jer ovdje svi o nečemu diskutuju, zašto bi drveće bilo izuzetak? Oko jezera je toliko rastinja, žbunja, cvijeća, grmlja i svakojakih biljaka, kao u dječjim slikovnicama. Čovjek prosto očekuje da se pojavi natpis „trska“ ili „lokvanj“, koliko je sve idilično. Grupice ljudi sjede na obali jezera, bosi  - Danci strašno vole da budu bosi! - grickaju nešto, piju pivo i žive toliko opušteno da se nekome ko dolazi s Balkana čini da je ukoračio u crtani film. U daljini se čuje policijska sirena, to vjerovatno neka mačka ne zna sići s drveta, pa je interventna jedinica pozvana da omogući pravo mačke na slobodno kretanja. Ovdje se generalno poštuju svačija prava, i ljudi i mačaka. Ovdje i pas kad se pokaki na ulici sam strpa svoju kaku u kesu i nosi do prve kante za smeće. Pola deset je, a sunce još sija, i sijaće još bar pola sata, a smračiće se tek oko jedanaest, da bi se oko tri-četiri ujutro opet razdanilo. Drveće se ogleda u jezeru, kolone ljudi na biciklima se vozaju okolo, neko na klupi čita knjigu, a ja ko sumanut pokušavam da zapišem sve utiske jer se bojim da će izblijediti i nestati kao jutarnja izmaglica iznad vode. Sve u svemu, završava se još jedan naporan radni dan u Kopenhagenu, a da niko nije štrajkovao glađu, niko se nije ubio zbog kredita, niko nikog nije optužio za izdaju vitalnih nacionalnih interesa.

Završava se dan, ja ulazim u kuću i gledam svoje domaćine, ostalo im je možda dvije-tri godine do penzije, zajedno kuvaju jelo, slušaju džez (Stan Getz - Live in Copenhagen 1987), tjeraju jedno drugo da probaju, da vide da li je dovoljno slano i nikako im nije jasno zašto sam ja dođavola toliko fasciniran tim što vidim. A sve što ja vidim je neponovljivo predivna rutina života koji po nekom ljudskom osjećanju pravde svakome treba da bude moguć i dostupan.

—

Ova priča objavljena je u Borisovoj knjizi putopisa Hadžiluk plemenitom snu. Ukoliko želite da kupite knjigu, možete to učiniti preko našeg Dućana ili Borisovog bloga.

klubputnika.org