Jer, sve to po čemu je Zapad drugačiji, u humanističkom smislu ne znači naprednije društvo, a naročito ne rasno superiornije, zato što je sentimentalnost koja je nešto izraženija među južnjačkim narodima, isto toliko sastavni deo ljudskog iskustva. Međutim, racionalnost je jedan od instrumenata koji se pokazuje kao najoptimalniji za održanje dominacije, a uz to političke i tehnološke superiornosti. Dakle, kao stereotip koji sadrži doze istine, na kraju, kolektivna emocionalna inteligencija balkanskih naroda je za par nijansi niža nego u razvijenim zemljama zapada. U tom svetlu treba posmatrati recimo drugačiji karakter samog nacionalizma, koji se najbolje vidi baš u ovom trenutku na Zapadu, iako on nije drugačiji na način na koji to hoće neki teoretičari, uprošćeno kazano zapadni kao građanski, a istočni kao etnički. On u zadnje vreme nezadrživo buja i raste, on jeste populistički, ali je vidljiva i njegova racionalistička dimenzija, za razliku od onog banalnijeg, ostrašćenijeg i iracionalnijeg kakav je u regiji.
Jer, ono što se desilo na utakmici između Srbije i Albanije na najbolji način pokazuje kako se manipuliše sa ostrašćenim kolektivitetom, i koliko precizno upravo zbog toga može da se predvidi njihovo ponašanje. Ovo je udžbenički primer iz socijalne psihologije, i pandan političkim inscenacijama kada „agent provocateur” smišljeno provocira određeni ishod, a obično podrazumeva očekivanu eskalaciju. To čini okosnicu svih psiholoških i socioloških operacija obaveštajnih, bezbednosnih i ostalih službi, koji za cilj imaju da isprovociraju određeni sled stvari i događaja. Dakle ponovo, argument o početnoj provokaciji u odnosu na posledice koje izaziva postaje potpuno irelevantan, naročito ukoliko je on moralistički. Mogli bi čak umesto kategorije racionalnog u ponašanju, iz nekakve sentimentalističke pozicije Balakna uvesti kategoriju perfidnog, ali to opet ne menja krajnji ishod i posledice, koje su uvek dramatičnije po one koji reaguju „na prvu loptu”.
Uzgred, prateći medije u ovakvim situacijama, ono što je specifično za popularni, javni i forumaški diskurs je neodmerenost i subjektivnost, rasizam, već tradicionalno „prebrajanje žrtava”, laički revizionizam i slično. Elementarna istinoljubivost hronično nedostaje u postratovskom ambijentu, gde skoro svako ima određeno traumatično iskustvo i hronično obitava u nekoj vrsti autistične samoviktimizacije. Pored toga, treba samo prelistati štampu pred ovakve utakmice, koje su sve „istorijske” i „više od utakmice”, i razumeće se zašto navijači idu do kraja emocionalizvani i ostrašćeni na stadion. Taj ton odlikuje izveštavanja i posle takvih utakmica, koji postaje još jači, krajnje subjektivan i po difoltu opet moralistički.
Čak je, i u najosetljivijem, krivičnom pravu, stepen krivice zavisi od stepena umišljaja, to jest svesnosti aktera. S toga, igrači, koji se ponašaju populistički, uglavnom zbog straha da ne budu obeleženi kao nepatriote, su uglavnom nezreli, i s toga „intelektualno nevini”. Daleko je veća odgovornost na svim drugim huškačkim elementima, koji to rade svesno i koji imaju moć da kreiraju određeni duhovni ambijent unutar društva. To su pre svega mediji, intelektualci, politička elita, tradicionalne institucije koje uživaju ugled kod građana, a oni štaviše, u ovakvim situacijama često pokazuju manje odmerenosti, suzdržanosti i političke domišljatosti i racionalizma, nego što ih ima prosečan građanin ili navijač.
Jedna od već prepoznatljivih matrica dokazivanja krivice suprotnoj strani, je bilo ukazivanje na to kako su određeni, uglavnom ugledni strani mediji izveštavali o utakmici, naravno po selektivnom principu. Međutim, ako se pomno pogleda, ono što je u tim medijima u suštini bilo primetno je opet taj kultur-rasistički sentiment, gde je narativ koji stoji iza svih napisa i slika, ustvari onaj o tradicionalno zaraćenim balkanskim plemenima, čiji je odnos hroničan, zaostao i nepopravljiv. S toga, čitava polemika i konflikt između Srba i Albanaca, postaje krajnje banalan kada se gleda iz ugla onih koji Balkan vide kao svoj negativni civilizacijski kontrapunkt. U tom kontekstu, sav taj kultur-rasizam i šovinizam koji postoji između samih balkanskih naroda, kojima drugi pripisuju zaostalost i varvarizam, na ironičan način postaje samo groteskniji.
Sfera političkog, a ovo što se dešavalo na stadionu spada u političko, još od Makijavelija se odvojila od sfere moralnog, a to znači i od sfere iracionalnog, dok se još uvek ne samo na stadionu, već i u samoj političkoj misli Srbije i dalje oseti temperament i puki sentimentalizam, koji se iz sfere društvenog preslikava na političko. Na kraju, ono što ostaje je rezignirajuća činjenica da je čitav region zatrovan banalnim nacionalizmom koji se u određenim političkim prilikama mobiliše, postaje politički, i gubi svoju prvobitnu banalnu, ikonografsku, parolašku dimenziju, i prerasta u nepromišljeni politički avanturizam. To je naročito opasno na postratovskom prostoru Balkana koji je karakterističan po zamrznutim konfliktima i stoga krajnje podložan eskalaciji. U poslednjih sto godina, ima više nego dovoljno dokaza, ne samo na Balkanu, nego i u Evropi, koliko brzo takozvani „narcizam malih razlika” prerasta u nacizam malih razlika.
Autor je bivši fudbalski reprezentativac Srbije