Slučaj je htio da me Oliverova smrt sustigne u onome gradu u kojem
on, kako se zarekao, više nikad neće zapjevati. Lijep, hladovinast kraj,
ulica u kojoj je prije stotinu i nešto godina osnovan prvi budistički
hram u Srbiji, miris svježeg kruha, blizina Bajlonijeve pijace, nazvane
po Ignjatu Bajloniju, češkom Jevrejinu, industrijalcu i dobročinitelju, i
nikad posvećen evangelistički hram, u koji je neke naše godine Mira
Trajlovićuselila Bitef teatar, pa je na kraju povjerovala da joj je
diranje u crkvu nanijelo smrtnu bolest. I nekako je prirodno da me
njegova smrt zatekne tu, jer nigdje nakon rata o Oliveru Dragojeviću
nisam toliko mislio kao kada bih nakratko, na dva-tri dana, na pet, na
sedam dana, doputovao u Beograd.
Tako je bilo još 1999.,
kada se dolazak u ovaj grad činio opasnim, kada je sve još bilo na rubu
gnjeva i propasti, pa je i putovanje pomalo izgledalo kao prelazak,
istina nevidljive, linije fronta. Koješta je tada bilo tuđe i
potencijalno neprijateljsko, ali po kafićima, u kavanama, birtijama i
krčmama, s kompakt diskova i s prastarih kazeta, iz najmodernijih i
najrashrndanijih, najšuškavijih zvučnika čuo se Oliver. Stari predratni
hitovi i sasvim nove snimke. Isto će ostati sve do danas, samo što će se
ponegdje i ponekad njegov glas smjenjivati sa Gibonnijevim.
Valjda
sam tisuću hiljada puta poželio da se muzika promijeni, da čujem nešto
od onog što pasivno slušam po zagrebačkim kafićima, kafanama i krčmama,
ali želja mi uglavnom ne bi bila ispunjena. Oliver je u Beogradu bio
čežnja za morem, ali mnogo više od toga za normalnošću, za civilnošću i
civilizacijom, za nastavkom neke davno prekinute epohe, čežnja za Rimom
iz vremena kada je Rim bio svijet i kada su njime vladali neki dobri
carevi.
U neka doba, tokom tih godina, on je obznanio da
više nikad neće zapjevati na koncertu u Beogradu. Ali to nije narušilo
njegov status u ovdašnjim zvučnicima. Svi drugi dolazili bi da otpjevaju
svoje, zvijezde iz vremene jugoslavenske estrade, a onda i neke nove
hrvatske zvijezde koje se Jugoslavije i ne sjećaju, samo njega nije
bilo. I to je bila jedna od rijetkih nepromjenjivih, da kažemo načelnih
odluka na kraju jednoga u suštini nedovršenog i nedovršivog rata. Ništa
on loše nije rekao o Beogradu i o Srbiji, ni riječi grdnje ni mržnje,
samo da više neće pjevati.
Neke stvari su naprosto
nepopravljive, pa je zbog nekoga svog osjećaja nepopravljivosti Oliver
tako odlučio. I ta odluka, sa svim njezinim posljedicama, pripada samo
njemu i nikome više. Uostalom, samo je on i mogao reći da više nikad
neće zapjevati, a da se iz svih zvučnika svejedno čuje njegova pjesma.
Istog
dana putovao sam u Zagreb. Iz zvučnika u autu čuo se novi album Ede
Maajke, a ja sam i dalje mislio o Oliveru. Zatim su pristizali
vlastodržački telegrami, patetični, slabo motivirani, iz kojih se vidi
da ti ljudi, ili njihovi savjetnici, ništa ne čitaju, pa onda ne umiju
ni pisati, a u Splitu se na dvoru spontano okupio nekakav ženski zbor, i
oko tog zbora tisuću ljudi, da onako slobodno, bez plana i reda,
pjevaju Oliverove pjesme.
Katamaran će ga, čitam, voziti do Vela
Luke, gdje će ga u nepoznat sat ukopati u prisustvu obitelji. I sve je
najednom čisto, jasno i nedodirljivo, sve je tako da ga ne može sustići
ni zamutiti i zaprljati nijedna krivo napisana i izrečena riječ.
Tu
gdje se uglavnom riče, muče, kokodače i mekeće, i gdje je upotreba
ljudskog i hrvatskog jezika već sama po sebi subverzivni čin, tu gdje je
svako slavlje karikatura i nehotično ruganje slavlju, tu gdje je već
svaka žalost smiješna i groteskna, pa se nakaznom čini i svaka ljepota,
tu jednog pjevača ispraća tako čist i nevin ljudski čin. Odlazi on kao
kad se iznenada niza stijenje spusti sjeverac i raspuše i raznese mokre
plahte na konopcu.
