Normandija ili Srbija/Beograd/Novi Sad?
Kita ili cvijet?
Razum ili laž/manipulacija?
Srce ili Jagodina?
Pravda ili vladavina jednoumlja?
To su dileme prosječnog žitelja Srbije danas. Zato su rijeke ljudi na ulicama.
Juče sam bio u dvorištu osnovne škole na Konjarniku sa stotinjak roditelja, danas su izašli zaposleni isored KBC Zemun, štrajkuje veći dio IT sektora, srednje škole i fakulteti su u blokadi odavno, ne radi većina osnovnih škola. Bibliotekari i kulturni radnici su u štrajku danas, glumci i pozorišta odavno prednjače, zatim advokati, pojedini ugostitelji, pa i neki privatnici danas ne funkcionišu, kao i dobar dio knjižara i književnih izdavača. Tu su i predškolske ustanove, dijelovi EPS-a i rudarskih djelatnosti, ..
Ukratko, Srbija je ponovo stala. Petak je, 11 časova i 52 minuta. Trenutak kad nam se svima sručila nadstrešnica na glavu. Na žalost, njih petnaest je i fizički nastradalo. Zato na blokadama i raskrsnicama traje petnaestominutno ćutanje. U pomen žrtvama. Sad se već jasno vidi da to nisu obične smrti već da su ti ljudi i djeca pali u borbi za slobodnu Srbiju. Zemlju oslobođenu od sistemske korupcije, totalne medijske manipulacije i primitivne oligarhije. Zemlju oslobođenu od straha gdje se može pristojno raditi sopstveni posao bez da te na bilo koji način uslovljavaju ili reketiraju. I gdje se odgovara za postupke, bez obzira ko si i čiji si.
Samo to.
***
Nakon početka studentskih protesta, vlast i ljudi bliski istoj su samo pravili gafove, ubrzavajući rast i moć nevinih studentskih zahtjeva. Razotkrivena laž oko rekonstrukcije željezničke stanice u Novom Sadu, privođenje i odmah puštanje Vesića, napad na studente ispred FDU-a na Novom Beogradu, nasilno skraćivanje školske godine i ignorisanje protesta samo su raspirivali pravedničku vatru nezadovoljstva, da bi nakon praznika u blokadi kod Ruzveltove ulice bila zgažena studentkinja Sonja. To, a zatim i grafitno crtanje kurčeva po zidovima i dvorištima škola, samo su ponovo ujedinili građane Srbije sa studentskim prohtjevima i lansirali protest u najmasovnije građansko dešavanje Srbije. Nakon početnih stidljivijih poruka, sada se jasnije oglasio i Nole, te gomila sportista, glumaca, intelektualaca. Svi kao jedno stojimo na raskrsnici.
Taj osjećaj mirnoće, dostojanstva i ponosa dok se petkom u 11:52 ćuti i odaje počast žrtvama tragedije na najvećim raskrsnicama Beograda, Novog Sada, Užica, Svilajnca nešto je najdirljivije što se ovoj zemlji desilo u proteklih trideset godina.
Neuhvatljivi studentski duh protesta za koji smo mislili da je umro nakon legendarnih otpora devedesetih se odjednom pojavio u novoj, digitalnijoj formi. Osavremenjen, ali prisutan. Duhovit i nadasve živ, živ, živ. Oslobođen straha, tog muklog kočničara promjena. Vickast, mlad, šarmantan.
Dozvolićete, sa teološkog i hrišćanskog aspekta, ovo je pravo vaskrsenje jednog izranjavanog, umornog, potcijenjenog, gotovo otpisanog naroda. Pravo hrišćansko čudo. Na ulicama samo nedostaje srce velikog patrijarha Pavla da stane uz narod. Jer, uz koga ćeš stati u ovim momentima ako ne uz njega?
***
Mogao bih danima pisati o čudu koje se dešava pred očima. Čudu koje mirno i dostojanstveno šalje poruku sadašnjim vlastodršcima – odlazite, nemate više nikakav legitimitet. Odlazite, prekardašilo je. Odlazite, samo još to možete da uradite. Istorija ispred naših zjenica.
Istovremeno se i plašim jer je sin srednjoškolac i njegova družina je na ulici, sa generacijom. Šetaju, misle i protestvuju. Tako i treba, ali znam da se od sistem okorišteni podlaci neće predati lako i da će pokušati na sve načine da sabotiraju, odlože, priguše, izmjene promjene koje neminovno dolaze. Čak i incidentima, silom, namještaljkama. Takav im je politički DNK.
Da biste pomenute promjene osjetili, morate biti na ulicama gradova. Džaba pljuju hejteri sa socijalnih mreža. U stvarnosti je draž.
Moja jedina molitva i želja je da kroz turbulentne promjene sačuvamo mir jer u danima koji dolaze, ulog se za vlastodršce sve više povećava i neće prezati ni od čega. Takođe, među nezadovoljnima ima puno različitih tonova jer se skupila heterogena i ogromna masa. Od modernih desničara i nacionalista, do evropljana i liberala, intelektualaca, profesora, zanatlija, doktorki, advokata. Svima je pun kufer i svako ima svoju ideju kako dalje. Ali sve je to manje važno. Treba vratiti sistem smjenjivosti i odgovornosti u poluge vlasti i institucija. Za početak. Jednostavno.
***
Nije lako predsjedniku. Zamisli, podržava te Amerika, podržava te Rusija, a ti moraš da siđeš sa vlasti jer te sopstveni narod provalio i neće više da ti dozvoli ni minut da njime manipulišeš, spinuješ, truješ.
Teško je. Odlazi.
Crveni karton. Narod je presudio. Generalni štrajk uspio.
P.S. Precrtavanje crvenih „srednjaka“ na asfaltu (subverzivni elementi vlasti) u cvjetove raznih boja (studenti, ćaci 😊, roditelji) se u šahu naziva šah-mat. Predsjedniče, to bi bar vi kao vrstan šahista trebali znati.