Razlučivanje, mada svagda ispravno i smisleno, može, kako je pokazano,
navesti na zabludu da se posredstvom takvih razlučivanja
optužbe mogu otkloniti i teret olakšati. Pri tom se usput gubi ono o šta
se, kada je reč o pojmu kolektivne krivice, i pored svega, ne možemo
oglušiti. Sirovost kolektivnog načina mišljenja i društvenih predrasuda
ne potiče naše osećanje zajedničke pripadnosti.
Naposletku, iskonski kolektiv je zajedništvo svih ljudi pred Bogom.
Svako se, tu i tamo, može osloboditi stega države, naroda, grupe
da bi dopro do nevidljive solidarnosti ljudi kao ljudi dobre volje i ljudi
u zajedničkoj krivici ljudskosti.
Ipak, istorijski ostajemo vezani za bliže i uže zajedništvo bez koga
bismo, izgubivši tlo pod nogama, potonuli.
Politička odgovornost i kolektivna krivica
Najpre ponovimo da se svugde na svetu ljudsko suđenje i ljudska ose-
ćanja u velikoj meri rukovode kolektivnim predstavama. Na Nemstvo,
ma kakvo ono moglo biti, danas se u svetu gleda kao na nešto s čim
čovek radije ne bi hteo da ima posla. Nemački Jevreji u inostranstvu
su kao Nemci nepoželjni, jer ih u suštini gledaju kao Nemce, a ne kao
Jevreje. Po takvom kolektivnom načinu mišljenja, utvrđena politička
odgovornost istovremeno se zasniva i kao kažnjavanje za moralnu
krivicu. Kolektivna misao u istoriji nije retka. Varvarizam rata zahvatio
je stanovništvo u celini, ono se prepušta pljački, silovanju i trgovini
robljem. Pritom, poraženima sleduje i moralna osuda pobednika. Oni
treba ne samo da se pokore, već i da priznaju i da se pokaju. Ko je
Nemac, bio hrišćanin ili Jevrejin, u duši je zao.
Nasuprot takvom rasprostranjenom, ali ne i u svetu jedinstvenom
mišljenju, pred nas se postavlja zahtev da razdvajanje političke odgovornosti
i moralne krivice ne koristimo samo u svoju odbranu, već
i da preispitamo moguću istinu sadržanu u kolektivnom načinu mi-
šljenja. Mi se ne odričemo razlučivanja, ali smo ga ograničili rekavši
da se ponašanje koje nas je načinilo odgovornim zasniva na ukupnim
političkim prilikama koje istovremeno određuju moral pojedinca. Iz
tih prilika pojedinac se ne može u potpunosti izdvojiti jer je, svesno ili
nesvesno, njegov život sastavni deo tih prilika čiji uticaj on ne može
izbeći čak i ako stoji u opoziciji. Ima nečega poput kolektivne moralne
krivice u načinu života određenog stanovništva u kojem ja kao pojedinac
učestvujem i iz kojeg izrasta politička realnost.
Jer, političke prilike ne mogu se odvojiti od ukupnog načina života
ljudi. Nema apsolutnog razdvajanja politike i ljudskog bivstva dogod
čovek, stojeći po strani, ne zatre sebe kao pustinjak.
Političke prilike oformile su Švajcarce, Holanđane, dok smo mi u
Nemačkoj dugo vremena vaspitavani za pokornost, za dinastička uverenja,
za ravnodušnost i neodgovornost spram političke realnosti – i
imamo u sebi nešto od toga čak i kada se tome protivimo.
Da čitavo stanovništvo snosi posledice državnih postupaka – quidquid
delirant reges plectuntur Achivi – predstavlja prosto empirijski
fakat. Znati da si odgovoran, prvi je pokazatelj buđenja političke slobode.
Ta sloboda je stvarna, a ne tek zahtev koji se spolja nameće neslobodnim
ljudima, samo u onoj meri u kojoj ovo saznanje postoji i
priznaje se.
Politički neslobodan iznutra, čovek se pokorava, dok se s druge
strane ne oseća krivim. Znati da si odgovoran predstavlja početak
unutrašnjih potresa koji hoće da ostvare političku slobodu.
Suprotstavljenost slobodnog i neslobodnog uverenja ogleda se, na
primer, u shvatanju državnog vođe. Snose li narodi krivicu za vođe
koje podnose, na primer Francuzi za Napoleona? Smatra se da ga je
preovlađujuća većina ipak prihvatila i priželjkivala moć i slavu koju je
on pribavljao. Napoleon je bio moguć jer su ga Francuzi hteli. Njegova
veličina bila je u preciznosti s kojom je pogađao šta to narodne mase
očekuju, šta žele da čuju, koju iluziju i kakve materijalne realnosti
traže. Nije li Lenc s pravom rekao: „Rodila se država koja odgovara
francuskom duhu“? Da, jednom delu, jednoj situaciji – ali ne naprosto
duhu jednog naroda! Ko može na taj način odrediti duh nekog naroda?
Iz istog duha izrasle su i sasvim drugačije realnosti.