Diljem interneta i po regionalnim
televizijskim i radijskim stanicama obični ljudi i urednici izabiru
njegove pjesme. Uglavnom tužne balade, melankolične, bezbroj puta čuvene
pjesme s dalmatinskih festivala, mnoge od njih nepodnošljive od
bezbrojnih ponavljanja, ali su i one sad obavijene aurom njegove smrti,
pa poprimaju nešto sakralno, crkveno, misno, rekvijemično. Smrt nas
oslobađa dokolice, oslobađa nas usputnih i preživljenih kič osjećaja…
Smrt je uvod u novi kič. U Oliverovom slučaju, čudom, nije tako.
Meni
se, međutim, tko zna kako i zašto, u uho zavukao, pa neće da ode, stih i
refren koji tko zna kad sam zadnji put čuo. Moralo je to biti jako,
jako davno. Ali znam dobro kad sam ga čuo prvi put: na školskoj kino
predstavi, u zimu godine 1978. na 1979, dan prije nego što ću završiti u
krevetu s visokom temperaturom: “Nek nas sete ove slike/na tu decu, na
te đake/što su mali, mali za vojnike/a veliki za junake.” Film je
režirao vjerojatno i najveći hrvatski filmski redatelj Branko Bauer,
glazbu je pisao Zoran Simjanović, a tekst pjesme Duško Radović.
“Crna
mračna sila/u susret im kreće/plakala bi deca/al vojnici neće”, pjevao
je Oliver Dragojević, pjeva i danas – zahvaljujući YouTubeu, u jednoj od
onih svojih pjesama koje će, srećom, ostati nepotrošene, jer nisu
pogodne za masovnu i učestalu upotrebu, ali će se svejedno zavući
čovjeku u uho, pa ga danima neće ostavljati na miru. Dobro je kad pjesmu
napiše veliki pjesnik – a Duško Radović bio je takav, kao i Tomislav
Zuppa, kao i Jakša Fiamengo – pa onome u čije se uho uvukla stihovi ne
padaju teško.
“Zelenu granu s tugom žuta voća”,
pjesmu Tina Ujevića, koja mi sljedeća u uho zađe, uglazbio je 1976.
Zdenko Runjić. Oliver ju je otpjevao u jednoj od večeri Splitskog
festivala, pa ju je cijela zemlja slušala tokom sljedećih tko zna koliko
godina. Iako je pjesama bilo više nego danas, njihove sezone trajale su
mnogo duže.
Ni nju, kao ni Zuppinu (i, opet, Runjićevu)
“Galeb i ja”, nitko više ne bi trebao pjevati. Ali ne u znak sjećanja na
Olivera Dragojevića, nego zato što ove, kao i mnoge druge pjesme, loše
zvuče ako ih on ne otpjeva. Kriva melodija, pogrešne pauze, gluha,
prazna, nijema pjesma…
Nabrzinu napisana, namjenska pjesma
za televizijsku seriju “Vruć vetar”, muzika Vojkan Borisavljević,
tekst Ljiljana Pavić, morala je biti i vrlo brzo snimljena. A tko bi
posao pjevanja obavio tako brzo i lako kao Oliver Dragojević. I koliko
god se olakim činilo, u posljednje dvije strofe skutrila se Oliverova
smrt, koja će na njega čekati sljedećih trideset i devet godina: “Gledam
jer želim sve da pamtim/nebo, kamen i ptice u letu/gledam i kad
zatvorim oči/bit ćemo zajedno u dalekom svijetu /// Beskrajne ravnice
gledam/pozdravljam te, zemljo, zemljo moja/ti ćeš me čekati, jedina ti.”
Umjesto
fraza, umjesto izgubljene posljednje bitke i sličnih zvizdarija, ostaju
mjesta u njegovim pjesmama na kojim ga je čekala smrt. Takvih mjesta je
mnogo, čak i u onim najusputnijim, čak i u onim veselim pjesmicama.
Preko njih je prelazio lako i sigurno, ne znajući za njih. Njegov dah
sad je na živim i neprecizno obrađenim snimcima, tamo gdje ga tonmajstor
nije prebrisao. Samo na takvim je mjestima Oliverov dah. I tu se
njegova smrt razlikuje od smrti njegovih slušača. Njihov dah nitko više
ne može čuti.
(Jutarnji list)