Moglo bi se razmišljati i na sledeći način: kao što čovek odgovara
za izbor voljene s kojom, povezan brakom, proživljava svoj život u
zajedništvu sudbine, tako je i narod odgovoran za onog čijoj se vlasti
pokorno prepušta. Greška povlači krivicu. Njene posledice nužno se
moraju podneti. Međutim, upravo bi to bilo naopako. Ono što je u
braku moguće i primereno u državi je po pravilu pogubno: bezuslovna
privrženost jednoj osobi. Vernost sledbenika je nepolitični odnos
ograničen na uske krugove i primitivne odnose. U slobodnoj državi
važi kontrola i smenjivost svakog čoveka.
Otuda dvostruka krivica: prvo, uopšte se bezuslovno politički pokoravati
jednom vođi i, drugo, tip vođe kojem smo se pokoravali. Sama
atmosfera pokornosti predstavlja, u neku ruku, kolektivnu krivicu.
Sopstvena svest o kolektivnoj krivici
Osećamo nekakvu sakrivicu kada su u pitanju postupci članova naše
porodice. Ova sakrivica ne može se objektivizovati. Svaki pokušaj da
nas neko načini odgovornim za postupke srodnika mi bismo odbacili.
Pa ipak, naginjemo tome da nas zbog iste krvi pogađa svaka nepravda
koja se čini nekom iz naše porodice, kao i tome da, shodno okolnostima
i načinu na koji je ona počinjena i tome koga je pogodila, pružimo
nadoknadu, čak i kada nismo moralno i pravno odgovorni.
Tako Nemci – tj. ljudi koji govore nemački – osećaju da ih dotiče
sve ono što izrasta iz nemačkih korena. Ne utvrđena odgovornost dr-
žavljanina, već osećaj da nas se dotiče sve ono što se dotiče pripadnika
nemačkog duhovnog i duševnog života, osećaj da sam s drugima
istog jezika, istog porekla, iste sudbine – postaje ovde osnov ne neke
opipljive krivice već, pre, analogona sakrivice.
Svoje učestvovanje ne osećamo samo u onome što se događa danas,
kao ljudi koji nose sakrivicu za postupke savremenika, već i u
kontekstu predanja. Mi moramo preuzeti krivicu svojih očeva. Da je
u duhovnim uslovima nemačkog života postao moguć jedan takav
režim – za to svi nosimo sakrivicu. To nipošto ne znači da moramo
priznati da je „nemački misaoni svet“, „nemačka misao prošlosti“ naprosto
bila uzrok nacionalsocijalističkih zlodela. No, to znači da u na-
šem nacionalnom predanju postoji nešto, moćno i preteće, što je naša
etička propast.
Sebe znamo ne samo kao pojedince, već i kao Nemce. Svako, onakav
kakav zapravo jeste, jeste nemački narod. Ko u svom životu nije imao
trenutak kada je, u očajničkom otporu spram vlastitog naroda, rekao:
ja sam Nemačka! Ili kada je, ushićen skladnošću s njom rekao: i ja sam
Nemačka! Nemstvo nema nekakav drugi oblik do tih pojedinaca. Otud
je zahtev za preokretom, za preporodom, za odbacivanjem pogubnog
zadatak postavljen narodu u obliku zahteva svakom pojedincu.
Pošto se u dubini duše ne možemo otrgnuti osećanju kolektivnog,
to što sam Nemac meni, i svakom drugom, nije datost, već zadatak.
To je nešto sasvim drugo od apsolutizacije naroda. Ja sam, prvenstveno,
čovek, u svojoj posebnosti sam Frižanin, profesor, Nemac, blizak i
drugim kolektivima, i sve do one tačke gde se duše prepliću, ja mogu
biti tešnje ili manje tesno povezan sa svim sebi bliskim grupama; na
trenutke bi mi ta bliskost omogućila da se gotovo osetim Jevrejinom,
ili Holanđaninom, ili Englezom. U tome je, pak, datost mog nemstva,
to jest suštinskog života u maternjem jeziku, tako postojana da se ja na
način koji više nije racionalno shvatljiv, koji je čak racionalno poreciv,
osećam saodgovornim za ono što Nemci rade i što su radili.
Osećam se bližim Nemcima koji isto osećaju, i daljim onima čije
duše kao da poriču ovu sponu. Bliskost pre svega postavlja izazovan
zajednički zadatak da se ne bude prosto Nemac kakav se samo jednom
biva, već biti nemački onako kako se još nije bilo, ali bi trebalo da
se bude, i kako se čuje u pozivu naših velikih predaka, a ne u istoriji
nacionalnih idola.
Osećajući kolektivnu krivicu, osećamo i čitav zadatak ponovnog
obnavljanja ljudskog bivstva sa izvora – zadatak koji imaju svi ljudi
na zemlji, ali koji je posebno dat, opipljiv, odlučujući koliko i samo
bivstvo narodu koji usled sopstvene krivice stoji pred ništavilom.
Ovde se čini da sam kao filozof sada potpuno ispustio pojam. U
stvari, jezik ovde izdaje i mi dajemo samo negativno određenje podse-
ćajući da se sva ova razlikovanja – koja držimo ispravnim i kojih se ni
u kom slučaju ne odričemo – ne smeju pretvoriti u odmorišta. Služeći
se njima, ne smemo ispustiti stvari iz ruku i osloboditi se pritiska pod
kojim nastavljamo svojim životom putem i pod kojim ono neprocenjivo
– večno biće naše duše – treba da dostigne zrelost.
Izvod iz knjige Krala Jaspersa “Pitanje krivice”
Fondacija Konrad Adenauer, Beograd 2009.